Crnogorski identitet

Sreten Perović, Akademik:

RIJEČ PREPORUKE (RECENZIJA)

Studija istaknutog publiciste dr Gorana Sekulovića «Crnogorski identitet» predstavlja značajan i veoma koristan vodič kroz ovu aktuelnu problematiku našega društva. Riječ je o ostvarivanju osnovnih ljudskih prava, koje savremena Crna Gora načelno prihvata i podržava, ali ne u svim segmentima ravnopravnog njegovanja vlastite duhovnosti. Predmet ove studije je današnji  položaj obnovljene,  istorijske,  autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, koja još nema ni minimum uslova za život i rad u vlastitoj Državi, za koju se, na čelu Crnogorskog naroda, vjekovima borila,  čijoj skorašnjoj punoj državnoj suverenosti  je mirotvorno i patriotski dala dostojan doprinos. Uprkos takvim njenim istorijskim i savremenim zaslugama, uprkos njenom ekumenizmu i iskrenom suživotu sa drugim miroljubivim vjerskim organizacijam i konfesijama u Crnoj Gori, Crnogorska crkva, kao i njeni vjernici i brojni poštovaoci -  još se bori za elementarnu ravnopravnost, za  pravo vršenja svoje duhovne misije u svojim, crnogorskim hramovima, koje još uvijek nezakonito «drže pod svoje» dijeceze Srpske svetosavske crkve i ne dozvoljavaju da u njima služe i duhovnici Crnogorske crkve. U toj strpljivoj, miroljubivoj i pravdoljubivoj borbi, Crnogorska crkva dobija sve širu podršku multikonfesionalnih,  humaniziranih građana Crne Gore, štampe i savremene istoriografije. Pregledi aktuelnih problema ove vrste uveliko pomažu da se što prije i što potpunije ostvare građanska i ljudska prava u proevropskoj Državi Crnoj Gori.

Dr Goran Sekulović:

Crnogorski identitet

Napomena autora:
Knjiga Crnogorski identitet prošireni je tekst članka Crnogorska identitetska prava i slobode koji sam objavio u Matici, časopisu za društvena pitanja, nauku i kulturu Matice crnogorske (broj 44, godina XI, zima 2010, Cetinje, Podgorica). Tekst knjige objavljuje se dvojezično, na crnogorskom i engleskom.

Uvod

Navršilo se sedam decenija od objavljivanja rasprave Crna Gora u jugoslavenskoj federaciji (Ekonomist, Zagreb,1940.) jednog od najpoznatijih  evropskih pravnika svog doba i najslavnijih srpskih i jugoslovenskih pravnika svih vremena – sa, na prostorima Zapadnog Balkana, izuzetno rijetkim, visokim međunarodnim renomeom – akademika prof. dr Živojina Perića i devet decenija od donošenja odluke regenta-kralja države Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Aleksandra Karađorđevića o ukidanju autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve (CPC). Iako su naizgled ova dva događaja sasvim raznorodnog karaktera, ona su sa stanovišta vitalnih interesa suverene crnogorske države, njenog međunarodnog položaja i ljudskih prava njenih građana, suštinski korespondentna i najdublje istorijski povezana. Perić kritički analizira zaključke tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’ koje su direktno poslužile regentu-kralju Aleksandru za odluku o ukidanju autokefalne Crnogorske  pravoslavne crkve (CPC) i njenom utapanju u Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC). Akademik prof. dr Branko Pavićević piše da je ‘’ovaj veliki učenjak dao sažet do maksimalne lapidarnosti socio-istorijski, socio-politički i pravno-sociološki sud o događaju što je ostavio teške ožiljke na duši jugoslovenskih naroda, crnogorskog posebno’’. Cilj ovog teksta je da ukaže na potrebu, značaj i nužnost donošenja više odgovarajućih odluka i akata, od strane zvaničnih institucija crnogorske države, kojima bi se osigurao i osnažio crnogorski identitetski korpus ljudskih prava i sloboda, kao pretpolitički konstitucionalni uslov njenog legitimiteta i stabilnog demokratskog društva.

Aleksandar Karađorđević, tada srpski regent a kasnije kralj, nelegalnim i nelegitimnim aktom – na osnovu nelegalne i nelegitimne tzv. Podgoričke skupštine, ali i nelegalne i nelegitimne śednice Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve – ukinuo je autokefalnu Crnogorsku (pravoslavnu) crkvu. Svi ovi slučajevi poznati su u pravnoj nauci kao vrsta pravnog akta inexistant (akt koji ne postoji), što će se u daljem toku teksta i dokazati. Demokratskom i referendumskom obnovom crnogorske državnosti u maju 2006. godine faktički je ukinuta odluka tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’ od 13. novembra 1918. g. o ‘’ujedinjenju’’ sa kraljevinom Srbijom.  Ipak, radi legalnosti i legitimnosti, potrebno je konstatovati poništenje nelegalne i nelegitimne podgoričke Skupštine iz 1918. god. – kako je to u svojoj raspravi naučno dokazao i apodiktički utvrdio akademik Perić – sada sa odgovarajućom odlukom Skupštine Crne Gore. Posebno iz razloga što je to bila osnova, odnosno uzrok, faktor i sila čije su odluke i posljedice dovele do nelegalnog i nelegitimnog akta Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve o samoukinuću, a potom isto takvog akta regenta Aleksandra o ukidanju autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Skupština Crne Gore na prijedlog Vlade Crne Gore, dužna je da poništi dekret regenta Aleksandra, jer ga je potpisao suveren države SHS (tadašnje Jugoslavije), dakle, ne duhovno, već svjetovno lice, što znači da potpada pod njenu jurisdikciju, čime se ne dovodi u pitanje ili pak povređuje savremena ustavna odredba o odvojenosti crkve i države. Akt o ukidanju autokefalne Crnogorske crkve nije baziran na  Ustavu Kraljevine Crne Gore, Ustavu Sv. Sinoda Crnogorske crkve i zakonitim, već na nelegalnim, odlukama tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’, te falsifikovanim i, kao takvim, bezvrijednim aktima Sv. Sinoda Crnogorske crkve i na golom nasilju srpske vojske. Njegovim poništenjem situacija se dovodi u prethodno legalno i legitimno stanje. Na ovaj način Crnogorska crkva povraća svoju autokefalnost a država imovinu, sa kojom je do tada raspolagala. No, pođimo redom.

I     Skupština Crne Gore je dužna da konstatuje poništenje odluka tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. godine
 

Za crnogorski narod, Crnu Goru i sve njene građane, izuzetno značajni spis čuvenog srpskog naučnika akademika Živojina Perića (1868-1953) Crna Gora u Jugoslavenskoj federaciji, objavio je kao reprint  početkom 90-tih list Liberal, a 1999. g. nevladina organizacija ’’DOB’’ sa obimnim pogovorom-studijom akademika prof. dr Mijata Šukovića. Perić je činio ‘’vrh nauke na Pravnom fakultetu u Beogradu između dva svjetska rata’’ (M. Šuković: Podgorička skupština1918., drugo dopunjeno i prerađeno izdanje, ‘’DOB’’, Podgorica, 2004) i jedan je od najistaknutijih srpskih, jugoslovenskih i evropskih poznavalaca međunarodnog prava svih vremena. Akademik prof. dr Slobodan Jovanović napisao je da je Perić “najkrupnija figura pravništva Slovenskog juga”.

Perić piše svoj rad u vremenu izvjesne demokratizacije i započinjanja debate o decentralizaciji i federalizaciji tadašnje kraljevine Jugoslavije. ’’Danas, kada se radi o ispravkama političkih ne malih grešaka počinjenih kod nas za ovih dvadeset godina postojanja Jugoslavije, imao bi da se revidira, također, i  državno-pravni status Crne Gore i da  se i njoj, na prvom mjestu njoj, da položaj polusuverene države u suverenoj Jugoslavenskoj državi i da se na taj način, i prema Crnoj Gori ispravi jedna nepravda, koja je tako isto bila jedan od uzroka dosadašnje političke nesređenosti i trzavica u našoj Državi.’’ (Ž. Perić: 1999.). Čak, akademik Perić smatra da ’’među teškoće, koje podstiče preduzeto državno-političko preuređenje naše zemlje, dolazi, i to na istaknutom mjestu, i pitanje Crne Gore. Ono je dvostruko komplicirano: s gledišta javno-pravnoga i gledišta nacionalnoga (ako ne u etničkom, a ono nesumnjivo u smislu etičkom).’’ (podv. Ž. P.) Već sa stanovišta međunarodnoga prava, o položaju Crne Gore može se diskutirati i diskutira se; iako je ta diskusija danas više teorijska, ona se jedino opravdava u svrsi da se u budućnosti ne bi činile greške, koje su se desile s Crnom Gorom poslije prošloga Svjetskog rata’’. (Prvog Svjetskog rata, prim. G. S.)

Greške u odnosu na Crnu Goru o kojima govori  akademik Perić imaju svoju predistoriju. Uoči i tokom Prvog Svjetskog rata, Vlada Kraljevine Srbije na čelu sa Nikolom Pašićem, planirala je da Crnu Goru pripoji Srbiji u čemu je i uspjela 1918.g. Istorijske činjenice govore da je to bilo nasilno prisajedinjenje.  Srpska vojska, koja je bila određena da uđe u Crnu Goru,  zvala se «Skadarske trupe», a kasnije je naziv preimenovan u «Jadranske trupe». Za komandanta je postavljen srpski oficir Dragutin Milutinović. Srpska Vlada u Solunu, obrazovala je Odbor  za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, u sastavu: Svetozar Tomić, Petar Kosović, Milisav Raičević i Janko Spasojević, koji je jedini bio crnogorski građanin i bio je na platnom spisku srpskog Ministarstva spoljnih poslova. Odbor je preimenovan u Crnogorski centralni izvršni odbor za narodno ujedinjenje, bez obzira što je u njemu bio samo jedan crnogorski državljanin Janko Spasojević. Odbor se sastao u Beranama 25.oktobra 1918., i napisao pravila za izbor ’’poslanika’’ za tzv. Podgoričku skupštinu. Pravila su napravljena tako da se unaprijed obezbijedi izbor ’’poslanika’’ za bezuslovno ujedinjenje. ’’Skupština’’ se sastala 11. novembra 1918. godine i tom prilikom jedan od ’’poslanika’’ Savo Fatić je rekao » …Mi više njesmo Crnogorci no Srbi... ». Vojska je bila na licu mjesta da onemogući svako drugo rješenje. Vlast u Crnoj Gori je bila vojna, pod komandom komandanta Jadranskih trupa. Evo, što piše načelnik Vrhovne srpske komande, komandantu Jadranskih trupa: «Nastojte najenergičnije i svim sredstvima, da se na teritoriji, koju je naša vojska okupirala, uguši svaka agitacija, pa ma od koga dolazila. Za ovo vam stoje na raspoloženju sva sredstva kojima možete raspolagati bez ikakvog prezanja.» (Božidar P. Božanović: Korijeni Crnogoraca, 2002.g.; podv. G.S.). Zbog nečuvenog terora srpskih okupacionih snaga crnogorski narod je podigao Božićni ustanak 1919. godine koji nije uspio. No, kako je pisao Crnogorac Nikola Petanović, izdavač i urednik časopisa Crnogorsko ogledalo (Montenegrin Mirror) u San Francisku: ‘’Crna Gora jeste okupirana, ali ona nije mrtva i njena tragedija daje novi sjaj njenom imenu’’ (Nikola Petanović : 1927; 2006). Samo par ovih činjenica govore o razmjerama crnogorske tragedije krajem druge i početkom treće decenije XX vijeka. Dakle, Crna Gora je silom prisajedinjena Srbiji 1918. godine, te je to razlog više da su Crnogorci sa drugim građanima Crne Gore, tj. sa pripadnicima nacionalnih manjina povratili svoju državu 21.  maja 2006.god.

Cilj svoje rasprave o Crnoj Gori akademik Živojin Perić vidi u tome da se u budućnosti izbjegnu greške i nepravde ispoljene prema njoj u prošlosti. One su počele da se ispravljaju u antifašističkoj i narodnooslobodilačkoj partizanskoj borbi u toku, na kraju i poslije Drugog svjetskog rata – kada je Crna Gora dobila pravno-državnu ravnopravnost i polusuverenost (da govorimo preciznim Perićevim pravnim rječnikom) u okviru nove jugoslovenske federativne države – da bi svoju punu državnu suverenost i samostalnost kao i međunarodno priznanje obnovila na demokratskom referendumu 2006. godine. I danas se, međutim, iz nekih naučno-akademskih institucija i (pro)srpskih opozicionih stranaka u Crnoj Gori, pozivaju na odluke tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. g. Nedavno je poslanik iz jedne takve stranke, čiji vođa traži da ona i njoj slične sada ’’nastave’’ proces pristupanja EU (a inače je veliki protivnik NATO-a), reagujući na izjave predśednika crnogorskog Parlamenta Ranka Krivokapića da je potrebno stati pred Cetinjskim Manastirom, kojeg je uzurpirala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC), sa ’’zakonom i pravdom’’, rekao da su ’’postojale i druge Skupštine, kao što je bila Podgorička’’, iako je ’’istovremeno i antisrpstvo i anticrnogorstvo, objektivno, iznositi u politički život Podgoričku skupštinu 1918. i Odluku koju je ona donijela, pravno i faktički smještene u ’muzej starina’ ’’. (M. Šuković: 2004).

Anticrnogorskim snagama koje Podgoričku skupštinu ne žele da smjeste u ’’muzej starina’’, itekako ide na ruku to što još uvijek od strane legalnih i legitimnih crnogorskih vlasti nijesu ispravljene sve greške i nepravde spram države Crne Gore, crnogorskog naroda i crnogorskih građana-državljana u cjelini. U preambuli Ustava ne stoji da je Crna Gora država crnogorskog i svih drugih naroda koji žive u njoj, odnosno istorijsko pravo crnogorskog naroda na državu Crnu Goru. Time ne bi bila narušena, već upravo afirmisana, građanska država, i to, istorijski legitimnim, nacionalnim i državotvornim, utemeljenjem Crne Gore kao jedinom branom sigurne budućnosti za sve njene narode i građane.

Svještenici, vjernici i poštovaoci Crnogorske pravoslavne crkve, nacionalno iskazani kao Crnogorci, u nemogućnosti su da pośećuju i vrše vjerske obrede u pravoslavnim crkvama u Crnoj Gori, jer su one sve trenutno u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve, iako je na cjelokupnoj nekadašnjoj teritoriji suverene i međunarodno priznate države Crne Gore sve do 1918. godine vjersku nadležnost imala isključivo autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. U tom periodu crnogorska država je bila vlasnik crkvene pravoslavne imovine koju je samo ustupila na upravljanje i korišćenje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. ’’Isto je i pošto vladalac poče biti mirjanin, opet kod njega ostade uprava crkovna materijalna...’’. (Valtazar Bogišić : 1999.).

Sve je ovo nasilno i nezakonito promijenjeno 1918. godine tzv. podgoričkom ’’Velikom narodnom skupštinom’’ i ukidanjem autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve aktom regenta-kralja Aleksandra Karađorđevića 1920. godine. Aktuelno stanje u Crnoj Gori po ovim pitanjima je i danas, skoro čitavi vijek kasnije, nepromijenjeno i potpuno sadržajno opredijeljeno i ispunjeno posljedicama ranijih nezakonitih i nasilnih činjenja i akata. Država Crna Gora nema nikakvu kontrolu i nadzor nad privrednim i trgovinskim aktivnostima, te vlasničkim transakcijama u vezi statusa dijelova crkvene imovine koje obavlja Srpska pravoslavna crkva. Čak, nema ni adekvatne prerogative i mogućnost odgovarajućeg intervenisanja u cilju zaštite i očuvanja, prezentacije i društvene, obrazovno-vaspitne i civilizacijske valorizacije pravoslavno-sakralne baštine kao neodvojivog dijela ukupnog crnogorskog kulturnog nasljeđa. Srpska pravoslavna crkva već decenijama se ponaša eksteritorijalno u crnogorskoj državi, potpuno ignorišući njene organe i institucije.

Akademik Perić uviđa da ’’veliko-srpski imperijalisti i šovinisti’’  nikako ne žele da Crna Gora povrati svoju državno-pravnu individualnost koja joj po svemu pripada i time status federalne jedinice u nekadašnjoj jugoslovenskoj državi. Zato ustaje u odbranu pravde i etničkih, etičkih i nacionalnih prava Crnogoraca i istorijskih, državnih i međunarodnih prava Crne Gore (to je činio i 1929. i 1933. g. u Hagu i Lionu kada se o tome u Jugoslaviji nije smjelo pisati). ’’Crnogorci imaju toliko svojih naročitih osobina, da se mogu bez pretjerivanja ubrojiti među najoriginalnije i najinteresantnije narode u Europi čija se originalnost i interesantnost u toliko više ističe, što su oni jedan malobrojan narod: etnička i etička veličina koncentrirana na zbijenom prostoru.’’; ’’Crna Gora je bila vijekovima zasebna država i...nikada nije...bila potpuno pokorena od Turaka, dok je Srbija...bila sasvim pod turskom vlašću.’’; ’’Zar nije dosta žrtve, od Crne Gore, da je ona, kao suvereni međunarodni subjekt (država), unesena u novu državu i bez njenoga pitanja saobrazno njenome Ustavu, dakle, uništena njena međunarodna suverenost protivno propisima međunarodnoga prava, nego da, u novoj Državi, ona ne bude ni autonomna pokrajina već da se pripoji jednoj drugoj autonomnoj jedinici, pa ma to bila i Srbija od koje bi Crna Gora, imala samo da bude jedno produženje Užičkoga Okruga.’’; ’’Da se učini tolika razlika između Crne Gore i Srbije...da se ona, Srbija, ne samo restaurira, nego da se, po jednom shvatanju bar, izdigne čak na rang Velike Srbije, dok bi se Crna Gora, arbitrarno, utopila u svoju bivšu saveznicu, mi to ne možemo da shvatimo ni s gledišta prava ni pravde.’’(podv. Ž. P.)

Što se tiče samih odluka tzv. Podgoričke skupštine, ’’ključna sadržina Odluke su njene prve dvije tačke’’ (Šuković: 2004) : ’’1. Da se kralj Nikola I Petrović Njegoš i njegova dinastija zbaci s crnogorskog prestola; 2. Da se Crna Gora s bratskom Srbijom ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjene stupe u zajedničku otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca’’ (Šuković: 2004).

O ovim odlukama mađarski akademik prof. dr Jožef Bajza u knjizi ’’Crnogorsko pitanje’’ piše sljedeće: ’’Odluke u Podgorici izazvale su prezir i nevjerovatno ogorčenje u cijeloj Crnoj Gori. Crnogorci, dovedeni do očajanja zbog okrutnosti koje su sprovodili Srbi ’oslobodioci’, pobunili su se na Božić 1919. Pod vođstvom Jovana Plamenca, bivšeg crnogorskog ministra. Da bi izbjegao masakre, Wilson (Vilson) se obratio kralju Nikoli koji je boravio u Neuilly (Neju), moleći ga da obuzda pobunu svojom kraljevskom riječju. 22. Januara 1919. Kralj Nikola je poslao u domovinu telegram koji je sastavio Wilson. Jedan dio pobunjenika položio je oružje, a ostatak je napustio Crnu Goru zajedno sa Plamencom.

Oslobodivši se tako najopasnijih patriota, Srbi su zaveli teror nečuven i neprimjeran Evropljanima. Nakon što se potčinio Beogradu, Plamenac opisuje ovako crnogorske događaje u jednim novinama glavnog grada: ’1918. i 1919. godine Crna Gora je svedena na groblje. Zapaljeno je na hiljade kuća i pobjeno na hiljade Crnogoraca...Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u vatru; djeca koju su bacali sa prozora padala su na bajonete koji su ih spremno čekali. Nesrećnicima koji su davali znake života kidali su uši, jezik, nos...Žene su silovane; vezivali su im ispod suknje mačke koje su, podivljale zbog udaraca štapom, kidale tijela ovih nesrećnica. Formirale su se bande koje su kao Huni, pustošile oblasti jednu za drugom, pljačkajući sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka...vukući i prljajući po blatu kao pravi divljaci kosti Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog samo zato što su bili crnogorski sveci’.

Odbjegli crnogorski političari objavili su tada jedan dokumentovani memorandum o srpskim zvjerstvima. Engleska i italijanska štampa proširile su ove vijesti, ali naravno, tako da Mirovna konferencija (u Versaju, primj. G. S.) ne bude u obavezi da interveniše. Ondašnji ambasador Engleske kod Svete Stolice, grof Salis, kanadski pukovnik Burnham i poslanik američke ambasade kod Kvirinala, Arnold, potvrdili su u potpunosti vijesti koje je objavila crnogorska emigracija. Cetinjski mitropolit Mitrofan izjavio je grofu Salisu da je priznao ujedinjenje sa Srbijom zato što su mu prijetili. Na samrti Mitropolit je to priznao otvoreno i zatražio je Božji oproštaj zbog svoje izdaje. 11. Marta 1920. godine lord Curzon je obrazložio u engleskom parlamentu zašto nije imao namjeru da objavi izvještaj grofa Salisa: bojao se da će ako objavi izvještaj izložiti srpskoj osveti veliki broj Crnogoraca.’’ (Jožef Bajza: 1927; 1928; 2001; podv. G. S.).

Da je ovo sve tačno, potvrđuje istraživanje dr Novaka Adžića, koje je objavio u svojoj knjizi „Borci za nezavisnu Crnu Goru 1918 – 1941.god.“  tom I: “Pod vladavinom Karađorđevića u Crnoj Gori, od 1918. do 1941. god., koji su kao okupaciona dinastija nametnuti tzv. Podgoričkom skupštinom, nad crnogorskim narodom počinjeni su brojni zločini. Zapaljeno je na hiljade crnogorskih domova (u opticaju je cifra od oko 6.000 hiljada kuća, koji su,  prema pisanju srpske štampe, beogradskih listova „Balkan“ i „Tribuna“  popaljene od kraja 1918. do 1921. god.), pobijeno oko 9.000 crnogorskih građana, pohapšeno je više od 4.000 uglednih Crnogoraca i građana Crne Gore koji su bili protiv uništenja Crne Gore…“ (N. Adžić: 2008)

Analizirajući odluke tzv. Velike Podgoričke Skupštine, srpski akademik Živojin Perić podsjeća na čl. 36 crnogorskog Ustava: ’’Državna oblast Knjaževine Crne Gore, ne može se ni razdvajati ni otuđiti. Njene granice ne mogu se ni smanjiti, ni  razmijeniti bez sporazuma Knjaza (Kralja) Gospodara s Narodnom Skupštinom.’’ ’’Otuda, kad nitko drugi – naglašava on – osim zakonodavne vlasti nije bio ovlašćen čak ni za to da granice državne smanji ili razmijeni, tim manje je moglo biti govora da netko tko nije zakonodavac cijelu oblast Crne Gore otuđi tj. prisajedini (anektira) nekoj drugoj državi pa, dakle, to nije mogla učiniti ni Velika Skupština Podgorička, koja nije imala nikakva oslonca u Ustavu Crne Gore.’’ Crna Gora je ušla, piše Perić, ’’u sastav Jugoslavenske države ne onako kako je propisivalo njeno tadašnje i neprestano punovažno pozitivno (crnogorsko) pravo, ovdje jedino mjerodavno: ona je ušla u sastav Jugoslavije samo jednostranom voljom Srbije i njenih ratnih saveznika, dakle njihovom faktičkom vlašću. Tu imamo interesantan slučaj prve vrste debellatio..., debellatio osvajanjem (la conqvete, Eroberung), na štetu ne jedne neprijateljske i pobijeđene države, nego jednoga ratnog saveznika, dakle, na štetu jednog od pobjednika. Pobjeda, koja se završila nestankom pobjedioca!’’ (podv. Ž. P.). Prof. Perić je izričit: ’’Bez ustavne i pravne vrijednosti je odluka Velike Podgoričke Skupštine o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji: to je slučaj poznat u pravu kao pravni akt inexistant (akt koji ne postoji) te, otuda, i prihvat, od strane Srpske države, ponude te i takve odluke također je jedan akt bez vrijednosti, točnije inexistant, s gledišta prava, kao i sama ta odluka.’’

Da je sa naučne tačke gledišta potpuno ispravno danas predlagati da Skupština Crne Gore konstatuje poništenje Podgoričke skupštine iz 1918. godine, pokazuju i sljedeći argumenti akademika Perića koji se odnose na apostrofiranje političkih događaja i procesa iz vremena kada je pisao svoju raspravu a koji razložno i objektivno pobijaju odluke i posljedice tzv. Velike podgoričke Skupštine iz 1918. godine. ‘’Sve…o čemu smo već govorili, oduzima svaku plebiscitarnu vrijednost Velikoj Skupštini u Podgorici a naročito danas kada se ona ne može više smatrati kao  njen neosporan izraz (ma da ona to nije bila ni ranije a najmanje s pravnoga gledišta). I posljednji izbori za Narodnu Skupštinu (od 11.prosinca 1938. god.), u kojima su...crnogorski federalisti dobili polovicu mandata dodijeljenih Zetskoj Banovini, krnje značaj iste Skupštine kao narodnoga plebiscita. (Koliko li ga tek krnji obnova suverene crnogorske države!?; prim. G. S.) Uostalom, i same teškoće i događaji do kojih je dovela ista Skupština kao i unitarističko uređenje naše države predstavljaju, također, jednu rječitu kritiku politike koja je rezultirala u Podgoričkoj Velikoj Skupštini’’.

Uporednom analizom, imajući, i to sa dužnim respektom, u vidu ove onovremene političke događaje koje ističe akademik Perić, tim prije se uočava sva vrijednost i apsolutna prednost demokratskog referenduma o državno-pravnom statusu Crne Gore (pravog narodnog plebiscita) i obnove njene suverene države iz 2006. godine, a time i potpunost pravnih, istorijskih i civilizacijskih razloga da njeni najviši politički organi donesu odluku o konstataciji poništenja Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Ne učiniti to, ravno je pravno-političko-državnom sljepilu i istorijskoj i civilizacijskoj neodgovornosti prema najvišim interesima države Crne Gore, Crnogorcima i svim njenim narodima, građanima, sadašnjim i budućim generacijama.   

Akademik Perić utvrđuje stav koji je za Crnu Goru i naročito njenu legalnu i legitimnu vlast aktuelan, poučan i funkcionalan i danas: ’’Treba jednostavno da se ta, odluka (Podgoričke Velike Skupštine) odbaci i negira kao nešto što nije ni bilo, i, radeći tako, ne vrši se nikakvo nasilje ni prema kome...To je dužnost svih onih u čijim rukama se nalazi zaštita prava i zakonitosti.’’ Jer – ’’država je pravo, a pravo je država.’’

U izvještaju koji je sačinio po povratku iz Crne Gore 1919. g.,‘’britanski ministar pri Vatikanu i možda najveći britanski autoritet za Balkan’’ grof de Salis, ističe da je ‘’Crna Gora sada okupirana od strane jake sile srpskih trupa…Srpska Vlada odbija da povuče svoje trupe, sa obrazloženjem ‘da je Crna Gora dio Srbije’ a tvrdnju zasniva ‘na radu Skupštine održane u Podgorici novembra 1918.’…Ni u jednom smislu izbori nijesu bili legalni…Izbori su održani, a skupština donijela odluke pod bajonetom srpskih trupa…Pretjerana žurba i beskrupulozna upotreba balkanskih metoda (podv. G.S.) kompromitovali su ovo rješenje koje se sada sreće sa odlučnom opozicijom od strane velikog dijela stanovništva, možda značajne većine. Opozicija raste sa nadama…da je slobodna jugoslovenska država sada mogućnost…Oni žele, kako kažu, da uđu u jugoslovensku državu, ali da uđu kao Crna Gora, a ne kao profektura Srbije, kao slobodni Crnogorci u skladu sa tradicijama i prošlošću svoje zemlje a ne kao poslušnici Beograda; da uđu u nju na istoj ravni kao Slovenci, Hrvati i sami Srbi…Jedna, i možda fatalna prepreka takvoj uniji je politika ‘Velike Srbije’ koja joj se suprotstavila iz Beograda…Odluke Podgoričke skupštine, ilegalne i neregularne, ne daju validnu osnovu za bilo kakvu akciju…koja je opcija u Crnoj Gori većinska, jedino se može konkluzivno pokazati na slobodnim izborima’’.

Slično akademiku Periću i grofu de Salisu razmišlja i akademik Bajza: ‘’Kralj Nikola i njegova vlada su u više navrata tražili plebiscit i bili spremni da priznaju njegove odluke, bilo kakve da su; suprotno tome Srbija nikad nije odobrila plebiscite. Ove okolnosti nas upućuju da mislimo da bi Crnogorci glasali za obnavljanje crnogorske države…Danas je Jugoslavija veliki zatvor u kome nekoliko miliona Srba drži pod okrutnom stegom mnogo miliona ljudi drugih nacionalnosti. Ali sigurno će doći čas polaganja računa, i mala Crna Gora, nakon što prevlada velike teškoće, vaskrsnuće u novi život’’ (Jožef Bajza: 1927; 1928; 2001). Vizionarski, kao Bajza, piše i američki arhitekta Vitni Voren u knjizi ‘’Crna Gora – zločin Mirovne konferencije’’: ‘’Tamo gdje Turci i Napoleon nijesu uspjeli, Srbi se ne mogu nadati u pobjedu. Očiti uspjeh beogradskih spletki bio je moguć jedino zbog potpune promjene događanja u svijetu…Žestoki gerilski rat u Crnim Planinama se nastavlja i trajaće dok se uzurpatori ne povuku. Crna Gora ne može biti osvojena. Ona će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo i čitav vijek!...Kad snage slobode i pravde iznutra i spolja počnu da djeluju u harmoniji, Crna Gora će biti obnovljena’’ (Vitni Voren: 1922; 2000; podv. G. S.). U istom duhu nade u slobodnu i nezavisnu Crnu Goru, Nikola Petanović u ‘’Crnogorskom ogledalu’’ objavljuje ‘’Naš apel Americi’’: ‘’Amerika! Voljena zemlja slobode i demokratije, možda oko million duša govori o tome kroz ove redove…Možda želite da čujete o tome ko smo mi? Potičemo od slavnog naroda koji je živio prije mnogo vjekova…Mi smo Crnogorci i to ćemo sa ponosom biti…Potrebni ste nam sada zato što Evropa ne može da čuje naš nesrećni vapaj – vapaj za pravdom i slobodom…Mi se ponosimo našim velikim pjesnikom Njegošem koji je bio naš veliki nacionalni učitelj. On je rekao: Ne biva vaskrsenja bez smrti, a mi dodajemo: Ni časti bez sramote. Od završetka rata, naša mala zemlja je prošla kroz sramotu i smrt koju joj je nanijela njena najbliža sestra. Ali dan slave i vaskrsnuća je blizu… Crnogorci su hiljadu godina stara nacija…Crnogorci kao narod su proizvod slovensko-ilirske mješavine…Duh Crne Gore nije mrtav i nikad neće biti…Crna Gora će se uzdići i nadvladati svog monstruoznog neprijatelja koji više nije ni Turska, ni Austrija, ni Njemačka već smo pronašli najgoreg neprijatelja Crne Gore u Velikoj Srbiji…Puna sloboda i nezavisnost na referendumu za crnogorski narod bi trebali da budu njihova najveća buduća nacionalna sudbina’’ (Nikola Petanović : 1927; 2006; podv. N. P.)

 ‘’Vaskrsnuće u novi život’’, odnosno, koja je opcija u Crnoj Gori većinska, pokazalo se, istorijskom sudbinom, zaista tek nakon skoro čitavog vijeka, 2006. g. na slobodnom i demokratskom referendumu o državno-pravnom statusu Crne Gore. ‘’Beskrupulozna upotreba balkanskih metoda’’ je najbolja formulacija svega onoga što karakteriše postupanje srpske političke elite, Kraljevine Srbije-Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavije) i Srpske crkve prema crnogorskom narodu, Kraljevini Crnoj Gori i Crnogorskoj crkvi u periodu između dva Svjetska rata, ali i šovinističkih, imperijalnih i klerikalnih krugova srpske političke i vjerske elite i paravojnih formacija devedesetih godina u krvavom ratnom raspadu bivše SFRJ. U suštini ista vrsta činjenja upotrebljava se i danas, naročito u odnosu prema obnovljenoj autokefalnoj Crnogorskoj crkvi. Sve je ovo vidljivo u analizi kako odluka tzv. Podgoričke Skupštine i akta regenta Aleksandra o ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve, tako i pokušaja falsifikovanja autokefalnosti Crnogorske crkve od strane mitropolita Srpske pravoslavne crkve Amfilohija, izjava nedavno izabranog patrijarha Srpske crkve Irineja i ukupnog aktuelnog odnosa Srpske crkve prema crnogorskoj naciji, suverenosti crnogorske  države i Crnogorskoj crkvi.

Jasno je u kakvoj se neslobodnoj, prijetećoj, nasilnoj, kriminalnoj i zločinačkoj atmosferi odvijao čitav proces uništenja crnogorske države, a ubrzo potom i crkve, te zatiranja crnogorskog imena, crnogorskog naroda i Crne Gore. Iako je sa svake strane gledano, ovaj čin bio potpuno nelegalan i nelegitiman, anticrnogorskog i antidržavnog karaktera, on je poslužio u funkciji ostvarenja odavno zacrtanog cilja o uništenju crnogorske državnosti i samobitnosti i posvemašnjeg utapanja u srpstvo i srpsku državu.
 

II     Nelegalna i nelegitimna ‘’odluka’’ Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne

 crkve o ‘’ujedinjenju’’ sa Srpskom  pravoslavnom crkvom
 

Poslije tzv. Podgoričke Skupštine, koja je poslužila nasilnom ukidanju crnogorske države, na red je došla i crnogorska autokefalna crkva. Bio je to uvod u negiranje i nepriznavanje crnogorskog naroda, tj. crnogorske nacije. Cilj je bio samo jedan: uništiti sveto trojstvo slobodne Crne Gore – istorijsko jedinstvo crnogorskog naroda, njegove države i crkve.  Dakle, nakon podgoričke skupštine od 13. novembra 1918. godine, organizovano je 16. decembra iste godine, ‘’zasijedanje’’ Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve.

Treba reći da je sastav Crkvene uprave, tj. sedmočlanog Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve bio dat u Državnom kalendaru Knjaževine Crne Gore za 1910. godinu: ‘’Predsjednik Mitropolit Mitrofan, članovi: episkop Kiril Mitrović, arhimandrit Mihailo Dožić, iguman Prokopije Vračar, protođakon Filip Radičević, protojereji Aksentije Bojović i Pavle Petrović. Sekretar đakon Ivo Kaluđerović.’’ Iz navedenog sastava se vidi da sekretar Sv. Sinoda nije bio njegov član.

Da  bi makar ukratko osvijetlili značaj ovog tijela i njegov  duh, pogledajmo jedno karakteristično pismo Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve sa svog prvog sastanka upućeno  knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu od 1. maja 1908. godine. U njemu stoji: ‘’Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Knjazu Gospodaru Nikoli I – Bog vjerni čuvar Crne Gore kroz duga i teška vremena očuvao je njenu političku nezavisnost i crkvenu autokefalnost. Za ovo zasluga pripada Vašemu Uzvišenome Domu, iz koga su na kormilo državno i crkveno dolazili veliki muževi, duhovni pastiri i svjetski vladari, koji su vazda znali visoko držati ugled Crne Gore. Između mnogijeh savremenijeh reformi koje je Vaše Kraljevsko Visočanstvo na sreću i blago Crne Gore blagoizvolilo sankcionisati i sveta crkva bila je usrećena duhovnijem zakonima Pravoslavnih  Konsistorija i Svetog Sinoda. Saglasno  Ustavu Svetog Sinoda danas prvi put okupljeni sinodski članovi na prvome mjestu za svoju svetu dužnost smatraju, Vašemu Kraljevskom Visočanstvu i Vašemu Uzvišenome Domu izjaviti svoju vjernost i nepokolebljivu odanost. U isto vrijeme Sinod najponiznije, Vama Uzvišeni  Gospodaru najtoplije blagodari za nebrojena dobra, koja ste crkvi svojoj učinili. Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Vaš Uzvišeni Dom i Crnu Goru Sveti Sinod preporučuje promislu Svevišnjemu’’.  (U knjizi Ranka Perovića ‘’O Crnogorskoj crkvi; On Montenegrin Church’’, Podgorica, 2008.; podv. G. S.) 

Što se tiče rada i načina donošenja odluka Sv. Sinoda, oni su bili precizno regulisani. U čl. 25. Ustava Sv. Sinoda stoji: „Sv. Sinod može donositi punovažne odluke, kad su prisutni u sjednici: predsednik (čl. 12) i bar još tri člana od kojih dva člana po pravu  i jedan po izboru”, tj. najmanje četiri člana od ukupno sedam, i to tri koji su po položaju (mitropolit Crne Gore, episkop zahumsko-rasijski i arhimandrit cetinjski (čl.11) i jedan po izboru (jedan od tri protroprezbitera (čl.11). Sekretar Sv. Sinoda Kraljevine Crne Gore  je bio ‘’član’’ bez prava glasa, tako da nije ni mogao glasati ili potpisati u ničije ime jedan ovakav akt (čl.25, 26 i 28).

 U prostoru ‘’odluke’’, uobičajeno predviđenom za potpis prisutnih, na posljednjoj ‘’śednici’’ Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve – kada se ovaj organ ‘’samoukinuo’’, a time ‘’ukinuo’’ i Crnogorsku crkvu, što je poslužilo kao osnov za donošenje odluke regenta-kralja Aleksandra o ukinuću autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i njenom utapanju u novu Srpsku pravoslavnu crkvu – od sedam članova (predśednik i šest članova),  navedeno je samo tri člana Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve (kao i sekretar koji je bio bez prava glasa). Samo su oni i prisustvovali ‘’śednici’’, a ostala četiri člana su bila odsutna.

Zapisnik sa ove sporne, kako u njemu stoji: ‘’izvanredne sjednice Svetoga Sinoda Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori’’ od 16. 12. 1918. g., potpisalo je, dakle, od sedam, samo tri člana i sekretar koji nije bio  punopravni član Sinoda, jer je samo tehničko lice i ne glasa. Riječ je o predśedniku Svetog Sinoda i posljednjem Mitropolitu autokefalne Crnogorske crkve Mitrofanu Banu, Mitropolitu Pećskom dr Gavrilu Dožiću i Episkopu Nikšićskom Kirilu Mitroviću, kao i sekretaru Sinoda Đakonu Ivu Kaluđeroviću.

Vidi  se da na ‘’śednici’’ Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve nije postojao minimalni kvorum ni mogućnost odlučivanja. Svoje odluke, a posebno ove vrste, Sv. Sinod, po tadašnjim zakonodavnim načelima suverene države Crne Gore, nije mogao donositi bez saglasnosti i potvrđivanja od strane knjaževske (kraljevske) vlasti. U Ustavu Sv. Sinoda iz 1903. godine, kaže se, na primjer, da crkva ne može da otudjuje imanja i druga materijalna dobra bez odobrenja knjaza Nikole. Pravni osnov za ovu problematiku dat je u Ustavu  za Knjaževinu Crnu Goru donesenom 1905. god. U čl. 133. precizno piše: “Sveštena lica i crkvene ustanove potčinjene su zemaljskim zakonima u pogledu građanskijeh odnosa i imanja, u pogledu unutrašnjeg uređenja i uprave, upravljaju se prema statutima, koje potvrđuje knjaževska vlast”. A čl. 22. istog Ustava je izričit: „Odluke Sv. Sinoda o spoljašnjim poslovima da postanu izvršne i za svakoga obavezne potrebito im je vrhovno Knjaževsko odobrenje“, što naravno nije bilo sa rješenjem u spornom zapisniku, a čl. 21. utvrđuje spoljašnje poslove u koje bi spadalo sporno rješenje.

Uz to, na ovaj nelegalan način donijeto ‘’riješenje’’ glasi: ‘’Pošto je Velika Narodna Skupština Srpskog Naroda u Crnoj Gori održana u Podgorici dana 13.11. 1918. g. donijela odluku da se nezavisna Crna Gora ujedini sa Kraljevinom Srbijom, to i Sv. Sinod nalazi  cjelishodnim i opravdanim, da se i sv. autokefalna crkva u Crnoj Gori ujedini sa nezavisnom Pravoslavnom crkvom  u Kraljevini Srbiji, a zajedno s ovom sa cijelom Sv. Srpsko-Pravoslavnom crkvom u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca’’.

Po Ustavu Sveti Sinod nije mogao donijeti jednu ovakvu odluku, jer mu sam Ustav to nije dozvoljavao a i da jeste, viđeli smo da nije postojao kvorum za odlučivanje. Sekretar je, dakle, samo tehničko lice i njegov potpis ima važnost kao i potpis svakog zapisničara ( članovi 14 i 27). On samo potvrđuje ono što se dogovorilo. Da su pak zapisnik potpisala i četiri člana, koliko je bilo dovoljno za odlučivanje, odnosno čak i svih sedam članova Sinoda (a ne samo tri, tj. predśednik i dva člana), to ne bi opet ništa značilo u pravnom smislu, jer po Ustavu Crnogorske pravoslavne crkve niko je nije mogao ukinuti  ili pripojiti nekoj drugoj crkvi. Bilo koji akt te vrste nije mogao biti zakonit. A i tako nezakonit akt, potpisalo je od neophodnih četiri, samo tri člana, od ukupno njih sedam. Dakle, zapisnik apsolutno nije bio pravno valjan dokument.  Povrh toga, u Ustavu  za Knjaževinu Crnu Goru 1905. god. u čl.136 se kaže: “Zabranjuje se svaka radnja, upravljena protiv istočno-pravoslavne crkve u Crnoj Gori”.

Cijeli ton ‘’zapisnika’’ sa ove ‘’śednice’’ je potpuno kapitulantski i inferioran spram države Srbije i njenog vođstva. U dijelu ‘’Predmet’’, gdje se definiše tema ‘’śednice’’ – koja je, kako se ističe, ‘’svestrano proučena’’ – navedeno je sljedeće: ‘’Da se nezavisna Srpsko-Pravoslavna Sv. Crkva u Crnoj Gori ujedini s autokefalnom Pravoslavnom Crkvom u Kraljevini Srbiji.’’ Očigledan je ovdje jedan nonsens: Pravoslavna crkva u Crnoj Gori nazvana je Srpskom, a to nije učinjeno sa Pravoslavnom crkvom u Srbiji!? Iz ovog – samo naizgled nebitnog, ali u suštini – izvanredno važnog detalja, pokazuje se potpuno reljefno i jasno kolika je bila potreba za podložništvom, podređenošću i dokazivanjem lojalnosti i bespogovorne odanosti spram srpske sile oličene u vojsci, državi i crkvi. Ili, ako se pogleda suština: kakav je i koliki je bio pritisak Vlade i Crkve Kraljevine Srbije na već reokupiranu i anektiranu Crnu Goru i u tim (ne)uslovima sasvim onemoćalu dotle autokefalnu Crnogorsku crkvu! Na kraju ‘’zapisnika’’ sa posljednje ‘’śednice’’ Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve navode se prave adrese zbog kojih je donijeta odluka o ‘’samoukinuću’’ Crnogorske pravoslavne crkve i koje su zapravo i inspirisale, planirale i diktirale cjelokupan tok pokušaja uništenja crnogorske države, crkve i naroda-nacije: ‘’Gornje riješenje ima se dostaviti Njegovom Visokopreosveštenstvu Mitropolitu Srbije g. Dimitriju i Predsjedniku Vlade g. Stojanu Protiću’’.

U ‘’Glasu Crnogorca’’ od 28. X. 1920. g., povodom smrti Mitropolita Mitrofana Bana, objavljeno je sljedeće: ‘’Na Cetinju je ovijeh dana preminuo poslije mučnog bolovanja bivši crnogorski mitropolit Mitrofan Ban koji je na onakav kukavični i nedozvoljen način izdao svoga kralja, svoju pastvu i junačku Crnu Goru, koja ga je uzdigla na crkveni prijesto Crne Gore, na kome kroz toliko vjekova śeđahu viteški mitropoliti-vladari, na čelu sa mučenikom vladikom Danilom i Petrom I-Svetim, koji pred nikakvim nasiljem i opasnošću ne ustuknuše, niti pred ništavnošću života glavu prikloniše, nego slavno hrvašnj u odbranu ćasti, slobode i prava Crne Gore, vječitijem životom žive...Crnogorski narod neće dozvoliti, da ubuduće više nijedan poglavar Crnogorske crkve pođe putem Mitrofana Bana’’.

U knjizi ‘’Srpski zločini u Crnoj Gori’’, izdatoj od strane Kraljevske Crnogorske štamparije u Rimu 1921. g. stoji: ’’Mitropolit crnogorski (Mitrofan Ban) umro je koncem mjeseca septembra 1920. u 76. godini na Cetinju. Na samrtnom času izjavio je, da je u decembru 1918. pod prijetnjom smrti od strane Srba priznao aneksiju Crne Gore Srbiji i da je ovu izjavu učinio grofu Salisu, izaslaniku Vel. Britanije za anketu u Crnoj Gori. Potonje riječi mitropolitove su bile dirljivi apel na Kralja i narod crnogorski, tražeći da mu oproste ono što je i sam smatrao izdajstvom svoje otadžbine.’’ (R. Perović : 2008.; podv. G. S.) 

Mitropolit i budući patrijarh SPC, dr Gavrilo Dožić, jedan od članova Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve koji su joj potpisali ‘’smrtnu presudu’’, u pismu Marku Petroviću-Njegošu iz Nikšića od 19. 11. 1921. g. – razočaran postupcima vlasti nove države-Kraljevine SHS i činjenicom što se ‘’vodi igra sa pravima uglednijeh i zaslužnih ljudi’’ – na kraju rezignirano zaključuje: ‘’Čisto mi je došlo da bačim sve i da idem na ona dva rala očevine u Moraču, pa makar čuvao ovce, ako ih bude bilo. Više mi se dosadilo i vidim, da za Crkvu i svještenstvo ne mogu učiniti ništa, pa se bolje skloniti, da bar ne nosim ime grobara Crnogorske crkve’’. No, bilo je već kasno i ponio ga je: ime grobara CPC nije bilo  moguće izbrisati!

Pošto Crna Gora 1918. godine nije ušla u sastav nove, jugoslovenske države, onako kako je propisivalo njeno ondašnje i u daljnjem kontinuitetu stalno trajuće punovažno pozitivno pravo,  već isključivo jednostranom voljom Srbije, srpske vojske i njenih ratnih saveznika, oružanom prinudom i golom silom, tj. njihovom faktičkom vlašću, jasno je da nikakvu važnost, vrijednost, legalnost i legitimnost ne može imati ni bilo koja posljedica ili pak odluka nekog organa, bilo svjetovnog ili vjerskog, koja proizilazi ili se poziva na pravno neutemeljen i ništavan izvor ’’ujedinjenja’’, a to je svakako tzv. Velika Podgorička Skupština. Ako je njena odluka o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji slučaj poznat u pravu kao pravni akt inexistant (akt koji ne postoji), takav je onda i bilo koji drugi akt ili odluka koje slijede iz njega. To se odnosi kako na ’’odluku’’ Sv. Sinoda o ’’samoukinuću’’ sopstvene autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i ’’ujedinjenju’’ u autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu, tako i na dekret regenta Aleksandra iz 1920. godine o ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve.

III     Poništiti dekret regenta Aleksandra Karađorđevića o ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve iz 1920. godine
 

Prije nego što je 17. juna 1920. godine regent Aleksandar donio riješenje i proglas o ujedinjenju ‘’svih pravoslavnih crkvenih oblasti’’ u Kraljevstvu SHS, što je praktično značilo i ukidanje Crnogorske pravoslavne crkve, dakako potpuno nelegalno i nelegitimno, tj. protivno pozitivnom pravu suverene i međunarodno priznate crnogorske države, održan je 13/26 maja 1919. godine ‘’zbor svih srpskih pravoslavnih arhijereja iz Kraljevstva SHS’’. Tom prilikom donijeta je odluka o jedinstvu ‘’svih Srpskih pravoslavnih crkvenih oblasti’’. U svome dekretu regent Aleksandar se poziva, između ostalog, i na ovu ‘’Odluku Druge Konferencije Arhijereja Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 13/26. maja 1919. godine, u predmetu ujedinjenja Srpske pravoslavne crkve: Izriče se duhovno, moralno, i administrativno jedinstvo svih Srpskih pravoslavnih crkvenih oblasti, koje će se jedinstvo definisati i urediti svojim putem kada se ceo Arhijerejski Sabor Ujedinjene Srpske Crkve kao jedno nezavisno (autokefalno) telo sastane pod predsedništvom svoga patrijarha. Dotle se ovo ujedinjenje ima izraziti u jednom privremenom odboru episkopa, izabranom od ove episkopske konferencije…’’ Vidi se da ova odluka ujedinjuje ‘’sve Srpske pravoslavne crkvene oblasti’’, a Crnogorska pravoslavna crkva nije bila neka, tj. jedna od više pravoslavnih crkvenih oblasti u sastavu Srpske pravoslavne crkve, već je bila nezavisna, samostalna, autokefalna pravoslavna crkva, koja je imala na teritoriji suverene države Crne Gore svoje sopstvene dvije pravoslavne crkvene oblasti (Cetinjsku arhiepiskopiju i Zahumsko-Rasijsku eparhiju, a od 1913. godine i treću – Pećku eparhiju, jer je Metohiju od turske  okupacije 1913. oslobodila Vojska Kraljevine Crne Gore, pa je ta oblast Londonskim ugovom iz 1913. priznata kao integralni dio crnogorske Kraljevine!); imala je svoje organe na čelu sa Svetim Sinodom i odgovarajuća zakonska akta, među kojima i Ustav Sv. Sinoda i Ustav Pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori. Crnogorska crkva je 1909. godine donijela samostalno i  Zakon o parohijskom sveštenstvu u Knjaževini Crnoj Gori. Prema tome, ova odluka ’’zbora svih srpskih pravoslavnih arhijereja iz Kraljevstva SHS’’ je, takođe, bila nelegalna i  nelegitimna - što se tiče autokefalne Crnogorske crkve. Ona se naprosto ni po čemu nije mogla odnositi na Crnogorsku crkvu, tako da je sa pravnog (njenog) gledišta ova odluka nepostojeća, inexistent, pa kao takva ne može ni proizvoditi bilo kakve posljedice po Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Isti je slučaj i sa aktom regenta Aleksandra kojim se praktično ‘’ukida’’ Crnogorska crkva.  U ‘’Glasniku’’, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. jula 1920. godine, objavljena je odluka Aleksandra Karađorđevića, donešena 17. juna 1920. godine, o ‘’Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS’’. Odluka glasi: ‘’U ime Njegovog Veličanstva Petra i po milosti Božjoj i volji Narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Mi Aleksandar Naslednik Prestola – Na predlog Zastupnika Našeg Ministra Vera, Našeg Ministra Prosvete, a po saslušanju Ministarskog Saveta i saglasno sa odlukom zbora svih srpskih pravoslavnih arhireja iz Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca od 13/26. Maja 1919. godine, rešili smo i proglašujemo: Ujedinjenje svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a naime: Arhiepiskopije beogradske i Mitropolije Srbije, Arhiepiksopije Karlovačke i Mitropolije srpske sa dalmatinskim episkopijama dalamtinsko-istrijskom i bokokotorskom, Arhiepiskopije Cetinjske i Mitropolije Crne Gore, Brda i Primorja, Mitropolija Skopske, Raško-prizrenske, Veleško-debarske, Pelagonijske, Prespansko-ohridske, Strumičke, jednoga dela Mitropolije Vodenske, Episkopije Poleanske, Mitropolija Bosne i Hercegovine-Dabro-bosanske,Hercegovačko-zahumske, Zvorničko-tuzlanske, Banjalučko-Bihaćske, – u jednu Avtokefalnu Ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Zastupnik Našeg Ministra Vera, Naš Ministar Prosvete, neka izvrši ovaj Ukaz. Aleksandar, s. r.

Odlukom Svetog Arhijerejskog Sinoda Vaseljenske patrijaršije br. 2056 od 19. marta 1920. g. se ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija.’’ O tome se zvanično nalazi podatak u Glasniku Srpske pravoslavne crkve od 14. oktobra 1920. g., đe piše da Carigradska patrijaršija ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija’’. (podv. G. S.) Srpska pravoslavna crkva je od Carigradske patrijaršije dva puta anatemisana, jer je njena ‘’autokefalnost nekanonski ustanovljena’’(Novak Kilibarda: 2010). Formalno je priznata 1879. g. (kao Mitropolija). Dakle, tek nakon proglašenja samostalne i nezavisne srpske države na Berlinskom kongresu 1978. g., što je još jedna potvrda pravoslavnog principa o poklapanju nezavisne države i samostalne, nacionalne autokefalne crkve u okviru njenih granica.

Povodom proglašenja tadašnjeg mitropolita Srbije Dimitrija Pavlovića patrijarhom Srpske patrijaršije, u ‘’Glasniku’’, Službenom listu Srpske pravoslavne patrijaršije br. 1., g. I, od 1/14. oktobra  1920. g. na strani 102 piše: ‘’Slično tome postupalo se i kod osnivanja nacionalnih autokefalnih oblasti u svima pravoslavnim državama. Tako su uzdignute katedre na stupanj autokefalne arhiepiskopije u prestonim  Srbiji, na Cetinju za crkvu u Crnoj Gori, u Bukureštu za Rumuniju, u Sofiji za Bugarsku, a u Rusiji dignut je arhijerejski presto druge prestonice u Moskvi na stupanj patrijaršije.’’ Iz ovog zvaničnog istorijskog dokumenta Srpske crkve vidi se da nema nikakvu činjeničnu osnovu njeno sadašnje, dakle, aktuelno zalaganje i tvrdnja, izrečena povodom nedavne pośete ukrajinskog patrijarha Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, da ne postoje nacionalne pravoslavne crkve, već samo jedna jedina, apostolska pravoslavna crkva. U zvaničnom biltenu Srpske pravoslavne crkve, kao što smo vidjeli, apodiktički se ističu ‘’nacionalne autokefalne oblasti u svima pravoslavnim državama’’, pa se poimenice nabrajaju grčka, srpska, crnogorska, rumunska, bugarska i ruska pravoslavna nacionalna crkva. I ovo je još jedan insajderski dokaz i priznanje (autogol!) same Srpske crkve da je 1918., odnosno 1920. godine, od strane srpske države (Kraljevine Srbije-Kraljevine SHS) i tada novouspostavljene srpske patrijaršije, nasilno i nezakonito ukinuta autokefalna, legalna i legitimna, nacionalna Crnogorska pravoslavna crkva, u to vrijeme priznata od svih nacionalnih, autokefalnih, pomjesnih pravoslavnih crkava (pa čak i od strane same dotadašnje Srpske mitropolije u Beogradu). Srpska crkva ovim dokumentom zapravo kaže: jeste, postojala je nacionalna Crnogorska crkva, jer je postojala nezavisna i međunarodno priznata crnogorska država, kao što postoje i dalje sve nacionalne pravoslavne autokefalne crkve u svim i dalje postojećim nezavisnim državama, ali sada više Crnogorske crkve nema budući da više nema ni države Crne Gore! Vrlo jednostavno. Dokaz više, odnosno još jedan dokaz-prilog u moru-mozaiku dokaza, da nakon uspostavljenja i obnove suverene i međunarodno priznate crnogorske države, postoje svi legalni i legitimni istorijski, pravni, državni, crkveni i kanonski preduslovi da se uspostavi i obnovi pređašnje stanje i u pogledu statusa autokefalne nacionalne pravoslavne Crnogorske crkve u državi Crnoj Gori.  

Kao što odluke tzv. Podgoričke Skupštine i Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve iz 1918. godine  potpadaju pod pravni akt inexistant (akt koji ne postoji), isti je slučaj i sa aktom regenta Aleksandra Karađorđevića o ukinuću autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i njenom ’’ujedinjenju’’ u autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu. Zato i ovaj akt regenta Aleksandra treba da se poništi i ’’odbaci i negira kao nešto što nije ni bilo, i, radeći tako, ne vrši se nikakvo nasilje ni prema kome...To je dužnost svih onih u čijim rukama se nalazi zaštita prava i zakonitosti.’’

IV    Autokefalna Pravoslavna Mitropolija ili Crnogorska pravoslavna crkva

Srpska pravoslavna crkva tvrdi da ‘’ni u crkvenim ni u državnim arhivama do 1918. godine ne postoji dokument iz koga bi se vidjelo da je mitropolija Crnogorsko-primorska imala naziv ‘Crnogorska pravoslavna crkva’ ’’.  Izgleda da ni iz Srpske pravoslavne crkve više niko ne negira da je Crnogorska pravoslavna crkva (bila i ostala) – autokefalna, jer je takvih dokumenata, čak i iz arhiva same Srpske pravoslavne crkve, toliko da je to očigledno. A što se tiče naziva ‘’Crnogorska pravoslavna crkva’’, negiranje da je on postojao, toliko je bez ikakvog smisla i značaja, da je, suštinski, čak potpuno irelevantno. Ipak, iza ove tvrdnje stoji nepromijenjeni stav Srpske pravoslavne crkve o nepriznavanju crnogorskog naroda i nacije i nezavisne i međunarodno priznate crnogorske države, te nacionalne, crnogorske pravoslavne crkve, tj. pravoslavne crkve crnogorskog naroda – Crnogorske pravoslavne crkve.  No, i ovđe idemo redom.

More je naučne literature i dokumenata istorijske, državno-pravne i crkveno-pravno-kanonske provenijencije, i to Crnogorske crkve, Srpske crkve, Carigradske patrijaršije, Ruske crkve, itd., iz kojih se vidi da je crnogorska crkva bila potpuno samostalna i autokefalna u okviru slobodne i suverene crnogorske državne teritorije, tj. da je bila jednaka i apsolutno ravnopravna sa svim drugim samostalnim, autokefalnim pravoslavnim crkvama i da nije ni u kom pogledu zavisila ni od jedne druge crkve – ni od Srpske, ni od Ruske, ni od Carigradske patrijaršije, već da su je isključivo za sve njih vezivali samo ‘’mir i ljubav’’.  Ovđe se mogu navesti jedino bitna dokumenta, a i od tih samo neka, što je sasvim dovoljno da se vidi da je riječ o autokefalnoj pravoslavnoj crkvi i to pod punim nazivom Crnogorske pravoslavne crkve. Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve i njen puni naziv – ‘’Crnogorska Pravoslavna Crkva’’ (koji se od strane Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kako vidimo, apodiktički negira), dvije su strane jednog istog pitanja, naime, objektivne činjenice i istine za Crnogorsku pravoslavnu crkvu, crnogorsku državu i crnogorski narod, te za ukupnu domaću i međunarodnu javnost i sve dobronamjerne ljude, na jednoj, i subjektivnog problema i neprihvatanja za Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori i Srpsku pravoslavnu crkvu (Beogradsku patrijaršiju) u cjelini.

 Proces uobličavanja i izgradnje stvarne autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve počinje sa ustanovljenjem crnogorske ‘’teokratske’’ državne vlasti oko 1500 g. ‘’Veoma je važna činjenica da je mitropolite, od napuštanja zemlje potonjega Crnojevića, birao i postavljao Opštecrnogorski zbor. Ima više dokumenata u kojima crnogorski mitropoliti ističu legitimitet svoje vlasti, koju su dobili iz ruku dinastije Crnojevića’’. (Dr Danilo Radojević: 1991). Crnogorska ’’Teokratija’’, tj. Principat ili Vladikat, bila je ‘’jedinstveni primjer u svijetu, posebito u pravoslavlju. Već i ta istorijska činjenica je dovoljna za punu posebitost i zasebitost, odnosno samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve’’. (Sreten Zeković: 1997. podv. S.Z). 

Crnogorska pravoslavna crkva, tj. Crnogorska mitropolija je postala ‘’konačno autokefalna’’ poslije bitaka u Lješkopolju (1603/4) i u Kosovom Lugu (1612), u kojima su Crnogorci, predvođeni mitropolitom Ruvimom II Boljevićem, porazili tursku vojsku. (Ibid., str. 36). U vrijeme vladike Danila Rusija priznaje stvarnu autokefaliju Crnogorske pravoslavne crkve. Jačanje oslobodilačke borbe crnogorskog naroda, crnogorske države i autokefalije Crnogorske pravoslavne crkve, nastavila se i u doba svih ostalih vladika i vladara iz dinastije Petrović-Njegoš. Petar I Petrović se potpisivao kao ‘’černogorski mitropolit’’, tako su ga oslovljavali i strani vladari, a u jednom pismu iz 1819. godine navodi ‘’prvo: da u ‘’Stanjeviću...postoji…jedan srednjevjekovni manastir, koji su moji pretšasnici davno sagradili na sopstvenom zemljištu ove nacionalne crkve; - drugo: da se pomenuti manastir ne nalazi na cesaro-kraljevskom imanju, nego na našem crnogorskom području’’. Njegoš u ugovoru o prodaji manastira Stanjevići 1839. g. spominje ‘’za sebe za njihove pretnike i nasljednike i za onijeh koji prikaživaju Naciju Crnogorsku i istu Naciju’’. (R. Perović : 2008). U Diptihu Ruske pravoslavne crkve iz 1850. godine uvrštena je Crnogorska mitropolija kao autokefalna crkva. Dr Nikodim Milaš (1845-1915), kanonista i crkveni velikodostojnik Srpske Pravoslavne Crkve, u svojoj knjizi ‘’Pravoslavno crkveno pravo’’ ističe: ‘’Po katalogu Carigradske patrijaršije, izdanom u aprilu 1855. godine, postojale su sljedeće pomjesne crkve sa svojom samostalnom upravom (autokefalne): 1. Carigradska, 2. Aleksandrijska, 3. Antiohijska, 4. Jerusalimska, 5. Kiparska, 6. Ruska, 7. Karlovačka, 8. Sinajska, 9. Crnogorska i 10. Crkva u Kraljevini Grčkoj.’’(podv. G. S.). Naknadno, tom broju od deset autokefalnih crkava priključene su one koje su autokefaliju dobile poslije Berlinskog kongresa, među kojima je i Crkva u Kraljevini Srbiji.

 Pravnik svjetskog ugleda Valtazar Bogišić, prije utemeljenja ustavno-pravne osnove CPC, sproveo je naučnu anketu o njenom statusu i položaju:

‘’1. Crnogorska crkva drži li se avtokefalna, a ako ne, pod čijom jurisdikcijom stoji, pod patriarhatom carigradskim ili pod Svjatimim Sinodom peterburžskim?

1. (Crna Gora, nap. G. S.) Posve avtokefalna i osobenu jerarhiju ima.
2. (Hercegovina, nap. G. S) Pod patrijaršijom carigradskom, dakle nije avtokefalna.
3. Stoji li crnogorska crkva u kakvu odnošaju međusobnih darova s Sinodom peterburžskim ili s Patrijaršijom carigradskom? Daje li ovomu pošljednjemu kakvu godišnju potporu kao što daje Srbija i Grčka? Ima li još kakav drugi odnošaj među njima?
4. Uzajamnosti nema, nego samo što Sinod šalje kad-kad na ime priloga crkvene utvariu, knjiga, odežda i t. d. što čine iz Rusije često i pojedini ljudi. Car Pavle Petrovič naznači godišnju pomoć Manastiru cetinskome od 1000 cekina. Šalju i sada taj prilog i od kad je crkovna uprava prešla k.  g. mitropolitu šalju njemu, a prije je primal i to crnogorska vlada.

Carigradskomu patrijarhu niti je kad što davala crnogorska crkva niti sad daje, niti joj (je) ko što u to ime iskao niti ište. Nema nikakva drugoga odnošaja, osim što se u novije vrijeme vladike crnogorske posvećuju u Petrogradu.

3. A u kome je odnošaju crnogorska crkva sa srpskom patrijaršijom u Karlovcima, a u kakvu s mitropolitom beogradskim, s bugarskim eksarhatom i s drugim avtokefalnim crkvama?
4. Nema zvanična odnošaja nikakva, nego mir i ljubav’’.(V. Bogišić: 1999.)

Mitrofan Ban, ‘’Mitropolit Crnogorski i Brdski’’, kako je na naslovnoj stranici istaknuto, preveo je 1896. godine, a cetinjska Državna štamparija objavila, s ruskoga knjigu ‘’Sedam Tajna Novoga Zavjeta od Episkopa Silvestra’’. Crnogorski Mitropolit je 1901. godine napisao ’’Kratki Crkveni Ustav za sveštenike i učenike Bogoslovsko-učiteljske škole po Mihailovskom i Nikolajeviću’’. Najviši pravni akt jedne crkve mogao je donijeti samo poglavar autokefalne pravoslavne crkve što je Mitrofan Ban i bio. U Enciklopediji ‘’Slavari’’ (Sankt Peterburg, 1903.) stoji: ‘’Crnogorska crkva je samostalna (avtokefalna)’’. A Enciklopedija ‘’Britanica’’ (Encyclopedia Britannica) donosi ne samo podatke o autokefalnoj Crnogorskoj crkvi, već i o, u kontekstu crnogorskog jezika, literarnoj kulturi u svještenstvu začetoj u Obodskoj štampariji. U njenom jedanaestom izdanju iz 1911. g. u pododjeljku o religiji u Crnoj Gori piše: ‘’Crnogorska pravoslavna crkva je autokefalna grana Istočnog Pravoslavlja. Godine 1884. ova Crkva je i formalno odbranila svoju nezavisnost od pretenzija ruskog Sinoda’’. U tekstu o jeziku u Crnoj Gori pak: ‘’Crnogorski jezik je praktično identičan sa Srpsko-Hrvatskim: on demonstrira određene dijalektičke varijacije i pozajmljuje do određene mjere i iz Turskog i Italijanskog. Postojeći rukopisi i štampane knjige, prije svega psaltiri i jevanđelja, svjedoče o periodu literarne kulture u svještenstvu tokom perioda štamparije na Obodu. Ona je uspostavljena 1493 godine, svega nekoliko godina nakon što je Cahton uspostavio svoju prvu štampariju u Westminsteru. Uništena je od strane Turaka 1566. godine, nakon što je razaslala kopije jevanđelja u sve Slovenske zemlje’’. (R. Perović : 2008.) O crnogorskom jeziku akademik prof. dr Jožef  Bajza piše: ‘’A što se jezika tiče, Crna Gora zauzima posebno mjesto među Južnim Slovenima...Čak i u jeziku se manifestuje državna i nacionalna nezavisnost Crne Gore’’(J. Bajza: 1927; 1928; 2001). Akademik dr Radoslav Rotković u knjizi ’’Odakle su došli preci Crnogoraca’’ ističe da su ’’Crnogorci južnoslovenski narod zapadnoslovenskog porijekla, u prasrodstvu sa sjevernim Rusima i Poljacima, posebno iz njihovog Zapadnog Pomorja (Pomorze Zachodnie)’’(R. Rotković: 2000). Dr Čedomir Bogićević u ’’Crnogorskom pravno-istorijskom rječniku’’ navodi da je crnogorski narod ’’jedini među južnoslovenskim narodima, koji u svome jeziku ima 33 glasa (fonema) i 33 grafema (sada, prema Pravopisu, po 32)’’ (Č. Bogićević: 2010). U knjizi ’’Crnogorski pravopis’’ akademik prof. dr Vojislav Nikčević ističe da ’’mi ne prihvatamo, jer je nenaučno a politički štetno, da se crnogorski jezik predstavlja i tretira kao podvarijanta, dijalekat srpskog jezika. Crnogorski jezik genetički, tipološki i strukturno gledano, nije ništa drugo do podsistem, varijanta, slovjenskog jezičkog sistema, markantno oformljena u prepoznatljiv narodni jezik zavisan od postanka i razvitka Dukljana (Zećana)-Crnogoraca’’ (Vojislav Nikčević: 1997). 

U članu 1. ‘’Ustava Svetoga Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori’’ iz 1903. g. se kaže: ‘’Avtokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedine, svete, katoličanske i apostolske crkve, kojoj je pastironačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnim, avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati do vijeka.’’ O autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve govore i članovi 2. i 15. pomenutoga Ustava. U ‘’Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru’’ 1905. g. u članu 40. piše: ‘’Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna.  Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama  s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori.’’

U knjizi ‘’Pedeset godina na prestolu Crne Gore 1860-1910’’, iz 1910. godine piše: ‘’Godine 1888. Mitropolit Mitrofan bio je izaslan od Knjaza Gospodara kao predstavnik Crnogorske crkve u Rusiju, u Kijev, da prisustvuje velikom slavlju ruskom – slavlju devetstogodišnjice primanja Hrišćanstva, i tom prilikom je, na dan 15. jula, služio službu Božju zajedno sa kijevskim mitropolitom Platonom i beogradskim Mihailom’’. (Dr Lazar Tomanović, reprint, ‘’DOB’’, 1997.). Povodom dvadesetpetogodišnice arhijerejske službe mitropolita Mitrofana Bana , 1910. godine, u čestitci Antonija, mitropolita petrogradskog, želi se ‘’dobro Crnogorske crkve’’, carigradskog patrijarha Joakima da ‘’Gospod…podari…darove…svetoj Crnogorskoj crkvi’’, a arhiepiskop beogradski i mitropolit Srbije Dimitrije Pavlović, upućuje pozdrave ‘’dragoj nam bratskoj Crnoj Gori’’ i ističe da ‘’Srpska crkva kao sestra i po vjeri i narodnosti dijeli radost Crnogorske crkve’’. Ustavno-pravna i crkveno-kanonska autokefalija CPC se istorijski samouobličila, dovršila i zaokružila do 1910. g., jer je to bio ‘’obavezan preduslov i priprema za Kraljevinu’’. (S. Zeković: 1997., podv. S.Z). 

Carigradska patrijaršija je 19. februara 1922. g., izdala tomos, u kojemu se ‘’priznaje proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija’’. Kao što je očigledno iz svih ovih dokumenata različitog izvora i porijekla, nepobitna je istorijska, pravna i crkveno-kanonska činjenica da je Crnogorska pravoslavna crkva djelovala kao autokefalna i apsolutno nezavisna i ravnopravna u odnosu sa svim drugim pravoslavnim crkvama i to pod svojim punim nazivom kao Crnogorska pravoslavna crkva. Toliko što se tiče kanona!

V   Tzv. ‘’Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori’’ čine četiri eparhije Srpske pravoslavne crkve

To da je Mitropolija – o kojoj govore Bogišić, Ustav Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, Ustav Knjaževine Crne Gore, dr Nikodim Milaš i mnogo drugi istaknuti kanonisti, istoriografi i leksikografi, dokumenti i istorijski izvori – stara, prava, istinska, istorijska autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, za razliku od sadašnje ‘’Mitropolije’’ Crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve, koja je obična, jedna od više njih, eparhija Srpske Pravoslavne Crkve, a ne nikakva Mitropolija, niučemu i nimalo crnogorska dokazuju i odluke same Srpske pravoslavne Crkve. Posebno ona kojom je Srpska Pravoslavna Crkva (Beogradska patrijaršija) 2006. g., odmah nakon obnove suverenosti crnogorske države, formirala – a tek ove, 2010. g., javnosti obznanila – ‘’novu’’ crkvenu organizaciju u Crnoj Gori, tzv. ‘’Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori’’. Ovo je još jedan pokazatelj da čitava Crna Gora potpada pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve (Beogradske patrijaršije) kao vjerske organizacije čije je śedište izvan Crne Gore, tj. u Srbiji (Beogradu). Takođe, i dokaz da nema govora da je makar jedan dio teritorije Crne Gore pod duhovnom jurisdikcijom tzv. ’’matične  pravoslavne crkve’’ sa śedištem na Cetinju, tj. ‘’Crnogorsko-primorske mitropolije’’, kao tobože samostalne i ‘’nezavisne’’ od Srpske pravoslavne crkve. Kako je ustanovljena ova ‘’nova’’ crkvena organizacija, koju čak ni Srpska pravoslavna crkva više ne spominje i koja joj je potrebna samo u funkciji da zametne tragove njene nečiste savjesti prema Crnoj Gori i sačuva uzurpirano i oteto materijalno-duhovno bogatstvo crnogorske države?

Episkopi Srpske pravoslavne crkve čije eparhije pokrivaju i dijele državnu teritoriju Crne Gore održali su śednicu svog Savjeta i zatražili su da se Mitropolija crnogorsko-primorska i druge eparhije sa ovog «kanonskog područja» Srpske pravoslavne crkve ubuduće nazivaju samo – Pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Odluka glasi: ‘’Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori sačinjavaju eparhije Srpske pravoslavne crkve: Mitropolija crnogorsko-primorska i eparhije Budimljansko-nikšićka, Zahumsko-hercegovačka i Mileševska’’. Što će sada reći oni koji su ‘’argumentovano’’ dokazivali da pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori ne treba doživljavati kao Srpsku pravoslavnu crkvu, već kao ‘’Mitropoliju crnogorsko-primorsku’’? Gostujući na TV ‘’IN’’, u emisiji ‘’Živa istina’’, aktuelni Predśednik Crne Gore Filip Vujanović izjavio je da izgleda jedino on i mitropolit Amfilohije ‘’cetinjsku mitropoliju’’ zovu ‘’Crnogorsko-primorska mitropolija’’, a svi ostali ‘’mitropolijom’’, tj. eparhijom Srpske pravoslavne crkve (Beogradske patrijaršije).

Međutim, iako je ovo tačno zapazio, Predśednik Crne Gore Filip Vujanović nije iz toga do sada, nažalost, izvukao zaključak da je ‘’nešto trulo’’ u ‘’Crnogorsko-primorskoj mitropoliji’’, već i dalje nastavlja, ‘’ničim izazvane’’(baš nasuprot,  Srpska pravoslavna crkva stalno baca ‘’bokserske rukavice’’ u lice crnogorskoj državi i njenom multikulturalnom-interkulturalnom biću), srdačne ‘’susrete bliske vrste’’ sa predstavnicima i čelnicima Srpske pravoslavne crkve. Jer, kako sa stanovišta jedne suverene i međunarodno priznate države objasniti da jedan dio njene teritorije (ako se Mitropolija crnogorsko-primorska tretira kao eparhija Srpske pravoslavne crkve, kao što i piše u prethodno citiranoj odluci i što jeste fakat, onda je u pitanju čitava Crna Gora), potpada pod jurisdikciju vjerskih organizacija čije je śedište van nje? Riječ je o Zahumsko-hercegovačkoj i Mileševskoj eparhiji Srpske pravoslavne crkve iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Aktuelni crnogorski Predśednik Filip Vujanović bi se mogao i morao ugledati na crnogorskog knjaza i kralja Nikolu I Petrovića Njegoša koji 1878. g. u pismu hrvatskom nadbiskupu Štrosmajeru, u kojem ga moli da posreduje kod Svete Stolice za obnovu Barske arcibiskupije, navodi sljedeće: ‘’Crna Gora, kao priznata nezavisna država, ne bi mogla podnositi da joj jedan dio državljana, ma i samo u duhovnom pogledu, zavisi od jedne vlasti koja se ne nalazi u njezinoj granici…’’ Današnja Crna Gora, iako je u istom rangu, dakle, suverena, vidimo, može ‘’podnositi’’ i ovo o čemu govori kralj Nikola. Sve zavisi od toga ko joj je na čelu!

Odluka episkopa Srpske pravoslavne crkve čije eparhije pokrivaju područje Crne Gore (dakle, i iz stranih, drugih suverenih država, čime Srpska pravoslavna crkva dokazuje da ne priznaje Crnogorce, crnogorsku naciju, crnogorski jezik, a to znači nikakvu crnogorsku državu, već isključivo gleda na Crnu Goru kao provincijalni, geografski, teritorijalni pojam ili dio velike Srbije) o ‘’ustanovljenju’’ Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, naišla je na  veliko zanimanje javnosti. Srpski istoričar Čedomir Antić iz Beograda ovu odluku vidi kao predvorje budućnosti u kojoj ‘’više neće biti riječi o mitropoliji ili arhiepiskopiji SPC’’. Po njemu, ‘’Pravoslavna crkva u Crnoj Gori predstavlja buduću autokefalnu crnogorsku pravoslavnu crkvu’’.

Na optužbe i sumnje da polako pripremaju ‘’secesiju’’ od ‘’majke crkve’’, čelnici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori to energično demantuju. Iz ‘’matice’’ im, međutim, poručuju: ’’To su,ipak, samo stavovi – reči koje ostaju zapisane – a dela su ta koja daju konačan odgovor’’. D(j)ela su pretočena u činjenice koje smo ovđe iznijeli. Krajem druge i početkom treće decenije dvadesetog vijeka, nestala je autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva i suverena crnogorska država, a pokušalo se zatrijeti ime crnogorskog naroda. Pokazalo se da je sudbina Crnogorske pravoslavne crkve neodvojiva od obnove njene crnogorske države i njenog crnogorskog naroda.

Ne priznajući teritorijalnu cjelovitost i međunarodno priznanje Crne Gore, ne poštujući crnogorsku istoriju, naciju, crkvu, smatrajući da je ona privremena, prolazna država, predstavnik Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Velibor Džomić kaže da su ‘’Mitropolija i ostale eparhije u Crnoj Gori nastale mnogo prije Crne Gore i njihove granice nikako ne mogu da budu po linijama koje datiraju od Drugog zasijedanja AVNOJ-a 1943. godine u Jajcu.’’

Primjećuje se da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori kontinuirano sprovodi ‘’reforme’’ kada je riječ o svom organizacionom ustrojstvu. Jedno vrijeme se insistiralo na Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, kasnije  se ona ‘’popunila’’ sa nekoliko eparhija, a već od početka ‘’dopunila’’ (a to znači i državna teritorija Crne Gore van jurisdikcije Mitropolije) sa eparhijama čije je śedište izvan naše zemlje. Ali, nikako da ‘’Pravoslavna crkva u Crnoj Gori’’ obuhvati čitavu državnu crnogorsku teritoriju – bez pomoći sa strane, tj. iz centara van nje – onako kako je bilo u okviru autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve koja je imala svoje śedište u Crnoj Gori, u Cetinjskom Manastiru i u čijoj je samostalnoj nadležnosti bila cjelokupna vjerska organizacija i vjerski život u zemlji. Naravno, to nije ni moguće kada se radi o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odnosno sadašnjoj njenoj ‘’Mitropoliji’’-eparhiji Crnogorsko-primorskoj. Iz prostog razloga: śedište i glava, autokefalija Srpske crkve je u Beogradu, u državi Srbiji. Kleronacionalistički krugovi i u Srpskoj crkvi i u državi Srbiji stalno sanjaju o obnovi osvajačkog i imperijalnog Dušanovog carstva. Događaji iz 1918-1920. g., tj. prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, ukidanje Crnogorske pravoslavne crkve i vaspostavljanje Patrijaršije u Beogradu, za Srpsku pravoslavnu crkvu kako je dobro primijetio prof. dr Branko Petranović, ‘’bilo je ispunjenje Dušanovog zavjeta’’. Upravo zbog toga, kakva god bila reorganizacija pravoslavne crkve u Crnoj Gori pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve, koju ona s vremena na vrijeme vrši, rezultat je uvijek isti: negiranje autokefalnosti Crnogorske crkve, crnogorske nacije, crnogorske kulture, crnogorskog jezika, crnogorskog multikonfesionalnog, multietničkog, multikulturalnog-interkulturalnog bića, suverene i međunarodno priznate države Crne Gore.

Očigledno je da svi istorijski, državno-pravni i crkveno-pravni dokumenti pokazuju da tzv. ’’Pravoslavna crkva u Crnoj Gori’’ nije i niti može postati i niti će biti ikada nekadašnja (nasilno ukinuta od strane vojske Kraljevine Srbije-Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Srpske pravoslavne crkve) i sadašnja autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva koja je obnovljena na istorijskim, crnogorskim suverenim državno-pravnim i autokefalnim crkveno-kanonskim temeljima Crnogorske pravoslavne crkve i pravoslavnoj tradiciji svog prethodnog viševjekovnog postojanja.

Prava crnogorska Mitropolija je Crnogorska pravoslavna crkva, a ‘’Mitropolija’’ vladike Amfilohija (ili ova najnovija prevara, u liku odluke Srpske pravoslavne crkve, o ustanovljenju tzv. ‘’Pravoslavne crkve u Crnoj Gori’’, što je još jedno, insajdersko, priznanje da je čine nekoliko eparhija srpske crkve), samo je fingiranje i falsifikat Crnogorske crkve o kojoj govore i potvrđuju je u njenoj istini i autentičnosti brojni  i raznovrsni istorijski, državni, pravni i crkveno-kanonski dokumenti.

VI     Crnogorsko-primorska ‘’Mitropolija’’ Srpske pravoslavne crkve nastavlja falsifikovanje i uzurpaciju imena, istorije i (zasad) svojinskih  prava istorijske  autokefalne Cetinjske Mitropolije, tj. Crnogorske  Pravoslavne crkve

Zato svakako treba i više puta podvući da Sveta autokefalna crkva u Crnoj Gori, tj. Crnogorska Pravoslavna Crkva (ili kako u odluci regenta Aleksandra iz 1920. g. o njenom, u isto vrijeme, i ukinuću i insajderskom priznanju, piše: ‘’Arhiepiskopija Cetinjska i Mitropolija Crne Gore, Brda i Primorja’’), i istorijski i aktuelno, nema niti može imati bilo kakav kontinuitet ili vezu sa sadašnjom tzv. Mitropolijom crnogorsko-primorskom (ustanovljenom opet aktom kralja Aleksandra iz 1929. g. kao samo jednom od mnogih eparhija Srpske pravoslavne crkve, suštinom i bićem bez ikakve veze sa imenom ‘’Mitropolije’’, tj. nekadašnje autokefalne Crnogorske crkve), koja uopšte ne pokriva cijelu državnu teritoriju Crne Gore.

U Ustavu Srpske pravoslavne crkve iz 1931. g., u članu 12, pod brojem 20, ‘’navedena je među djelovima Srpske pravoslavne crkve i ‘Crnogorsko-primorska eparhija sa sedištem na Cetinju’. U Ustavu Srpske pravoslavne crkve iz 1957. godine, sa svim izmjenama i dopunama do 1985. godine, u članu 14. položaj Crnogorsko-primorske  eparhije Srpske pravoslavne crkve, čiji arhijerej nosi titulu mitropolita, regulisan je na istovjetan bačin kao u Ustavu iz 1931. godine’’. (Novak Adžić: 2010.). Svi ovi akti Srpske pravoslavne crkve, dakle, nemaju bitnog značaja, jer se, i od 1920. do 1929., kao i sve do danas, od strane uzurpatorske Srpske pravoslavne crkve ne poštuje državna teritorija Crne Gore, pa je ona, između ostalog, ispresijecana vjerskim nadležnostima, kako unutar nje tako i van državnih granica, od strane raznih srpskih eparhija, kako tzv. Crnogorsko-primorske ‘’Mitropolije’’ tako i drugih iz sada novih, suverenih država sa prostora bivše SFRJ.

Sadašnja Crnogorsko-primorska ‘’Mitropolija’’ Srpske pravoslavne crkve nije ona nekadašnja autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, već obična, jedna od mnogih, eparhija Srpske pravoslavne crkve. Nazvana je ‘’Mitropolijom’’ isključivo radi istorijske prevare i obmane, ne bi li se nekako zatrlo śećanje na autokefalnu Crnogorsku (pravoslavnu) crkvu. Zato Srpska pravoslavna crkva falsifikuje svoju cetinjsku ispostavu-‘’Mitropoliju’’, kao nekadašnju autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, tj. Avtokefalnu pravoslavnu Mitropoliju u Crnoj Gori ili autokefalnu Arhiepiskopiju Cetinjsku i Mitropoliju Crne Gore, Brda i Primorja (samo, naravno, bez pominjanja autokefalije i crnogorstva!), a sadašnju (i vazdašnju, jer je nasilno i nepravedno ukinuta), Crnogorsku pravoslavnu crkvu kao ‘’sektu’’. Crnogorska pravoslavna Crkva je, podśetimo se, obnovljena na Lučin dan 1993. godine.

I ‘’epizoda’’ sa formiranjem ‘’Pravoslavne crkve u Crnoj Gori’’ pokazuje da se u ‘’sporu’’ između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve uopšte ne radi o pitanju autokefalnosti – i tobože o tome da li će ili ne Srpska pravoslavna crkva ‘’dopustiti’’ autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve ili će možda sadašnja ‘’Mitropolija’’-eparhija Srpske pravoslavne crkve dobiti autokefalnost (što je u biti pseudoproblem kao što je ranije bio i da li će se Crna Gora ‘’odvojiti’’ od Srbije i osamostaliti) – već o klasičnom uzurpatorskom, nasilnom, nelegalnom i nelegitimnom činjenju Srpske pravoslavne crkve, ali i nekadašnje  države Srbije i države-kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavije) prema državi Crnoj Gori i autokefalnoj Crnogorskoj crkvi. To pokazuju, kao što smo vidjeli, sve odluke, i državne i crkvene, od tzv. Podgoričke skupštine 1918., nelegalne sjednice Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne Crkve, odluke regent Aleksandra o ukinuću autokefalnosti Crnogorske Pravoslavne Crkve, pa sve do savremenosti, do pokušaja falsifikovanja mitropolita Amfilohija istorijskih činjenica o autokefalnosti Crnogorske Pravoslavne Crkve, nedavnog obznanjivanja Srpske pravoslavne crkve o osnivanju ‘’Pravoslavne crkve u Crnoj Gori i ‘’objašnjenju’’ mitropolita Amfilohija o eventualnom proglašenju sadašnje ‘’Mitropolije’’-eparhije Srpske pravoslavne Crkve ‘’autokefalnom’’.

U temelju svih ovih događanja i protivzakonitog i protivkanonskog rada prema državi Crnoj Gori i autokefalnoj Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi, u vremenskom rasponu od jednog vijeka, jeste nepriznavanje od strane i države Srbije i Srpske pravoslavne Crkve postojanja crnogorske nacije, njene posebne, autentične kulture, trajno suverene i međunarodno priznate države Crne Gore i autokefalne Crnogorske crkve. To je osnovni problem, a ne da ili ne autokefalnost Crnogorske pravoslavne Crkve.  I to je u biti ne naš problem, jer ga Crna Gora i ne produkuje, već vjekovni problem države Srbije i Srpske crkve, koja u savremenoj istoriji pokušava da na necivilizovan i modernosti neprimjeren način istrajava u svom naumu da velikodržavnom i velikokonfesionalnom konzervativnom i arhaičnom politikom, kleronacionalističkim i šovinističkim pristupom bude politički hegemon u regionu Zapadnog Balkana. Zato je ona nakon ratova na prostoru bivše SFRJ, te demokratskog referenduma 2006. godine kojim je Crna Gora obnovila svoju suverenu državu i poslije gubitka međunarodno-pravnog spora sa suverenom državom Kosova, sada ponovo u nedemokratskom i autoritarnom, centralističko-velikodržavno-imperijalnom sukobu sa Vojvodinom i Sandžakom.

Srpska crkva agresivno i ekskluzivno poistovjećuje etničko-nacionalnu i vjersku pripadnost, tako da pripadnik nijedne konfesije van pravoslavlja ne može nacionalno biti Srbinom. Ova etnokleronacionalistička politika (udružena sa sličnim konceptima po kojima ako si pravoslavac ne možeš nacionalno biti Hrvat, ili ako si pripadnik islamske vjere ne možeš biti Srbin ili Hrvat), dovela je do krvavog međuetničkog i međuvjerskog rata na prostoru bivše SFRJ i stalno sve više produkuje smanjivanje teritorije i suverene nadležnosti države Srbije koja danas još uvijek nije u potpunosti definisala osnovne atribute svake državnosti: teritoriju, stanovništvo, suverenost. Možda rat ove vrste od svih bivših republika Jugoslavije nije pohodio jedino Crnu Goru upravo zbog toga što su na njenom tlu odvajkada egzistirali drugačiji i etnički i vjerski rezoni i što je suživot bio realna životna činjenica u dužem vremenskom periodu. Ovi pozitivni etnički i  vjerski procesi u Crnoj Gori koji znače veliki, možda i presudni doprinos stabilnosti zemlje, učinili su da danas crnogorsku naciju čine ne samo pripadnici pravoslavne, već i islamske i katoličke religije.

Crna Gora je primjer u svjetskim relacijama tolerantnog, demokratskog, civilizovanog i stabilnog međuvjerskog i međunacionalnog suživota za što dobija priznanja od Evropske Unije i cjelokupne međunarodne zajednice. Crnogorska pravoslavna crkva u potpunosti baštini jednu takvu civilizacijsku i interkulturalnu tradiciju i vrijednost, za razliku od Srpske pravoslavne crkve koja je svoju u savremenoj istoriji posebno pogubnu praksu od 1918. godine prenijela i u Crnu Goru. Rezultat takve politike je poražavajući već duže vrijeme, najviše za samu Srbiju, njenu naciju i crkvu, sve njene građane, ali i za ukupnu stabilnost, bezbjednost, saradnju i evro-atlantske perspektive svih zemalja i  naroda u regionu. Crna Gora ima nadasve egzistencijalnu obavezu prema svojim građanima, sadašnjim i budućim generacijama, da svim raspoloživim državnim sredstvima onemogući na svojoj teritoriji jednu ovakvu pogubnu kleronacionalističku i velikodržavnu asimilatorsku praksu.

VII    Pokušaj mitropolita SPC Amfilohija 1992. g. da falsifikuje kanonsku autokefalnost Crnogorske crkve

Viđeli smo da postoje brojni dokazi i dokumenti iz različitih istorijskih, vjerskih i političkih izvora koji očigledno i činjenično potvrđuju da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna. To dobro zna i mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije, pa čak i insajderski priznaje i potvrđuje pokušajem da falsifikuje istorijska dokumenta o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.  Naime, on je ‘’na vrijeme’’, idući u susret budućim događajima, još 10. juna 1992. uputio pismo tadašnjem ruskom patrijarhu Alekseju II s molbom da se donese ‘’rješenje o nekanonskom i pogrešnom unosu u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine Crnogorske mitropolije kao autokefalne crkve i postojeće u Diptihu opovrgnuti, zato što okolnosti i u našoj svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi pokazuju da postoje tendencije raskola u Crnoj Gori. Pripadnici autokefalije tzv. Crnogorske crkve pozivaju se isključivo na Diptih iz 1850. godine Ruske crkve, na osnovu kojeg su unijeli u ‘Sintagmu Svetih kanona’ (Ralis ipotlis) naziv ‘autokefalna crnogorska mitropolija’ (1856) između ostalih autokefalnih crkava.’’ (R. Perović : 2008). Dakle, mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije je tražio da se autentičan i pravovjeran, orginalan i izvoran dokument proglasi ništavnim, nepostojećim i falsifikatom u cilju onemogućavanja obnove autokefalnosti Crnogorske crkve. Ovaj pokušaj falsifikata i negiranja kanonske autokefalnosti Crnogorske crkve mitropolita Amfilohija je ujedno i njen pravi dokaz, s jedne, ali i potvrda utemeljenosti ‘’kanonske’’ priče Srpske pravoslavne crkve i, nažalost, nekih aktuelnih političkih prvaka Crne Gore. Ovo je i dokaz da bi bilo kakvo, eventualno, proglašenje autokefalnosti sadašnje Mitropolije Crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve, moglo biti isključivo politikantska farsa i prevara, bez istorijskog i pravnog utemeljenja.

Na istom ‘’fonu’’ negiranja i falsifikovanja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve je i nedavno ‘’objašnjenje’’ mitropolita Amfilohija pod kojim i kakvim ‘’uslovima’’ bi se moglo govoriti o autokefalnosti Crnogorske crkve. Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije, ovim povodom, kaže da je kralj Nikola dao autokefalnost crnogorskoj Mitropoliji i da ona nije tražila, a po njemu je trebala, od drugih crkava priznanje autokefalnosti. Tačno je da Crnogorska crkva nije tražila autokefalnost, jer je ona vjekovima bila de fakto autokefalna. I, hronološki gledano, onda joj je to i de jure prihvaćeno i potvrđeno od strane svih pravoslavnih instanci, od Moskve do Carigrada, uključujući tada i Beograd, tj. tadašnju Beogradsku (Srpsku) Mitropoliju. I sada Crnogorska crkva nema potrebu da traži autokefalnost, jer je po svim dokumentima ona dokazana istorijska autokefalna crkva. ‘’…Kralju Nikoli nije padalo na pamet da traži od nekoga tomos (odobrenje) za već potpuno samostalnu, autokefalnu i od svijeh priznatu Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Da mu je to bilo potrebito, on bi tomos vrlo jednostavno dobio. Stvarno, pravno i kanonsko stanje je bilo takvo da se posebni i novi tomos nije opšte javljao kao pitanje i potrebitost’’. (S. Zeković: 1997., podv. S.Z). 

Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije dovođenjem u vezu Kraljevine Crne Gore i autokefalnosti pokušava u suštini, jer mu je to najpreče, da pokaže da nema više govora o obnovi ili povraćaju  nekadašnje (dakako i sadašnje) autokefalne Crnogorske crkve. Prije svega zbog realne mogućnosti da Srpska crkva na teritoriji države Crne Gore ostane bez znatnih materijalnih dobara, jer se do sada ponašala kao država u državi. Zato u prilog tome izmišlja hiljadu razloga: te je sada teže doći do autokefalnosti, te ova ili ona crnogorska oblast nije ranije bila u sastavu crnogorske države, odnosno Mitropolije (čime de fakto priznaje da je nekadašnja, istorijska, prava Mitropolija bila Crnogorska pravoslavna crkva, a da ‘’njegova’’ sadašnja  Mitropolija Srpske Pravoslavne Crkve to nije i da je falsifikat one stare, ranije i sadašnje, dakle, prave, crnogorske Mitropolije i Crkve – autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve).

Govoreći o ‘’autokefalnosti’’ mitropolit Amfilohije ne spominje Crnogorsku pravoslavnu crkvu niti crnogorsku državu niti crnogorski narod, a sve su to subjekti koji se moraju pitati o crkvenim (državnim), materijalnim i duhovnim, dobrima i vjerskom kulturnom (državnom) nasljeđu. Crnogorska crkva je vjekovima bila de fakto autokefalna i to joj je i de jure potvrđeno i u dugom vremenskom periodu prihvatano i od Ruske crkve i Vaseljenske patrijaršije, kao i od svih drugih autokefalnih pravoslavnih crkava, a sve do 1918. godine čak i od same Pravoslavne crkve u Srbiji.

 Međutim, sve i da dođe do ‘’autokefalnosti’’ sadašnje ‘’Mitropolije’’ Srpske pravoslavne crkve, dakle, u okviru Srpske pravoslavne crkve (SPC)-Beogradske patrijaršije kao ‘’majke crkve’’, to ni u kom slučaju ne može biti ‘’buduća autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva’’. Najviše što bi to moglo značiti bio bi pokušaj Srpske pravoslavne crkve da se kako-tako sačuvaju – s pravom i legalno ‘’ugrožena’’ od strane i crnogorske države i Crnogorske pravoslavne crkve, svih crnogorskih građana i Crne Gore u cjelini kao države, jer njoj sve to pripada – enormna materijalna bogatstva i dobra koja Srpska pravoslavna Crkva (SPC)-Beogradska patrijaršija u Crnoj Gori decenijama nelegalno i nezakonito prisvaja i pośeduje. U pitanju je zaista posljednja linija odbrane Srpske crkve u Crnoj Gori, jer je proglašenjem Crne Gore kao samostalne države 2006. g. nastupilo vrijeme kada će se teško dalje moći održavati stanje da je Srpska pravoslavna crkva praktično država u crnogorskoj državi, za koju ne važe pozitivni zakoni države Crne Gore.

Sve što je rekao mitropolit Amfilohije povodom mogućnosti proglašenja autokefalnosti sadašnje tzv. Crnogorsko-primorske Mitropolije Srpske pravoslavne crkve predstavlja unižavanje Crnogoraca, crnogorske države i njene istorije, časti, slobode i prava Crne Gore, vjekovne borbe brdskih crnogorskih plemena sa današnje teritorije crnogorske države  da se ujedine sa maticom, starom Crnom Gorom i Cetinjem, kao simbolom – kako navedoše u pismu knjazu Nikoli sa prvog sastanka Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve njeni članovi – crnogorske političke nezavisnosti i crkvene autokefalnosti. Istorijski je to bilo i jeste jedno. ‘’Crnogorska pravoslavna crkva je hrišćanska crkva pravoslavne vjeroispovijesti u Crnoj Gori. Vremenom je dobila značenje zajednice, skupa ljudi sazvanog radi rješavanja društvenih poslova i izražavanja volje vjernika. Okupljala je ne samo Crnogorce u užem etničkom smislu već i pripadnike drugih etničkih grupa koje su nastanjivale prostor Crne Gore. Baštini djelovanje prethodnih crkvenih zajednica u Crnoj Gori’’ (Nikola Racković: ’’Leksikon crnogorske kulture’’, ’’DOB’’, 2009)

VIII     Granice nezavisne države ujedno su i granice autokefalne pravoslavne crkve

Predstavnici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori se čude zašto i kome bi to odgovaralo da se granice duhovne jurisdikcije eparhija u XXI vijeku poklapaju sa granicama država koje, kako oni ističu, ‘’dolaze i prolaze sa sve granicama i režimima.’’ Mitropolit SPC Amfilohije se pita i šta ćemo sa ‘’bokokotorskom, pivskom, zahumsko-raškom, Budimljansko-nikšićkom eparhijom?’’, jer, kao, one nijesu pripadale cetinjskoj Mitropoliji? Na osnovu odgovarajućih istorijskih, državnih, crkvenih i pravnih dokumenata i kanona, pokazaćemo da ne odgovara činjenicama ni jedan dio, ni jedan podatak iz tvrdnje Mitropolita Amfilohija. Analiziraćemo, od strane Srpske pravoslavne crkve neprihvaćeni i u praksi nerealizovani, temeljni pravoslavni stav da su nezavisne državne granice ujedno i granice autokefalne crkve, kao i da li su pojedini  dijelovi teritorije crnogorske države istorijski bili van duhovne jurisdikcije crnogorske Mitropolije.

Na sva ova pitanja je već odavno odgovoreno u pravoslavnoj tradiciji i pravilu poistovjećivanja granica nezavisnih državnih i autokefalnih crkvenih jurisdikcija (nacija, država, crkva), ali i u slavnoj crnogorskoj prošlosti. Polovinom V vijeka, na IV Vaseljenskom saboru, donijeta je odluka da samostalna država ima samostalnu Crkvu, odnosno da se granice samostalne države poklapaju sa crkvenim granicama. (Akademik Danilo Radojević: 2010). ‘’Prema prvotnom učenju teorije pentrahije (petovlađa), a zatijem četvorovlađa, u pravoslavnoj crkvi se priznaje vlast četiri patrijarha. (Zanemarujući Rim, to su: Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jerusalim). Kasnijim tumačenjem ‘’pentrahije’’ usvojeno je da svaka država i narod ne samo da mogu nego i moraju imati sopstvenu, samostalnu crkvu. U pravoslavlju su država i crkva posebito bile organski spupčene, u stvari, neodrješive. Tu važi ‘istočno pravilo i pravda’ (Ferdo Šišić: Ljetopis popa Dukljanina) da slobodnom narodu i nezavisnoj državi odgovara i samostalna (autokefalna) crkva.’’ (S. Zeković: 1997., podv. S. Z).  

Petar I Petrović Njegoš je odlučno afirmisao i istakao ‘’istočno pravilo i pravdu’’ u pismu iz Minska od 6. 12. 1785. g., kao odgovor na pokušaj Sv. Sinoda Ruske crkve da ga kao autokefalnog Vladiku učini zavisnim: ‘’Zar oni ne znaju da vlast ruskoga Sinoida ne izlazi izvan granica ruske države’’. U jednom obraćanju sa Opštecrnogorskog zbora od 13. I. 1804. godine , štiteći Petra I i Crnu Goru, predstavnici crnogorskog naroda u protestnom pismu ruskom caru Aleksandru I su izričiti: ‘’Naš mitropolit nikada nije bio pod zapovijesti ruskog Sinoda, nego samo pod pokroviteljstvom Vašeg imperatorskog Veličanstva, a i to pod moralnim, i to tako da do sad nijesmo bili ni od koga branjeni: mjesto silne odbrane počinjemo trpjeti silno gonjenje. Sveti Sinod nema nikakvog prava nad arhijerejima, koji nijesu podvlasni, izvan predjela ruskih granica, đe je njihova vlast, i po ovome s našim arhipastirom nema nikakva posla.’’ (R. Perović : 2008.) 

Mitropolit Amfilohije treba da pročita već spomenutu knjigu Valtazara Bogišića ‘’Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji’’, đe se navodi i sljedeće:

‘’7. ‘’Granice mitropolije odgovaraju li točno granicama državnim, ili jurizdikcija mitropolitska siže iza državne i do koga stepena?

1. Točno odgovara granicama državnim, ni više ni manje.
2. Jednako sa političnom granicom (Odgovor koji se odnosi na Hercegovinu je bitan iz razloga što dokazuje univerzalnost i kanoničnost pravila poistovjećivanja vjerske i državne granice kada je riječ o jurisdikciji autokefalnih zajednica u pravoslavlju, prim. G. S.)
3. Novije promjene u državnim granicama Crne Gore koje promjene donose u prostoru mitropolije? Ima li zemalja za granicom koje su u starija vremena pripadale mitropoliji? A ima li takvih koje je mitropolija tek u novije vrijeme dobila?
4. Opet po granicama državnim. One zemlje i predijeli koji pri novom razgraničenju ostaše za granicom ne spadaju sada više k mitropoliji, a oni koji sa strane ercegovačke uđoše u granicu pripadaju mitropoliji crnogorskoj i premda su ti predijeli prije pripadali mitropolitu mostarskom on se ipak ne miješa u te prijedele. I mitropolita crnogorskoga zvahu često iza granice da osvještava crkvu, osobito iz Kuča (kojim je daleko vladika prizrenski), ali on ne htjede otići. No 1815. god. pripadala je Boka k crnogorskoj mitropoliji, isto tako i Kuči (Vasojevići prekokomski samo za vrijeme ratno pod knezom Danilom). Mitropoliti su se crnogorski sve do Petra Drugoga zvali: crnogorski, skenderijski i primorski, a sad samo crnogorski i brdski. S novim razgraničenjem pridođoše k mitropoliji Grahovo, Drobnjaci, Župa. Jezerci i Šarani su utraquisti isto kao i (u) poliitičkom smislu’’.
5. ‘’Što je Crna Gora dobila u novije doba, to je Rcegovina izgubila’’. (V. Bogišić: 1999) .

Bogišićeva anketa je još jedna potvrda svevažeće prisutnosti temeljnog pravoslavnog pravila o istovjetnosti i podudarnosti granica suverenih država i vjerskih autokefalnih crkava.  Istorijski gledano, svuda u svijetu, bez obzira na geografske koordinate i razlike, nezavisne i međunarodno-priznate državne granice ujedno su i granice autokefalne pravoslavne vjere i crkve. Uvijek se poštuje aktuelno međudržavno stanje i suverenost država ako je međunarodno verifikovana. Tako, pod duhovnu jurisdikciju određene pravoslavne crkve u okviru neke konkretne suverene države potpadaju i one oblasti-teritorije koje su sada u okviru nje, a ranije nijesu bile, i ne potpadaju one oblasti-teritorije koje više nijesu u njenom sastavu, a ranije su bile. U pravoslavnoj vjeri i pravoslavnoj tradiciji, političko-teritorijalno-državni faktor od presudne je kanonske važnosti kada je riječ o teritorijalnoj jurisdikciji određene crkvene organizacije. Iz ankete se vidi još jedna moralna i civilizacijska poruka, naime: diči se samo svojim, a drugoga (tuđe) ostavi. Mitropolit Amfilohije čini upravo suprotno: sve što je crnogorsko negira, a i dalje sanja o liniji Velike Srbije – Karlovac, Karlobag, Virovitica. Crnu Goru je, naravno, unaprijed rezervisao i kaparisao kao žrtvu, tj. kao dio tog starog-novog velikosrpskog asimilatorskog i regionalno-imperijalnog projekta.

Čak i u bogoslovskom udžbeniku Srpske pravoslavne crkve iz 1934. godine, štampanom po odobrenju Svetog Sinoda Srpske pravoslavne crkve, piše: ‘’Carigradska patrijaršija nije pretendovala nad Crnogorskom crkvom, držeći se kanoničkog pravila da crkvene granice jedne nezavisne države nemaju ulaziti u granice druge nezavisne države.’’ I ovo je još jedan dokaz, još jedno insajdersko priznanje same Srpske pravoslavne crkve da se sadašnje stanje u pogledu pravoslavno-vjerske nadležnosti na teritoriji suverene države Crne Gore ne može dalje tolerisati. Ono je potrebno da se mijenja, jer sama Srpska pravoslavna crkva priznaje da nije kanonički da crkvene granice jedne nezavisne države ulaze u granice druge nezavisne države, kao što je to sada slučaj sa Srbijom i Srpskom pravoslavnom crkvom (ali i drugih eparhija Srpske pravoslavne crkve sa teritorije takođe suverene države BiH) u odnosu na Crnu Goru.

Postavlja se pitanje: zašto se Srpska pravoslavna crkva ne drži svog sopstvenog (barem načelnog, normativnog) i univerzalno pravoslavnog kanoničkog pravila (i normativnog i praktičnog), da crkvene granice jedne nezavisne države nemaju ulaziti u granice druge nezavisne države? Zašto dozvoljava da pravoslavne ‘’crkvene granice’’ (dakle, one koje su u njenoj nadležnosti) nezavisnih država Srbije i BiH ulaze u granice nezavisne države Crne Gore? Ne može jedan pravoslavni kanonski princip važiti samo za suverenu državu Srbiju i njenu autokefalnu crkvu, a ne i za suverenu državu Crnu Goru i njenu atokefalnu crkvu. Ovo priznanje nije neki ‘’poklon’’ i gest ‘’dobre volje’’ Srpske pravoslavne crkve prema Crnoj Gori i Crnogorcima, kao i svim drugim građanima naše države, bilo da su pravoslavni vjernici, ateisti, agnostici, ili pak pripadnici drugih nepravoslavnih konfesija, već je u pitanju jedan od temeljnih principa uređenja pravoslavne vjeroispovijesti, samo što ga Srpska pravoslavna crkva ne želi realizovati danas u suverenoj Crnoj Gori, prije svega zbog mogućnosti gubitka neustavnih i nezakonskih enormnih materijalnih povlastica, iako je svjesna da je sadašnje postojeće stanje nemoguće održati u novouspostavljenim istorijskim okolnostima postojanja suverene i međunarodno priznate crnogorske države.

Srpska pravoslavna crkva i mitropolit Amfilohije pribjegavaju raznim eufemizmima i makijavelizmu po kome cilj opravdava sredstvo. Za pravoslavnu tradiciju i pravoslavna načela mare kao za lanjski snijeg, koristeći ih selektivno i manipulativno. Njimu su bitna, prije svega, materijalna dobra, kao i  ono što   je rekao novi srpski patrijarh: ‘’Naše je duhovno do Karlovca’’. Crnogorska javnost bi voljela da je drugačije, da su poruke Srpske pravoslavne crkve evanđeoske, iskrene, zarad ljubavi i mira, poštovanja i povjerenja među narodima i vjerama, što bi sve doprinijelo i crnogorskoj i regionalnoj stabilnosti, ali, opet nažalost, šta drugo i očekivati kada se zna da je Radovićevom hirotonisanju za mitropolita u Cetinjskom manastiru prisustvovao Radovan Karadžić, zvanično optužen za ratne zločine u ratu na prostoru bivše SFRJ (genocid u Srebrenici i granatiranje Sarajeva), a da je u njega ušla i blagosiljana naoružana paravojna formacija Željka Ražnatovića Arkana.

IX     Evropski sud u Strazburu povratio je autokefalnost Mitropolijske crkve Besarabije u Moldaviji

Zbog svih nepobitnih istorijskih, državno-pravnih i crkveno-pravno-kanonskih činjenica, neophodno je da crnogorska država posreduje u problemu između dvije pravoslavne Crkve, jer je na to obavezuju međunarodne Konvencije o ljudskim pravima. To nije stvar Crkve, kako kažu patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej i mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije, već države. Država ne može da svaki čas poteže ‘’kanone’’, kako to čine neki njeni najviši predstavnici, da bi favorizovala jednu, a diskriminisala drugu crkvu. Presuda Evropskog suda u Strazburu kojom je po tužbi Mitropolijske crkve Besarabije naloženo tuženoj strani, tj. Vladi države Moldavije da povrati autokefalnost Mitropolijske crkve Besarabije u predmetu spora sa  Mitropolijskom crkvom Moldavije, pokazuje da se odvojenost države i crkve i ‘’neutralnost’’ države ne mogu uzeti kao argumenti za nemiješanje u sukob dvije crkve. Ova presuda biće ‘’reper’’ i za Crnu Goru.

Dobro bi bilo da država Crna Gora sama ovo pitanje riješi, bez međunarodnih sudskih procesa. Tim prije što je Crnogorska crkva prema svim činjenicama istorijski, državno-pravno, građansko-pravno i crkveno-pravno bila autokefalna, samostalna vjerska organizacija sa nadležnošću na ukupnoj teritoriji suverene i međunarodno priznate crnogorske države. Takođe,tim prije što je na pravno valjan, legalan i legitiman način, prema ustrojstvu pozitivnih zakona suverene države Crne Gore, bio uređen cjelokupan korpus vlasničkih i imovinskih prava crnogorske države u odnosu na svu pokretnu i nepokretnu crkvenu imovinu koja je bila data od stane države na korišćenje i čuvanje  autokefalnoj Crnogorskoj crkvi, iz čega proizilazi da je pravoslavna baština bila nerazdvojan dio ukupnog državnog kulturnog, materijalnog i duhovnog nasljeđa Crne Gore što danas u suverenoj crnogorskoj državi više nije slučaj. Sve su ovo sasvim dovoljni razlozi da crnogorska država kao međunarodni i nacionalni-domicilni subjekat javnog života (jer je na to obavezuju međunarodni ugovori i univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i slobodama), posreduje kada su u pitanju sadašnji položaji Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Očito je da Srpska pravoslavna crkva ima tzv. ‘’višak prava’’, a Crnogorska pravoslavna crkva ‘’manjak prava’’, a na štetu crnogorskh vjernika i same države Crne Gore, njene unutrašnje, regionalne i međunarodne stabilnosti, kao i na štetu ostvarivanja ljudskih prava i sloboda crnogorskih državljana-građana koja su garantovana svim zakonskim aktima, i domaćim-nacionalnim i međunarodnim.   

Vjernici i poštovaoci Crnogorske pravoslavne crkve svoju vjeru, poštovanje i ukupna religiozna, kulturološka, nacionalna, civilizacijska i istorijska ośećanja prema pravoslavnoj konfesiji, kulturi, tradiciji, istoriji i Crnoj Gori, danas na teritoriji vlastite suverene i međunarodno priznate zemlje, čiji su državljani i građani, ne mogu da ispovijedaju i praktikuju, ispoljavaju i prenose ni u jednom tradicionalnom vjerskom hramu niti u jednoj pravoslavnoj crkvi. Za njih su zatvorena vrata svih pravoslavnih crnogorskih bogomolja u Crnoj Gori. Ovo je nesumnjivi apsurd i nonsens, tj. jedno od najozbiljnijih kršenja univerzalnih ljudskih prava i sloboda. Ono se, prije svega, sastoji u tome što kao pravoslavni vjernici i poštovaoci, oni stanovnici, dakle, građani kao pojedinci Crne Gore koji pripadaju Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, kojima je maternji jezik crnogorski i koji baštine crnogorsku nacionalnu kulturu i istorijsku tradiciju, ne mogu upravo kao takvi – baš iz tog razloga što identitetski pripadaju i ośećaju se kao članovi jednih takvih vjerskih, nacionalnih i drugih korpusa i zajednica – da čak ni fizički pristupe i borave u pravoslavnim objektima na teritoriji suverene države Crne Gore. U ovome se sadrži prva diskriminacija individualnih građanskih prava.

Ne treba posebno isticati da je sada u Crnoj Gori takvo stanje da nema govora da Crnogorska pravoslavna crkva kao vjerska zajednica može obavljati svoje vjerske poslove za svoje članove i poštovaoce u pravoslavnim crkvama u Crnoj Gori. U tome je karakter druge diskriminacije kolektivnih ljudskih prava. Članovi i poštovaoci Crnogorske pravoslavne crkve su diskriminisani, jer ne mogu da realizuju i počnu da u kontinuitetu ostvaruju jedno od svojih temeljnih ljudskih prava i sloboda: da se udruže i zajednički ispovijedaju svoju vjeru unutar crkve, kojoj istorijski i državotvorno-nacionalno-autokefalno-konfesionalno pripadaju sa svim njenim identitetskim obilježjima, u svim pravoslavnim hramovima i objektima na teritoriji Crne Gore. Crnogorska pravoslavna crkva ne negira pravo da vjernici i poštovaoci Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori to isto čine takođe u istim pravoslavnim zdanjima. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, nasuprot ovome, onemogućava da Crnogorska pravoslavna crkva ima ista prava kao i ona, koja se, vidimo, garantuju svim međunarodnim dokumentima, a to i dalje blagonaklono i ‘’neutralno’’ gledaju, odnosno omogućavaju i štite organi crnogorske države.

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne želi i onemogućava svaki dijalog sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Ovim Srpska crkva stvara još jedan dodatni problem i čini društveni, pravni, religijski, kulturni i civilizacijski okvir potencijalnog riješavanja ovog problema veoma nepovoljnim, netolerantnim, frustrirajućim i incidentnim. Američki Stejt department u najnovijem izvještaju o religijskim slobodama u Crnoj Gori ističe karakteristične sukobe Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve i neriješene sudske sporove oko crkvenog vlasništva. Zbog svih ovih razloga i radi nužnog preventivnog djelovanja na što je ustavno i zakonski obavezna,  crnogorska država ima ustavno-pravnu, političku, moralnu i civilizacijsku obavezu da posreduje u sporu između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve. Evropski sud u Strazburu, povodom moldavskog ‘’slučaja’’, ističe da ‘’primjenjujući svoja regulatorna ovlašćenja u ovoj oblasti i u svojim odnosima sa raznim religijama, vjerskim zajednicama i vjerovanjima, država je obavezna da ostane neutralna i nepristrasna. Ovdje je ulog očuvanje pluralizma i normalnog funkcionisanja demokratije, čija je jedna od osnovnih karakteristika mogućnost koju pruža za razrješenje problema države putem dijaloga, bez oslanjanja na prinudu, čak i kada su ti problemi neprijatni’’. (podv. G. S.)

Ovđe se ne radi o ‘’neutralnosti’’ kakva je sada na djelu u odnosu države Crne Gore prema problemu u odnosima između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve. Riječ je o neutralnosti u pravom smislu te riječi, tj. o tome da država omogući potpuno jednak i ravnopravan, slobodan i dostojanstven status i položaj u društvu svim vjerskim zajednicama, bez obzira koliko imaju članstva, da li su ‘’kanonske’’ ili nijesu, od kada postoje i sl. Iz presude Evropskog suda u Strazburu vrlo jasno proizilazi o kakvoj se ‘’neutralnosti’’ države radi: ‘’Obaveza države da održi neutralnost i nepristrasnost, određena praksom Suda, nespojiva je sa bilo kakvim ovlašćenjima države da procijeni legitimnost vjerskih osjećanja.’’ (podv. G. S.) Država, kao što vidimo, nema prava i ovlašćenja da procjenjuje ‘’kanoničnost’’ i ‘’legitimnost’’ vjerskih osjećanja svojih građana i vjerskih zajednica koje ih okupljaju. Nasuprot tome, u znatnom, čak pretežnom oficijelnom dijelu političke realnosti i odnosa aktuelnih političkih snaga u Crnoj Gori smatra se da Crnogorska pravoslavna crkva, za razliku od Srpske pravoslavne crkve, nije ‘’kanonska’’, dakle, nije ‘’legitimna’’ Crkva. To stanovište zastupa čak i Predśednik Crne Gore Filip Vujanović, koji je i jedan od čelnika najbrojnije i najjače političke partije u zemlji.

Sud, takođe, primećuje da ‘’u principu pravo na slobodu vjeroispovesti za svrhe Konvencije isključuje da država procjenjuje legitimnost vjerskih osjećanja ili načina na koji se ispoljavaju. Državne mjere kojima bi se davala prednost nekom vođi ili organima podijeljene vjerske zajednice ili vršio pritisak na zajednicu ili deo zajednice da se protiv svoje volje stave pod jedinstveno rukovodstvo takođe bi predstavljale povredu slobode vjeroispovesti. U demokratskom društvu nije potrebno da država sprovodi mjere da bi osigurala da vjerske zajednice ostanu pod jednim rukovodstvom ili se dovedu pod njega’’. Za razliku od ovih evropskih, demokratskih, civilizacijskih, održivih, pravnih i etičkih principa, država Crna Gora trenutno vrši grubu diskriminaciju Crnogorske pravoslavne crkve i povredu njenog jednakog i ravnopravnog tretmana sa svim drugim vjerskim zajednicama u zemlji. Ova se diskriminacija nesumnjivo vrši makar i samo kroz isticanje ‘’kanonskog’’ karaktera Srpske pravoslavne crkve i ‘’nekanonskog’’ karaktera Crnogorske pravoslavne crkve, pa čak ako uzmemo kao primjer i ‘’neformalnost‘’ tog isticanja budući da ga samo ‘’lično’’, ‘’građanski’’, zastupa aktuelni Predśednik Crne Gore Filip Vujanović koji je inače i jedan od potpredśednika Demokratske partije socijalista, najjače stranke u vladajućem političkom bloku zemlje (lično, jer zvanično još takav stav nije potvrđen niti od jednog državnog organa, Vlade ili pak onih političkih stranaka kojima birači u Crnoj Gori na izborima daju najviše povjerenja, čak nasuprot tome, Milo Đukanović, donedavni predśednik Vlade i aktuelni predśednik Demokratske partije socijalista koja je, dakle, najjača politička stranka u zemlji, tvrdi da je Crnogorska pravoslavna crkva autokefalna i da se to pitanje mora riješiti).

Evropski Sud smatra da država mora uložiti napor i obezbijediti da se u demokratskom društvu, u kom u istom stanovništvu istovremeno postoji nekoliko religija, usklade interesi raznih grupa i osigura poštovanje svake vjere. Iz presude Evropskog suda u Strazburu slijedi da uloga vlasti u takvim okolnostima nije da ukloni izvor napetosti eliminisanjem pluralizma, već da osigura da suprotstavljene grupe tolerišu jedna drugu, da se očuva mir u društvu i razumijevanje među vjernicima. ‘’To je u svojoj vjerskoj dimenziji jedan od najvitalnijih elemenata od kojih je sačinjen identitet vjernika i njihov pogled na svijet, ali je takođe i dragocjeno sredstvo za ateiste, agnostike, skeptike i nezainteresovane. Pluralizam koji je nerazdvojiv od demokratskog društva, osvojenog uz velike i vjekovne žrtve, zavisi od njega’’. Poznato je da su u svim međunarodnim dokumentima koji se odnose na ljudska prava i slobode – Evropski Sud u Strazburu se, takođe, poziva na praksu utemeljenu na univerzalnim načelima jednakosti, pravde, slobode – prava koja se odnose na slobodu misli, savjesti i vjeroispovesti, pomenuta u članu 9 Konvencije o ljudskim pravima, na koji se poziva i Sud u Strazburu, sam temelj svakog demokratskog društva. ‘’Budući da su vjerske zajednice po tradiciji organizovane strukture, član 9 se mora tumačiti u svijetlu člana 11 Konvencije, koji štiti zajednički život od neopravdanog ometanja od strane države. Gledano iz tog ugla, pravo vjernika na slobodu vjeroispovijesti, koje sadrži pravo da se vjera ispoljava u zajednici sa drugima, obuhvata i očekivanje da će vjernicima biti dozvoljeno da se slobodno udružuju, bez samovoljnog uplitanja države’’.

Srpska pravoslavna crkva  stalno agresivno ističe i nastoji da prikaže Crnogorsku pravoslavnu crkvu kao ‘’sektu’’ i ‘’otpadnika’’, želeći da uvjeri domaću i međunarodnu javnost kako postoji samo jedna jedina pravoslavna crkva na prostoru bivše SFRJ, a to je Srpska crkva. Po Srpskoj pravoslavnoj crkvi (Beogradskoj patrijaršiji), u Crnoj Gori pravoslavni vjernik i poštovalac pravoslavlja može pripadati i biti član isključivo Srpske pravoslavne crkve i nacionalno se iskazivati kao Srbin i pripadnik srpske nacije. Evropski Sud u Strazburu pak suprotno od ovakve prakse Srpske pravoslavne crkve, ističe da ‘’nezavisno postojanje vjerskih zajednica je čak neophodno za pluralizam u demokratskom društvu, pa je to pitanje koje je u samom središtu zaštite koju pruža član 9 Konvencije o ljudskim pravima’’.

Ovakvim svojim stavom Srpska pravoslavna crkva ozbiljno remeti i ruši vjekovima uspostavljani međunacionalni i međuvjerski sklad i harmoniju u Crnoj Gori. S jedne strane, krajnje sužava toleratni, demokratski, civilizacijski i interkulturalni okvir crnogorske životne svakodnevice, a s druge strane radikalno i javno krši Ustavom i međunarodnim aktima zagarantovana ljudska prava i slobode. Valja podśetiti da osim Crnogorske crkve, Srpska crkva negira i Makedonsku crkvu. Time Srpska crkva želi da osigura sebi ekskluzivno pravo na monopol vjerske jurisdikcije na čitavom prostoru Zapadnog Balkana, fašistički negirajući i u teoriji i praksi postojanje drugih nacionalnih ośećanja, prije svega crnogorskog i makedonskog. Na ovaj način, manipulativni i politikantski status Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori u potpunosti je upregnut u funkciju onog suštinskog i krajnjeg cilja Srpske pravoslavne crkve i političkog i državnog velikosrpstva, a to je, bez sumnje, negiranje, falsifikovanje i nipodaštavanje crnogorske istorije, nacije, kulture, jezika i samostalne i međunarodno priznate crnogorske države.  

 Sud ‘’zahtijeva od države da sukobljene grupe tolerišu jedna drugu, čak i u slučajevima kada vode porijeklo od iste grupe. U posmatranom slučaju Sud smatra da je zauzimanjem stava da (Mitropolijska crkva Besarabije) nije nova verska zajednica i uslovljavanjem njenog priznavanja odlukom vlasti crkve koja jeste bila priznata – Mitropolijske crkve Moldavije – Vlada nije poštovala svoju obavezu neutralnosti i nepristrasnosti.’’ Iz presude proističe da Vlada države Moldavije mora omogućiti da vjernici bilo koje crkve u skladu sa ljudskim pravima i slobodama ispovijedaju svoju veru i imaju slobodan pristup svim hramovima i da im niko ne može ograničiti ova prava. Svaki vjerski objekat jedne religije mora biti otvoren za pripadnike svih crkvi unutar  jedne istovjetne konfesije.

U odluci Suda dalje se ističe: ‘’Mada je sloboda vjeroispovijesti prvenstveno stvar lične savjesti pojedinca, ona takođe podrazumijeva između ostalog i slobodu ‘ispoljavanja [svoje] vjere’ samostalno ili u društvu sa drugima, javno i u krugu drugih koji dijele istu vjeru. Potvrđivanje riječima i djelom tijesno je povezano sa postojanjem vjerskih osjećanja. Ta sloboda povlači sa sobom između ostalog slobodu vjerovanja ili nevjerovanja u Boga i ispovijedanja ili neispovijedanja vjere’’. Iz ovoga se jasno vidi karakter i profilisanje jedne interkulturalne, civilizacijske, tolerantne, pluralističke i demokratske slobode vjeroispovijesti, kako individualne tako i kolektivne, u okviru koje se u potpunosti i istorijski i aktuelno uklapa i koncept i praksa, i ideja i život, i riječi i djelo Crnogorske pravoslavne crkve, za razliku od Srpske pravoslavne crkve koja agresivno, klero-nacionalistički i politikantski želi da nametne svoju totalitarističku poziciju u crnogorskom društvu i da sebe postavi kao nedemokratski hegemon u pitanjima ne samo vjere i duhovnosti, već i nacije, istorije, kulture i države. Ovakvo agresivno nacionalističko, šovinističko, kleronacionalističko i fašističko djelovanje Srpske pravoslavne crkve ima izuzetno velike negativne posljedice na bezbjedonosni, politički i ukupni društveni život ne samo u Crnoj Gori, već i u čitavom regionu Zapadnog Balkana. Kao što je bilo jedan od presudnih uzroka za međuvjerski i međunacionalni rat na prostoru bivše SFRJ, ovakvo ponašanje Srpske pravoslavne crkve je i danas, poslije skoro dvadeset godina, jedno od najvećih ograničenja za stabilizaciju i demokratizaciju regiona, te obnovu i izgradnju međunacionalnog i međuvjerskog povjerenja i (po)mirenja kao neophodne pretpostavke za miran suživot i prosperitetnu i civilizovanu budućnost Zapadnog Balkana kao neodvojivog dijela evropskih i evroatlantski integracija. 

‘’Kanonska’’ prava ne mogu nikako onemogućavati ostvarivanje, nacionalnim Ustavom i međunarodnim dokumentima zagarantovanih, vjerskih (ljudskih) prava i sloboda, a posebno u onim slučajevima, kao i u primjeru Crnogorske crkve, kada je konkretna vjerska organizacija bila autokefalna i kada joj je nasilno i nepravedno ukinut taj status. Sve da i nije tako, Crnogorska crkva bi imala sva prava kao i sve druge crkve unutar pravoslavne konfesije, uključujući i Srpsku crkvu. Država Crna Gora mora da omogući beskonfliktno, bezbjedno i mirno odvijanje vjerskog života u svim vjerskim objektima, pa tako i nesmetano ispovijedanje vjere pripadnika svih crkava u okviru pravoslavne konfesije. Na njoj je da odluči, u ime efikasnosti, mira i racionalnosti, da li će u svim pravoslavnim crkvama da omogući i crnogorskim i srpskim vjernicima ispovijedanje vjere, ili će, ako je to iz bilo kojih razloga neizvodljivo i sa bezbjedonosnog i ukupnog društvenog aspekta neracionalno i neproduktivno, podijeliti vjerske objekte po istorijskom i činjeničnom, realnom kriterijumu na one koje pripadaju crnogorskoj i na one koje pripadaju srpskoj crkvi, kako to predlaže akademik Radoslav Rotković.    

I pored specifičnosti moldavskog i crnogorskog ‘’slučaja’’, opšta načela sadržana u nužnosti poštovanja ljudskih (i vjerskih) prava i sloboda su ista. Takođe i potreba i državna obaveza da se svima građanima omogući da, ako oni to žele, u skladu sa svojim vjerskim ośećanjima, nesmetano i bezbjedno mogu da pristupe i borave u objektima religije čiji su vjernici i obavljaju svoje vjerske obrede. Crnogorski ‘’slučaj’’ je mnogo jasniji i čistiji. Crnogorska pravoslavna crkva je vjekovima bila stožer crnogorske nezavisne države, ona nije ni pod čijim uticajem sa strane, već je vezana isključivo za državu Crnu Goru, crnogorsku naciju, ali i pripadnike svih drugih nacija i vjere. Uvijek je istorijski bila otvorena prema svim ljudima bez obzira na vjeru i naciju i to je njen i države Crne Gore zajednički i jedan od najvažnijih karaktera ispoljavanja – dakle, otvorenost, interkulturalizam i ekumenstvo.  Sve to za razliku od druge pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Srpske pravoslavne crkve, koja je svoju vjersku egzistenciju u crnogorskoj državi vezala za određeni politički koncept koji je negirao i ništio crnogorsku državu, a kasnije sve učinio da negira i crnogorsku naciju i da zatru ime i čak i śećanje na Crnu Goru i njenu državnu i ukupnu viševjekovnu identitetsku tradiciju. U skladu sa tim, SPC i danas i prilikom nedavne obnove crnogorske države, zalaže se isključivo za afirmaciju srpskih vrijednosti, jezika, baštine, nacije, države, crkve, apsolutno nemajući pozitivno mišljenje o osnovnim vrijednostima, istoriji, državi, crkvi, jeziku, kulturi Crnogoraca kao nacije-naroda koji je istorijski stvorio crnogorsku državu, odnosno u kontinuitetu beskrupolozno negirajući i uništavajući iste.

X     Nepotpunost odgovora Vlade Crne Gore na Upitnik Evropske komisije u dijelu odjeljka ljudskih prava koji se odnosi na vjerske zajednice i odnos između Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i Srpske pravoslavne crkve (SPC)

U dijelu odjeljka ljudskih prava Upitnika Evropske komisije na koji je odgovore dala Vlada Crne Gore u procesu pristupanja naše zemlje EU – a odnosi se na vjerske zajednice i odnos između Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) – vrlo reljefno se uočava karakter i srž pozicije crnogorske države u ovim pitanjima. Iz nepotpunih odgovora Vlade Crne Gore vidi se nedovoljno definisani i pravno-politikološko-međunarodno-naučno apsolvirani i formulisani stav, ali, takođe, i suštinski, pravi, a ne samo pojavni, formalno-pravni i iskrivljeni pogled na ovu izuzetno značajnu društvenu sferu.

Na pitanje ‘’Koje vjerske zajednice država finansijski podržava?’’, Vlada u odgovoru, između ostalog, ističe da se državna pomoć realizuje ‘’u najvećem obimu u ulaganja u sakralne objekte, naročito u zaštitu onih objekata koji imaju karakter spomenika kulture.’’Takođe i da Crna Gora ‘’finansijski pomaže: 1. Srpsku pravoslavnu crkvu 2. Crnogorsku pravoslavnu crkvu 3. Islamsku vjersku zajednicu 4. Rimokatoličku crkvu.’’ Na kraju odgovora na ovo pitanje Vlada konstatuje da je ‘’u 2009. godini vjerskim zajednicama isplaćeno 320.000, 00 eura’’, ali ne i koliko svakoj vjerskoj zajednici ponaosob. To je ključni nedostatak u ovom odgovoru što pojačava utisak u javnosti (bez obzira kojoj se i da li se uopšte pripada nekoj vjerskoj zajednici), da se materijalno najmanje pomaže Crnogorska crkva. Nije poznato da je Vlada uložila novac u izgradnju nekog sakralnog objekta za potrebe Crnogorske crkve, već je nekoliko njih podignuto dobrovoljnim prilozima i akcijama pojedinaca-donatora, vjernika i poštovalaca Crnogorske crkve. Za razliku od takve prakse, Vlada i druge državne institucije i lokalne samouprave, obilato pomažu Srpsku crkvu, naročito u prvoj deceniji ovog vijeka (kada je Crnogorska crkva bila posebno diskriminisana), ali i kasnije, i to najviše izgradnju njenih novih vjerskih objekata, što je Srpskoj crkvi i glavni cilj, budući da želi dominantno zagospodariti crnogorskom državnom teritorijom sa svrhom negiranja crnogorske nacije, države, kulture, jezika i crkve.

Političke stranke, institucije, mediji, Savjet srpske manjine, NGO iz kulture i druge organizacije i pojedinci koji su bliski i u saradnji sa Srpskom crkvom, negiraju crnogorsku državu, naciju, Crkvu, kulturu, a za crnogorski jezik tvrde, takođe, da ne postoji, da nema naučnog i lingvističkog uporišta i da je čista politička izmišljotina, vrlo često dodajući – neka slobodno govore  crnogorskim jezikom oni koji misle da govore tim jezikom i da je to taj jezik i da postoji!? Zagovornici takvih u elementarnom smislu nekulturnih i anticivilizacijskih shvatanja dobijaju ne mali prostor čak i u državnim medijima! Ali, najveći paradoks je svakako da već pomenuti Savjet srpske manjine dobija od strane države (redovnim putem preko Fonda za manjine, Ministarstva za ljudska i manjinska prava…) blizu million eura i da tim novcem preko medija, izdavačke djelatnosti i drugih aktivnosti negira državu Crnu Goru, crnogorsku naciju, kulturu, Crkvu i jezik!? Iz ovog odgovora Vlade, ne vide se brojne i izuzetno velike i sa ne malim negativnim posljedicama, teškoće koje država Crna Gora ima zbog nepoštovanja Srpske crkve, crnogorske kulturno-vjersko-pravoslavne, kao i najstarije hrišćanske baštine i njene nespremnosti da zajedno sa državnim odgovarajućim kulturnim i naučnim institucijama zaštiti istu koja je trenutno u njenom vlasništvu, naročito one vjerske objekte koji imaju karakter spomenika kulture.

Slijedi pitanje EU o ‘’odnosima između srpske i crnogorske pravoslavne crkve’’. Vlada svoj odgovor daje u tri segmenta, odnosno napominje da ‘’odnosi između SPC i CPC određuju i na karakter odnosa utiču, prije svega, kroz tri pitanja: nacionalno, državno i imovinsko’’. I ovaj Vladin odgovor pokazuje da je odnos Srpske i Crnogorske crkve, pitanje obnove autokefalnosti Crnogorske crkve i odnos Srpske crkve i države Crne Gore,  zapravo u biti državno, političko i pravno-vlasničko pitanje, a ne nikako tzv. ‘’vjersko pitanje’’, kako to tvrdi Srpska crkva, jer joj odgovara status kvo i da je tobože ona, kao ‘’kanonska’’ crkva, arbitar za autokefalnost Crnogorske crkve, a da pritom i dalje ostane ‘’država u državi’’ i vlasnik ogromnih materijalnih dobara koja nemaju nikakve veze sa vjerskom aktivnošću i duhovnom ulogom crkve u društvu, zloupotrebljavajući svoju poziciju, čak  trgujući darovima i poklonima vjernika u iznosima od stotina hiljada i miliona eura. Vlada to, vidimo, veoma dobro uočava i konstatuje, ali ne izvlači iz toga pravi zaključak o političko-pravnoj neophodnosti da adekvatno državno, zakonski i politički reaguje i povrati odnose u sve tri oblasti: nacionalnoj, državnoj i imovinskoj u pređašnje stanje, a to znači i u savremeno stanje u skladu sa obnovljenom nezavisnom i međunarodno-priznatom državom Crnom Gorom.

Vlada u dijelu odgovora na prethodno pitanje koje se odnosi na nacionalnu sferu, ističe sljedeće: ‘’SPC u svom imenu (prije nekoliko dana javno objavljena formalna izmjena imena Pravoslavna crkva u Crnoj Gori) ima na svom čelu u Crnoj Gori Crnogorsku primorsku mitropoliju sa sjedištem na Cetinju. Prema dosadašnjim istraživanjima ona ima većinski pozitivan stav javnog mnijenja u odnosu na njene tradicionalno vjerske aktivnosti’’. U analizi ovog Vladinog stava počećemo od (ne)upitnosti tvrđenja u drugoj rečenici. Savjet Evrope ističe 2003. g. – kada  se interkulturalizam pretpostavlja ograničenom multikulturalizmu , za koga se, iako je stvoren iz dobre namjere, danas smatra da stvara segregaciju i nerazumijevanje – da se kulturna (vjerska, jezička…) raznolikost ne može primjenjivati samo na termine ’’većina’’ i ’’manjina’’, jer se time uposebljavaju različite zajednice u statičnoj poziciji do te mjere da socijalno ponašanje i vjerski, etnički i kulturni stereotipi čine pretpostavke za njihov status i položaj. (‘’Deklaracija iz Opatije о interkulturalnom dijalogu i sprječavanju sukoba’’, 2003.) A tri godine kasnije naglašava se da je ’’kulturni diverzitet definišući faktor u Evropi. Naša posvećenost jačanju interkulturalnog i i interreligijskog dijaloga, na koju smo se obavezali na Međunarodnom samitu u Tirani, 2004. (’’Deklaracija o među-religijskom i među-etničkom dijalogu u jugoistočnoj Evropi’’, prim. G. S.), je izraz naše  volje da u tom smislu održimo evropske standarde.’’ (’’Deklaracija iz Opatije’’, 2006.)

Vladina citirana konstatacija se, kao jedna od ’’pretpostavki’’ riješavanja spora između Srpske i Crnogorske crkve, dovodi u pitanje i nakon ovogodišnjeg junskog istraživanja stavova crnogorskih građana o identitetu koja su sprovedena od strane Matice crnogorske i CEDEM-a. Naime, 31,6 odsto ispitanika smatra da ’’treba obezbijediti ravnopravnost SPC i CPC’’. (Istraživanja: Stavovi crnogorskih građana o identitetu‘’, ‘’Matica’’, br. 43, Godina XI, Jesen 2010., str. 75). Vlada ne bi smjela – ako želi da na jednak i ravnopravan način tretira sve vjerske zajednice i kreira interkulturalnu, demokratsku, tolerantnu, civilizacijsku i ekumensku međuvjersku atmosferu (na što je obavezuju i usvojeni međunarodni standardi) – podleći agresivnom pritisku dijela javnosti po kome treba da postoji samo neka određena, dakle, jedna jedina vjerska zajednica. U pomenutom istraživanju 26,6 odsto ispitanika izjasnilo se da treba da postoji samo Srpska pravoslavna crkva, a samo pak 6,7 odsto da treba da postoji samo Crnogorska pravoslavna crkva. 

U citiranoj Vladinoj formulaciji nedostaje podroban osvrt na suštinu ‘’formalne izmjene’’ imena Srpske crkve u Crnoj Gori, za što bi bilo dovoljno samo citirati odgovarajuću odluku Srpske crkve. Iz nje se vidi da tu ‘’novu’’ crkvu čine doslovno četiri eparhije Srpske pravoslavne crkve, od kojih je jedna i Crnogorsko-primorska mitropolija, što samo po sebi insajderski dezavuiše, demaskira i demitologizuje lažni i manipulantski stav Srpske crkve da je ova ‘’Mitropolija’’ nekadašnja cetinjska Arhiepiskopija i Mitropolija Brda i Primorja, tj. autokefalna Crnogorska crkva, koju Srpska crkva ne priznaje.

Sama odluka Srpske crkve o formiranju tzv. Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koju smo ranije u ovom radu citirali, u kojoj je, dakle, sadašnja cetinjska ‘’Mitropolija’’ okarakterisana na pravi način kao, jedna među drugima, obična eparhija Srpske crkve, negira i ostavlja bez argumenata stav Vlade da je na čelu Srpske crkve u Crnoj Gori tzv. ‘’Crnogorska primorska mitropolija sa sjedištem na Cetinju’’. Ovo je ključni dokaz da ta ‘’Mitropolija’’ nije neka ‘’crnogorska’’, ‘’posebna’’, ‘’samostalna’’, ‘’autentična’’, ‘’samosvojna’’, ‘’specifična’’, pravoslavna vjerska zajednica, kako je okarakterisa i Predśednik Crne Gore Filip Vujanović u nedavnom razgovoru sa čelnikom Srpske pravoslavne crkve, patrijarhom Irinejom, već, dakle, jedna, od velikog broja drugih, ničim u biti posebno izdvojena, obična eparhija i vjerska administrativna jedinica Srpske crkve koja, kako njeni čelnici kažu, pokriva prostor (negirajući njegovu nacionalnu crnogorsku bit, već afirmišući svesrpsko nacionalističko i asimilatorsko jedinstvo ‘’jednog naroda’’) i teritoriju Crne Gore (ne, dakako, države Crne Gore, koju oni u kontinuitetu takođe negiraju). Vlada ovđe pravi još jedan propust time što ne naznačuje da sadašnja ‘’Mitropolija’’ Srpske crkve na Cetinju vjerski ne pokriva cjelokupan prostor crnogorske države, već da na trećini državne teritorije vjersku pravoslavnu jurisdikciju nema cetinjska ‘’Mitropolija’’, već druge vjersko-administrativne jedinice Srpske crkve i to čak iz drugih suverenih i međunarodno-pravnih država, Srbije i BiH.

Vlada nije iskoristila priliku ni da ukaže Evropskoj uniji na vjekovnu pravoslavno-vjersku praksu i državno-pravne i crkveno-pravne principe poistovjećivanja granica suverenih država i pravoslavnih crkvi  u okviru njihovih teritorija, što sada nije slučaj – zahvaljujući politikantskom, nekanonskom i sa stanovišta crnogorske države štetnom radu Srpske crkve – u Crnoj Gori. Ovo je bila prilika da sa stanovišta svog državnog, nacionalnog, pa i međunarodnog, digniteta i dostojanstva, Vlada Crne Gore ukaže EU na ovaj i državni i religiozni apsurd koji ima veoma negativne reperkusije na stabilnost i crnogorske države i ukupnu regionalnu bezbjednost veoma ośetljivog područja Zapadnog Balkana, tim prije što religija ovdje uz onu standardnu liberalnu proevropsku, ima još i veću, dodatnu, civilizacijsku i nacionalnu vrijednost. To sve ne urađa drastičnim negativnim posljedicama prije svega zbog vjekovne nacionalne, vjerske i kulturne tolerancije Crnogoraca, ali i svih drugih građana Crne Gore. Nasuprot tome, maltene ispada da se Vlada gotovo i odriče jednog dijela teritorija države Crne Gore, ili je, pak, u pitanju krajnje snishodljivi, podanički i podređeni odnos prema Srpskoj crkvi u stilu ‘’ne diraj diva dok spava’’. U prilog ovom mogućem zaključku idu i mnogi drugi, gotovo svi događaji i odnosi države Crne Gore prema Srpskoj crkvi, a posebno neuklanjanje i nepostupanje po pravosnažnoj sudskoj presudi, tj. ostavljanje da i dalje nesmetano postoji, divlje sagrađenog ‘’vjerskog’’ objekta na Rumiji, koji je destabilizovao i unio nemir u vjekovnu vjersku koegzistenciju i toleranciju u tom kraju. Prof. dr Novak Kilibarda u knjizi ’’Željezna crkva i kosovski mit’’ naglašava da je postavljanjem gvozdene crkve na Rumiji zabijen ’’krvavi nož’’ u multietničko biće Crne Gore (N. Kilibarda: 2006). Prije objavljivanja knjige, prof. Kilibarda je dao ostavku na članstvo u Savjetu za prava pripadnika nacionalnih manjina i etničkih grupa i u protestnom pismu upozorio Predśednika Crne Gore Filipa Vujanovića koji je po funkciji ujedno i predśednik Savjeta na moguće negativne posljedice. Pismo je, osim u knjizi, nedavno objavljeno i u dnevnom listu ’’Pobjeda’’.

U izvještaju Američkog Stejt dipartmenta za 2010. g. o religijskim slobodama u svijetu, u dijelu o Crnoj Gori, navodi se da ‘’Ministarstvo za ekonomski razvoj, uprkos najavama, nije sprovelo odluku o uklanjanju crkve sa vrha Rumije’’. Na ovaj način, diskriminišu se druge vjerske zajednice u Crnoj Gori, tj. stavljaju u nejednak i neravnopravan položaj u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu, koja tako dobija paravjerski, parapolitički i paradržavni oblik egzistencije, djelovanja i uticaja. Jasno je da Srpska pravoslavna crkva, koristi neodlučnost, strah od eventualno negativnih političko-izbornih posljedica i podijeljenost sadašnjeg crnogorskog državnog vrha oko ‘’crkvenog pitanja’’ da i dalje drži državu Crnu Goru i njene građane u šah-mat poziciji.

Vlada u svojim odgovorima, pa i u dijelu odgovora koji se odnosi na razlike između Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve,  u pogledu imovinskog pitanja, nigđe ne spominje pitanje povraćaja pravoslavno-crkvene imovine u vlasništvo države Crne Gore. Danas kada je pitanje restitucije nezaobilazno kao jedan od preduslova za ulazak u EU, mora se riješiti i problem uzurpacije i državno-vjerske ‘’nacionalizacije’’, tj. krađe i otimačine pravoslavno-crkvene imovine crnogorske države (međunarodno priznate Kraljevine Crne Gore) – koja je bila predata na korišćenje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi  – od strane bivše države Kraljevine Srva, Hrvata i Slovenaca-Jugoslavije i Srpske pravoslavne crkve,  (tj. od Srpske pravoslavne crkve, kao, u to vrijeme, državne vjere). Američki Stejt dipartment, u svom izvještaju za 2010. g., apostrofira i ovo pitanje: ‘’Restitucija imovine vjerskih zajednica i dalje predstavlja problem. Zakon o restituciji predviđa da se povraćaj imovine vjerskih zajednica riješi posebnim zakonom, ali takav zakon nije usvojen’’. U ovom izvještaju Crnogorska crkva se tretira kao jedna od četiri glavne vjerske zajednice.

Vlada Crne Gore analizirajući ‘’nacionalno’’ kod Srpske pravoslavne crkve, primjećuje i da ‘’prisustvo nacionalne atribucije u zvaničnom imenu crkve implicira kod dijela javnosti da je njena funkcija osim vjerske, u drugim segmentima javnog djelovanja potencijalno određena nacionalnim obilježjem u imenu’’. Vlada je, očito, isuviše popustljiva prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Nije problem nacionalno obilježje u ‘’zvaničnom imenu’’ Srpske pravoslavne crkve, već nacionalističko i šovinističko, fašističko, djelovanje ove crkve u praksi. Njeni čelnici negiraju crnogorsku naciju, državu, crkvu, jezik i kulturu. Samim tim, neadekvatni su i kvalifikativi kao što su ‘’implicira’’ i ‘’potencijalno’’, jer je u pitanju stvarnost, eksplicitnost i javnost stavova Srpske pravoslavne crkve.

Vlada konstatuje da ’’istovremeno CPC nastoji, osim vjerske uloge, da svoju javnu angažovanost pokaže kao aktivnost za odbranu nacionalnog i kulturnog identiteta Crnogoraca, za razliku od SPC-a, koja po njima afirmiše isključivo srpski nacionalni interes’’. I ovdje se Vlada bavi eufemizmima i izbjegava da direktno istakne činjenice o negativnom javnom djelovanju Srpske pravoslavne crkve,  u odnosu na Crnu Goru, već kaže da je to ‘’po njima’’, tj. po Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi! Ovo je simulacija neutralnosti i loše shvaćena arbitrarnost i ‘’odvojenost crkve od države’’ prije svega po samu Vladu i državu Crnu Goru.

U Vladinoj konstataciji – datoj na početku odgovora u dijelu ‘’državnih razlika’’ između Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve,  – da je ‘’SPC tj. Crnogorsko-primorska mitropolija organizaciono povezana sa Sinodom SPC u Beogradu, čiji je član, i u čijem radu učestvuje Mitropolit crnogorsko primorski, koji je bio i jedan od kandidata za Patrijarha SPC’’, nedovoljno jasno i precizno se definiše status ‘’Cetinjske Mitropolije’’, budući da je ona, i po aktima same Srpske pravoslavne crkve, samo jedna od više njenih eparhija.  Formulacija ‘’organizaciono povezana’’ ostavlja mogućnost da se govori o ‘’autonomiji’’ i ‘’samostalnosti’’ tzv. ‘’Crnogorsko primorske mitropoije’’. A iznad svega, na ovaj način se podupire i ‘’potvrđuje’’ neistinita teza Srpske pravoslavne crkve, da je ova tobožnja ‘’cetinjska Mitropolija’’ već više od osam vijekova prisutna u Crnoj Gori. Precizno i u skladu sa činjenicama – sadašnja Crnogorsko-primorska mitropolija Srpske pravoslavne crkve, sa śedištem na Cetinju osnovana je tek 1929. godine. U Ustavu Srpske pravoslavne crkve iz 1931. godine, u članu 12., pod brojem 20, navedena je kao sastavni dio Srpske pravoslavne crkve i ‘’Crnogorsko-primorska eparhija sa sedištem na Cetinju’’.

Vladin snishodljiv i podanički stav prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nespremnost da međunarodnoj javnosti integralno predoči sve negativne i nipodaštavajuće, u kontinuitetu dugog vremenskog perioda izricane, izjave Srpske pravoslavne crkve (Beogradske patrijaršije) i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori kao njenog satsavnog dijela spram suverene i međunarodno priznate države Crne Gore, crnogorske nacije i njene državotvornosti, istorije i kulture, kao i neodlučnost da, na temelju prava i pravde, zajedno sa Skupštinom, pripremi i donese zakone i državne akte koji će trajno riješiti i stabilizovati ovu ośetljivu društvenu oblast, vidljiv je i u dijelu objašnjenja položaja, pogleda i aspiracija Crnogorske pravoslavne crkve. ‘’CPC na čelu sa crnogorskim mitropolitom dominantno djeluje na području Crne Gore naglašavajući svoju lojalnost matičnoj državi. Istovremeno ukazuju na suzdržanost SPC prema odluci o nezavisnosti CG, ili javno negativan stav njenih predstavnika povodom nekih državnih odluka CG kao samostalne države, što je bilo i u slučaju priznanja Kosova’’.  

Možda je najviše propusta u objašnjavanju ‘’razlika između SPC i CPC’’, Vlada Crne Gore učinila u dijelu ‘’imovinskog pitanja’’. Ovdje je Vlada morala, barem u bitnim crtama, dati pregled zbivanja od tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. g. i nasilnog ukinuća i nestanka međunarodno priznate crnogorske države, Kraljevine Crne Gore, preko nelegalne i nelegitimne odluke Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve o ’’samoukinuću’’ iz 1918. g. do isto takvog akta regenta Aleksandra o ukidanju autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, što je sve rezultiralo sa time da država Crna Gora izgubi svoje vlasništvo nad imovinom autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, a koja joj je bila data na korišćenje. Dakle, Vlada je bila dužna da navede kako su nestale i država Crna Gora i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Uporedo sa obnovom suverenosti države, neophodno je obnoviti i ‘’suverenost’’, tj. autokefalnost i samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve na suverenoj državnoj crnogorskoj teritoriji, u skladu sa pravoslavno-vjerskim kanonima, principima i praksom. U različitim formama, ali konstantno, već devet decenija država Crna Gora ne posjeduje  i još nije povratila svoju izvornu imovinu koja se tiče pokretnih i nepokretnih dobara autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. O tome poznati srpski teoretičar religije Mirko Đorđević kaže da ‘’sva imovina u jednoj državi, dakle, zemlja pripada državi. Tako je u Francuskoj. Tako je u Rusiji. A, koliko znam to je neriješeno i u Crnoj Gori. Sva imovina pripada državi. A po Ustavu republika za poštovanje prema svojim građanima od vjeroispovijesti bilo koje ustupa im na korišćenje katedrale, crkve, kapele. Tako stoje stvari zakonski pravno u modernoj Evropi. Kod nas, i u Srbiji i Crnoj Gori, i u drugim zemljama na Balkanu, to u novije vrijeme nije dovoljno precizirano’’ (M. Đorđević: ‘’Pobjeda’’, 23. 01. 2011; podv. G. S.).

Iz odgovora Evropskoj komisiji vidi se da Vlada ‘’ne zna’’ da je zapravo ona, tj. država Crna Gora 1918-1920. g. nasilno i nelegalno lišena vlasništva nad pravoslavno-crkvenom imovinom. Srpska crkva je danas neka vrsta paradržave, ekstrateritorijalni imperijalni i asimilatorski politikantski i kleronacionalistički centar jedne strane države u crnogorskoj državi. Ovdje je bilo pravo mjesto da Vlada taksativno navede sve zloupotrebe u ‘’vlasništvu’’ i korišćenju nekadašnje državne imovine Crne Gore od strane Srpske crkve. U jednom dijelu ‘’crkvene’’ imovine, Srpska crkva se kao vlasnik pojavljuje tek devedesetih godina, dakle, u jednom ratnom i posve pravno neregularnom vremenu, kada je Srpska crkva mešetarila i bila udružena sa paravojnim i parapolitičkim nacionalističkim i šovinističkim snagama, čega se, vidimo, nije otresla i odrekla ni do dana današnjeg. Zloupotrebe su zabilježene i u rekonstrukciji, dogradnji i izgradnji objekata vjerske kulturne baštine, đe se sve radi mimo Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore. Posebnih zloupotreba je bilo kod upisa  imovine i nepokretnosti na ime Srpske crkve. Direktor Uprave za nepokretnosti Crne Gore Mićo Orlandić dao je izjavu suprotnu Vladinom izvještaju: ’’Uzurpacija državne imovine od strane Srpske pravoslavne crkve traje od 1918. g. i izvršena je nasilnim i nekanonskim putem...Crnogorska crkva dijeli se do 1913. g. na dvije eparhije: Mitropoliju (Crnogorsku) i Zahumsko-rašku. Svi njihovi objekti finansirani su iz državnih ili vladarskih sredstava. Zar je logično da danas ovi hramovi budu u vlasništvo Beogradske patrijaršije i da se sa njima raspolaže i  upravlja iz Beograda?“ (’’Pobjeda’’, 21. 01. 2011. g.).

Nasuprot svemu ovome, Vlada šturo kaže da ‘’Crnogorska crkva ističe razlog istorijske pravičnosti zahtjevu za povraćaj njene imovine koja im je, kako navode, ujedinjenjem pravoslavnih crkava 1920. godine u novostvorenoj državi i ukidanjem njene autokefalnosti, po njima oduzeta. Nasuprot tome Srpska crkva svoje pravo na imovinu koju trenutno posjeduje zasniva na činjenici da se u zvaničnim državnim knjigama ova crkva vodi kao jedini vlasnik pravoslavno crkvene imovine po njima zasnovanom na principu kontinuiteta i formalno pravnog legitimiteta vlasnika. U takvim odnosima  državni organi Crne Gore do kraja obezbjeđuju afirmaciju dva ključna principa demokratskih zemalja, slobodu vjeroispovijesti i odvojenosti države od crkve’’.

Postavlja se pitanje zašto Vlada, tj. država ne formuliše i navede svoj stav o odnosu Srpske i Crnogorske crkve na osnovu autentičnih istorijskih, državno-pravnih i pravno-crkveno-kanonskih dokumenata? Očito je da država još ’’nema’’ svoj stav, ili da zbog odnosa političkih snaga u vladajućoj koaliciji nije u mogućnosti da javnosti odlučno prezentuje nedvosmisleni i proaktivni, legalni i legitimni, pravni i pravedni, crnogorski državni, nacionalni, kulturni, vjerski i civilizacijski stav u ovoj oblasti. To znači da vladajuća politička koalicija u Crnoj Gori još nije donijela političku odluku da država postupi u predmetu odnosa Srpske i Crnogorske crkve u skladu sa autentičnim istorijskim i pravnim činjenicama i sa domaćim-nacionalnim i međunarodnim zakonima i odredbama koje regulišu ljudska prava i slobode, uključujući i vjerske slobode. Svoju trenutnu ’’lagodnu’’ poziciju ’’posrednika’’ i ’’regulatora’’ sukoba Srpske i Crnogorske crkve moraće vrlo brzo da napusti u ime poštovanja ljudskih prava i sloboda. Vlada samo održava i konzervira negativno postojeće stanje i koristi ga u političko-izborne svrhe. Ovo pitanje se mora principijelno riješiti. Čemu toliki strah kod Vlade i drugih državnih organa, kada je i pravo i pravda na strani države Crne Gore od čega koristi samo mogu imati svi njeni građani? Crnogorska crkva se otvoreno diskriminiše, jer su joj zatvoreni svi pravoslavni hramovi u zemlji. U sljedećim etapama približavanja i integrisanja sa EU, Crna Gora moraće i u praksi da sprovede sve antidiskriminatorske zakone u oblasti ljudskih prava i sloboda, pa i u dijelu koji se tiče vjerskih sloboda. Među sedam zadataka koje je Crna Gora dobila od Evropske komisije kao uslov za otpočinjanje pregovora i pristupanju EU, oni koji se tiču vjerskih sloboda nalaze se u odjeljcima pravne države i antidiskriminacije. Jednostavno, Vlada mora obezbijediti i u praksi pravo svih građana na vjerske slobode, vjersko samostalno, individualno ili udruženo, kolektivno, zajedničko ispovijedanje vjere i korišćenje u te svrhe pravoslavnih vjernika svakog objekta pravoslavne religije u zemlji.

Vlada u odgovoru Evropskoj komisiji na kraju imovinskog odjeljka navodi sljedeće: ‘’I pored očiglednog očekivanja jedne i druge crkve da država ‘’presudi’’ u vezi njihovih razlika, poštovanje evropski afirmisanih principa može jedino trajno voditi rješavanju ovih odnosa, bez uplitanja države i politike u samostalnost obavljanja njihovih vjerskih poslova’’. Vlada Crne Gore i pored toga što je uočila nacionalne, državne i imovinske aspekte ‘’spora’’ Srpske i Crnogorske crkve, koji se mogu riješiti samo reagovanjem upravo države, i dalje, vidimo, govori o tzv. ‘’njihovim’’ razlikama, tj. razlikama između Srpske i Crnogorske crkve!, nikako ne shvatajući da se te ‘’njihove’’ razlike i te kako tiču nje same, crnogorske države i svih njenih građana, bez obzira da li su vjernici ili ne, kojeg su etničkog, vjerskog i svakog drugog porijekla. Jer, ponajmanje, crnogorski građani koji su uredni poreski obveznici svoje države, moraju znati zašto je Srpska crkva sa svojom enormnom imovinom u Crnoj Gori eksteritorijalna ‘’firma’’ koja ne podliježe crnogorskom pravno-ekonomskom sistemu, a uz to je do te iste imovine došla, uz pomoć jedne bivše države, koja je bila okupirala i uništila crnogorsku državu, nelegalnim i protivpravnim radnjama prije devet decenija. Riječ je, dakle, ne samo o potrebi državnog, političkog, hrišćanskog i civilizacijskog izvinjenja, već i povraćaja imovine, kao i naplate pljačke Crne Gore i njenih građana koja je u proteklom vremenu izvršena na osnovu nelegalnih transakcija, prodaja i tržišno-poslovnog korišćenja protivpravno stečene imovine.

Vlada podvlači ‘’poštovanje evropski afirmisanih principa’’, a ovo poštovanje je zapravo poštovanje ljudskih prava i sloboda, čiji je elementaran izraz u sferi vjerskih sloboda da su, u ovom slučaju, svi pravoslavni objekti u zemlji otvoreni za sve pravoslavne vjernike i poštovaoce bilo koje pravoslavne crkve, pa samim tim i Crnogorske crkve, kao i za sve druge građane različitog kulturno-vjersko-etničkog porijekla, bez obzira da li su vjernici ili ne, a što sada nije slučaj u Crnoj Gori. Takođe, u evropski afirmisane principe spada i uredno plaćanje poreza. Međutim, u već spomenutom izvještaju američkog Stejt dipartmenta piše da ‘’uprava prihoda nije dobila nikakav izvještaj vjerskih zajednica o dobiti koja podliježe oporezivanju’’.

Vlada loše prosuđuje (ili je formulacija koja je u pitanju, pak, samo kompromisni izraz aktuelnog odnosa političkih snaga u vodećoj partiji vladajuće koalicije u zemlji), da i Srpska crkva očekuje da država ‘’presudi’’ u vezi ‘’razlika’’ između nje i Crnogorske crkve. Razlog je jednostavan: Srpskoj crkvi u potpunosti odgovara trenutno stanje i nemiješanje od strane države Crne Gore u ovaj ‘’međucrkveni’’ spor. Stav o ‘’odvojenosti države i crkve’’ omogućava Srpskoj crkvi da i dalje nesmetano vrši državnu, pravnu, crkveno-vjersku i imovinsku uzurpaciju Crne Gore i njenih vlastitih i autentičnih državnih, duhovnih i materijalnih vrijednosti.

Vlada Crne Gore ne uviđa da država ne ‘’presuđuje’’ u vezi ‘’razlika’’, već da ima moralno-istorijsko-aksiološko-civilizacijsku obavezu spram sebe same, tj. svog pravno-državno-međunarodnog kontinuiteta i svoje buduće mirne, bezbjedne i stabilne perpsektive, da se aktima svojih najviših ustavnih i političkih organa, odredi prema državnom i pravoslavno-crkvenom nasilju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Srpske pravoslavne crkve iz 1918-1920. godine u odnosu na državu Crnu Goru (Kraljevinu Crnu Goru), njenu vladarsku dinastiju Petrović-Njegoš i njenog posljednjeg vladara kralja Nikolu I i autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Jer, ‘’država je pravo, i pravo je država’’, kako piše srpski akademik Perić. Događaji sa kraja druge i početka treće decenije 20. vijeka, o kojima pišemo u ovoj knjizi, nasilno, voluntaristički i nezakonito, promijenili su bitne parametre državnog i vjersko-pravoslavnog života i uređenja u Crnoj Gori sa višedecenijskim negativnim posljedicama. Suverenost i međunarodno-pravno priznanje koje je država Crna Gora nasilno izgubila osvajanjem od strane vojske Kraljevine Srbije (i to još kao jedna od pobjednica Prvog svjetskog rata: ‘’Pobjeda, koja se završila nestankom pobjedioca!’’, kako ističe akademik Živojin Perić), demokratski su obnovljeni 2006. godine, te po svim principima međunarodnoga prava, država Crna Gora sada može da povrati stanje kakvo je bilo do 1918. godine.

XI     Posljednje izjave čelnika Srpske pravoslavne crkve i nastavak kampanje protiv Crnogorske pravoslavne crkve, crnogorske nacije i države

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori u svojoj aktivnosti ne povodi se za jevanđeljskim načelima u skladu kojih se zahtijeva i traži bezpogovorno poštovanje svih ljudi, bez obzira na naciju i vjeru, pa tako i drugih pravoslavnih vjernika, konkretno Crnogorske pravoslavne crkve. Iz svih njenih postupaka, vidi se da Srpska pravoslavna crkva želi da zadrži svoj nelegalni  nelegitimni, povlašćeni i monopolistički, diskriminatorski i ekstrateritorijalni državni status u Crnoj Gori. Država Crna Gora je u obavezi da onemogući diskriminaciju Crnogorske pravoslavne crkve i svojih, crnogorskih državljana, njihovih individualnih i kolektivnih građanskih, nacionalnih i drugih prava, po osnovu njihovog pripadništva Crnogorskoj crkvi. Srpska crkva u Crnoj Gori na svakom koraku pokazuje da ne priznaje i ne poštuje državu Crnu Goru i njena identitetska obilježja, od kojih je svakako jedno od najutemeljenijih i istorijski najizvornijih crnogorsko nacionalno osjećanje i Crnogorska pravoslavna crkva.

Za velikodostojnike Srpske crkve crnogorska suverena i međunarodno priznata država  je prolaznog, privremenog  karaktera, dok crnogorsku naciju apsolutno negiraju, samim tim  sva njena identitetska svojstva, među kojima i Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Tako, i prilikom nedavne zvanične pośete Crnoj Gori, patrijarh Srpske crkve Irinej dao je izjavu apsolutno sa takvom porukom: ‘’Neka političari stvaraju  svoje granice, ali će narod biti jedan, imati jednu Crkvu i ostati u duhovnoj zajednici preko Crkve, sa svima svetima ugodnicima i veličinama duhovnim iz našega roda’’. Još samo da je Irinej dodao i ‘’jedan vođa’’ i ugođaj bi bio kompletan. Od njega smo jedva živu glavu izvukli, ali još ne i državu iz ‘’prokrustove postelje’’ Srpske crkve u Crnoj Gori za koju teritorijalne granice nijesu granice između država, suverenih i međunarodno priznatih, već su to granice političara, prolaznih i privremenih ljudi na zemlji, vidimo, u suštini subjektivne i relativne tvorevine, koje danas mogu biti ovakve, śutra onakve, kako ih vide političari-pojedinci u određenim, konkretnim, specifičnim okolnostima i vremenima, koja karakterišu promjenljiv odnos političkih snaga. Na ovaj način čelnici Srpske crkve se svrstavaju ili su čak i na čelu onih konzervativnih i destruktivnih nacionalističkih snaga u Srbiji koje su se samo privremeno povukle, jer sada nije vrijeme da djeluju, ali čekaju na promjenu geopolitičkih odnosa u svijetu i regionu da bi ponovo ratovima pokušale da ostvare zacrtane ciljeve velikodržavnog, imperijalnog i asimilatorskog projekta.

Patrijarh Srpske crkve Irinej pozivanjem na ‘’jedan narod’’ i ‘’jednu crkvu’’ šalje poruku da pravoslavna pastva i svi građani koji su pravoslavnog porijekla nikako ne mogu u nacionalnom smislu biti nešto drugo osim Srba i srpskog naroda, a da crkva tog i takvog naroda može, naravno, biti samo Srpska crkva. Dakle, isključeno je da se neko ośeća nacionalno drugačije i da on kao takav, sa takvim nacionalnim, istorijskim, jezičkim i kulturnim ośećanjem, može pripadati, tj. zatražiti zajedno sa pripadnicima istog takvog opredjeljenja i ośećanja, da svoje vjerske aktivnosti ispoljavaju i praktikuju u okviru neke druge pravoslavne ckrve, u ovom slučaju Crnogorske crkve. Riječ je o drastičnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda, a država koja to toleriše i opravdava, tj. obezbjedjuje i omogućava, krši još drastičnije ista ta ljudska prava i slobode, zagarantovana svim međunarodnim dokumentima. To je danas nesumnjivi fakat u Crnoj Gori, jer pripadnici Crnogorske crkve, bez obzira što je kao vjerska zajednica pravno priznata, ne mogu da učestvuju u vjerskom životu u punom obimu, jer im se ne dozvoljava pristup i boravak kao članovima, vjernicima i poštovaocima Crnogorske crkve u nijednom tradicionalnom pravoslavnom hramu na teritoriji države Crne Gore. Da apsurd bude veći, istorijski svi ti hramovi pripadaju upravo toj autokefalnoj Crnogorskoj crkvi.

Zanimljivo je viđeti na djelu odvojenost države od crkve u srpskom primjeru, tj. na primjeru odnosa države Srbije i Srpske crkve. Svim aktivnostima srpskog patrijarha u Crnoj Gori prisustvovali su i zvanični  predstavnici srpske države:   ministar vjera u Vladi Srbije, savjetnik Predśednika Srbije za Srbe u regionu (koji je bio prisutan u našoj zemlji u vrijeme posljednjih izbora i u stalnom je kontaktu sa srpskim političkim, kulturnim, medijskim, civilnim i drugim subjektima u Crnoj Gori), ambasador Srbije u Podgorici…Srpska crkva je udarna pesnica države Srbije u regionu Zapadnog Balkana. Vjerovatno da srpska država zato i ima toliko ‘’uspjeha’’ u svojoj politici. S obzirom na ovoliku involviranost srpske države u život srpske crkve i SPC u srpske političke i državne tokove, potpuno nesuvislo, insuficijentno, naivno, romantičarski i utopistički zvuči stalno isticanje iz kabineta Predśednika Crne Gore Filipa Vujanovića da su država i crkva odvojeni! Ovo opšteprihvaćeno načelo moderne građanske države i u svom principijelnom karakteru može se zloupotrijebiti, a kamoli u kleronacionalističkoj i anticrnogorskoj praksi Srpske crkve, za koju je ’’baš istorijski ocrtana i izrazita upravna usmjerenost i slivenost u državi. To je pojava cezaropapizma. Mi bi je imen(t)ovali kao vizant-patrijarhizam ili državno-pravoslavno blizanstvo, a u našemu određenom(u) slučaju ‘srpska državna vjera’‘’. (S. Zeković: 1997.).   

I prilikom nedavnog susreta poglavara Srpske crkve i Predśednika Crne Gore, više puta je rečeno da su država i crkva odvojeni kao, maltene, sveriješavajući stav i spasonosno sredstvo koje će sve probleme između Srpske crkve i Crnogorske crkve i Srpske crkve i države Crne Gore riješiti. Činjenice govore potpuno suprotno. Srpska crkva u Crnoj Gori ‘’odvojenost države i crkve’’ koristi isljučivo za ‘’stražarenje (bezakono i nekanonski pridobijenoga) ovdašnjeg crkovnog ‘ustanovljenja’ (‘legimiteta’)’’. (S. Zeković: 1997). Crna Gora ne treba da se ponaša u stvarima vjere kao Srbija, antimoderno, anticivilizacijski i antidemokratski. Ali, ona se mora odbraniti od grubih nasrtaja, i srpske crkve i srpske države, na svoju državnu, nacionalnu, crkvenu, kulturnu i jezičku samostalnost i autohtonost. Ako to ne učini, crnogorska država biće jedina odgovorna pred budućnošću i njenim građanima kada posljedice ovih nečinjenja i loših činjenja dođu na ‘’naplaćivanje’’. A one su već počele da se javno primjećuju, doduše još, srećom, samo u naznakama sporadičnog pogoršanja vjersko-nacionalne tolerancije i suživota, ali dovoljno opominjućom da se jednom mudrom i energičnom državnom politikom ovo zlo sasiječe u korijenu. Posebno iz razloga što istorijski gledano ono nije imalo uporišta u Crnoj Gori.

Saopštenje iz kabineta Predśednika Crne Gore Filipa Vujanovića, nakon susreta sa poglavarom Srpske crkve, pokazuje da je, ako ne državna politika o sporu Crnogorske i Srpske crkve u cjelini, ako je uopšte ima, a ono Predśednik sigurno, na potpuno pogrešnom putu za njegovo prevazilaženje. Predśednik Crne Gore u najboljoj namjeri (mada od staljinizma i drugih distopija nastalih od utopija znamo da je i ona mogući put u pakao), zatražio je od Srpske crkve da se okane države Crne Gore. Time se kao Predśednik jedne suverene i međunarodno priznate države, u želji da je u ime građana zaštiti, našao u zavisnom, nedostojnom, podređenom i nečasnom položaju. Od Srpske crkve se ne mora tražiti ono što će ona i sama (u)raditi, jer crnogorsku državu ne šljivi pet posto. I zato će sto posto sve (u)raditi da nestane, kao što je već davno nema u srcu i umu čelnika Srpske crkve koji nose na savjesti Crnogorce i njihovu državu Crnu Goru već više od devet decenija i  nikako da to priznaju i zatraže oproštaj. Nasuprot tome, oni rade mimo rada, udarnički, sa prebačajem norme od nekoliko stotina posto, da satru Crnogorce, da nema ni imena ni pomena crnogorskog, ni državnog, ni nacionalnog, ni jezičkog, ni kulturnog, ni istorijskog.

Sve ovo se posebno ispoljilo u ponašanju i aktivnosti čelnika Srpske crkve u Crnoj Gori neposredno prije i poslije Novogodišnjih i Božićnih praznika početkom 2011. godine. Pošto je 2005. godine na svetoj planini Rumiji kod Bara nelegalno – uz pomoć srpske vojske tada još postojeće zajedničke države Srbije i Crne Gore – postavio tzv. crkvu i time pokušao da uništi viševjekovni multikulturalni i interkulturalni etničko-vjerski sklad u Crnoj Gori oličen u poštovanju kulta sveca Crnogorske pravoslavne crkve i kralja Duklje Jovana Vladimira (hiljadugodišnji državni kontinuitet: Duklja-Zeta-Crna Gora), mitropolit Srpske crkve Amfilohije Radović je prokleo one koji hoće da sprovedu zakon i u skladu sa pravnom državom uklone tzv. crkvu sa vrha Rumije (a u suštini divlji, nelegalni građevinski objekat koji se zloupotrebljava u pseudoreligijske svrhe sa opasnošću izazivanja nacionalnih, vjerskih i građanskih netrpeljivosti i sukoba). Takođe, potpuno nepravedno i bez osnova uvredljivo je govorio o određenim pripadnicima drugih vjerskih i etničkih skupina, konkretno islamske vjeroispovijesti i Albancima i Muslimanima. Zbog pokušaja izazivanja vjerske i etničke mržnje, protiv čelnika Srpske crkve u Crnoj Gori Amfilohija Radovića pokrenut je i sudski proces.

No, poslije svih ovih incidenata, u pismu Vladi Crne Gore koje je donio, a i usmeno predočio, na sastanku sa premijerom dr Igorom Lukšićem, i proslijedio medijima, mitropolit Srpske crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović je iznio još jednu dodatnu ’’bojazan’’ o mogućim vjerskim sukobima u zemlji, u suštini čistu ucjenu i u 21. vijeku civilizacijski neprihvatljiv pritisak na Vladu jedne suverene, demokratske i slobodne zemlje. U pismu se, između ostalog, kaže: ’’Mitropolija Crnogorsko-primorska i uopšte sve Eparhije Pravoslavne Crkve Srpske u Crnoj Gori, osjećaju se duboko ugrožene u svim svojim pravima i to više nego li bilo kad u istoriji ne isključujući i revolucionarna vremena. Forsiranje u posljednje vrijeme tzv. CPC od strane državnih organa, naročito od državnih medija (TVCG, Pobjeda i dr.), uporno blaćenje Crkve, njeno proglašavanje za ’okupatorsku crkvu’, prijetnja da joj se oduzme imovina, da joj se ruše hramovi (primjer crkve na Rumiji), sve to i mnogo šta drugo, ozbiljno nas zabrinjava. Naročito što se time podgrijava uporno ’tihi’ vjerski rat u Crnoj Gori, koji vodi dubinskoj polarizaciji pravoslavnog korpusa i može imati katastrofalne posljedice za mir u Crnoj Gori. Tipičan primjer za to jeste haranga protiv crkve na Rumiji. Do nas dopiru ozbiljne prijetnje iz Bara, da ukoliko dođe do rušenja crkve, to može izazvati rušenje neke od džamija, da ne kažemo krvoproliće na vjerskoj osnovi. Tzv. CPC, novokomponovana vjerska zajednica (osnovana 2000. g.), koja za Pravoslavnu crkvu u svijetu ne postoji, i koja sa Pravoslavnom Crkvom u Kraljevini Crnoj Gori ima zajedničko samo uzurpirano ime, podržana i Vašim sjutrašnjim prijemom, samo unosi mržnju među narod, ugrožavajući, ona i oni koji je podržavaju, elementarna prava, ime, dostojanstvo i imovinu vjekovne Mitropolije Crnogorsko-primorske. Imajte u vidu g. Predsjedniče, da svojom podrškom i prijemima takve ustanove stavljate minu u temelje Crne Gore, ugrožavajući njenu zdravu budućnost...Ovo se može događati samo u državi koja je u zakonodavnom vakuumu’’.

Jedino što je istinito u ovom pismu jeste to da je crnogorska država u zakonodavnom vakuumu, što dokazuje i to da crnogorska Vlada još nije reagovala na ovakvo nedopustivo ponašanje Amfilohija Radovića. Sada su se stvorili uslovi da Vlada Crne Gore na čelu sa dr Igorom Lukšićem postupi u skladu sa pravnom državom i realizuje ranije donesenu konačnu zakonsku odluku, tj. ukloni nelegalni objekat sa vrha planine Rumije. Ako se ne postupi na način koji se očekuje i u Evropskoj Uniji (izvjestilac EU za Crnu Goru Jelko Kacin je izjavio da očekuje da Crna Gora u ovom slučaju sprovede odluku pravne države), srpski mitropolit u Crnoj Gori će se i dalje hajdučki ponašati, destabilizovati zemlju, zajedno sa Srpskom crkvom ograničavati njen suverenitet, negirati državotvorni crnogorski narod, crnogorski jezik, istoriju, građanski i interkulturalni karakter Crne Gore.

Razlog ovakvog ponašanja Amfilohija Radovića i Srpske crkve u Crnoj Gori nalazi se i u činjenici da od proglašenja nezavisnosti 2006. g. do danas Skupština Crne Gore nije konstatovala poništenje odluka tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. g. i poništila dekret regenta Aleksandra Karađorđevića iz 1920. g. o ukidanju autokefalne Crnogorske crkve i njenom utapanju u Srpsku crkvu. U skladu sa ovim odlukama, pravoslavna crkvena imovina u Crnoj Gori ponovo bi postala državna svojina kao što je to i bilo do 1918. g. Još nije kasno za uklanjanje ove najveće anticrnogorske i antievropske mine iz temelja Crne Gore. Istorijska, pravna, crkvena i kanonska dokumenta potvrđuju da je Crnogorska pravoslavna crkva viševjekovna nacionalna autokefalna pravoslavna mitropolija crnogorskog naroda i svih drugih pravoslavnih vjernika u suverenoj i slobodnoj crnogorskoj državi i da je Crnogorsko-primorska ’’mitropolija’’ Srpske pravoslavne crkve zapravo falsifikat autokefalne Crnogorske  crkve.

U pismu crnogorskom premijeru dr Igoru Lukšiću, srpski mitropolit Amfilohije Radović u suštini priznaje da je Pravoslavna Crkva u Kraljevini Crnoj Gori bila Crnogorska pravoslavna crkva. Sada je jasna i prava suština tzv. ’’Pravoslavne crkve u Crnoj Gori’’, osnovane odmah nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. g.  Decidno tvrdeći da je to ’’Srpska crkva’’, srpski mitropolit je jasno poručio koliki su stvarni dometi nade da se, eto,’’Pravoslavna crkva u Crnoj Gori’’ otvara prema svim pravoslavnim vjernicima u zemlji. Naziv ’’Pravoslavna crkva u Crnoj Gori’’ je, nažalost, od strane Vlade Crne Gore proslijeđen i u odgovorima na upitnik Evropske komisije. A da ovu ’’Pravoslavnu crkvu’’ čine (četiri) eparhije Srpske pravoslavne crkve vidi se i iz samog pisma.

Mitropolit Amfilohije vodi otvoreni rat protiv Crne Gore (otvoreni vjerski rat mu je samo sredstvo), blati i harangira sve što je crnogorsko, državno, nacionalno, jezičko, kulturno i suvereno, ruši građansku državu po vjerskim ’’šavovima’’, zvecka oružjem, vrijeđa pripadnike različitih nacionalnih i vjerskih osjećanja, prijeti, proklinje, vrši pritiske i ucjenjuje državu, podgrijava atmosferu bezakonja, straha i mržnje. Stejt Dipartment je podśetio državne organe Crne Gore da nijesu sproveli svoju odluku o rušenju divlje građevine na Rumiji. Na potezu su, dakle, oni koji bi trebalo konačno da počnu popunjavati ’’zakonodavni vakuum’’, tj. organi crnogorske države. Očekuje se da postupe kao pravna država i na taj način i dodatno učvrste svoju unutrašnju i međunarodnu stabilnost. 

Pred naletima kleronacionalističkog i šovinističkog  negiranja, prirodno je, dakle, da crnogorska država uzme u odbranu sve svoje vitalne istorijske i savremene identitetske institucije i vrijednosti: naciju, državu, kulturu, crkvu, jezik. U suprotnom, radi i radiće u korist sopstvene štete, autodestrukcije i nestajanja sa identitetske istorijske, nacionalne i geopolitičke mape svijeta. Ako najviši državni i politički predstavnici ne prepoznaju pravu, sa stanovišta interesa Crne Gore kontraproduktivnu i zlu suštinu činjenja određenih anticrnogorskih društvenih, političkih i vjerskih snaga, oni postaju njihovi direktni saučesnici i propagatori. U prošlosti takvi državni i crkveni velikodostojnici Crne Gore nikada nijesu bili na njenom čelu.  

Upravo ovu činjenicu moramo imati u  vidu, kada jednog od najvećih anticrnogorskih  pogromaša, Srpsku pravoslavnu crkvu, odnosno njene zvanične predstavnike, aktuelni Predśednik Crne Gore Filip Vujanović u kontinuitetu već duže vremena redovno prima u zvanične pośete i održava konktakte sa njima, iako oni, kako vidimo (a takvih i sličnih izjava već decenijama ima u ogromnim količinama), suštinski ne poštuju suverenitet, samostalnost, teritorijalni integritet i međunarodni status i legitimitet države Crne Gore. Predśednik Vujanović ima potpuno drugačiji odnos od ovog prema drugoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, Crnogorskoj crkvi, koju bez obzira što je baštini državotvoran narod zemlje na čijem je čelu, javno uopšte ne udostojava potrebnog poštovanja i civilizovanog odnosa. Čak nikada javno i zvanično nije ni primio velikodostojnike Crnogorske crkve. Koliko znamo, do sada je samo dva puta razgovarao sa njenim mitropolitom Mihailom, u suštini oba puta tajno,  s tim što je prvi put čak poglavar Crnogorske crkve morao da uđe u zgradu Predśednika Crne Gore na zadnji ulaz (jer Predśednik nije htio prisustvo medija), a nedavno je ponovo samo mitropolit Mihailo dao izjavu, rekavši da ga je Predśednik Vujanović primio. Vjerovatno je ovo jedinstven diskriminatorski postupak jednog šefa države, u nekoj demokratskoj zemlji, prema predstavnicima vjerske zajednice koja je apsolutno lojalna i privržena državi, i koja istorijski,  konfesionalno i nacionalno baštini ukupnu tradiciju i cjeloviti identitet dotične države i, na kraju , zajednice kojoj po porijeklu i identitetu pripada i sam taj Predśednik! Ovakav odnos prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Predśednik Filip Vujanović ‘’crpi’’ iz ‘’saznanja’’ da ona ‘’nije kanonska’’ crkva! Koliko je to ispravan stav, pokazala su prethodna razmatranja.

Sve su ovo očiti dokazi da se prema Crnogorskoj crkvi, njenim vjernicima i poštovaocima, vrši diskriminacija po nekoliko osnova u kontekstu kršenja ljudskih prava i sloboda, što je u medijima i u javnosti nedovoljno poznato. Na to ukazuje i podatak iz sprovedenog istraživanja Matice crnogorske o identitetu, po kome 20,3 odsto ispitanika smatra da država Crna Gora nema ravnopravan odnos prema svim vjerskim zajednicama, već da ima najbolji odnos prema Crnogorskoj crkvi. Crnogorska država je u obavezi da stvori sve uslove koji će omogućiti prestanak diskriminacije prema Crnogorskoj crkvi, po bilo kojem osnovu, i da postupi u skladu sa svojim međunarodnim obavezama, tim prije što na taj način ukida i više falsifikata, nelegalnih, nelegitimnih i diskriminatorskih akata prema samoj sebi, učvršćujući svoj unutrašnji legitimitet, državni, nacionalni, kulturni, konfesionalni, civilizacijski, interkulturalni, demokratski i međunarodni dignitet i identitet, što je ona i državno-nacionalno i međunarodno u obavezi, kako prema svojim državljanima i građanima, prema samoj sebi i budućim generacijama, prema svojim korijenima, śećanjima, precima i potomcima, tako i prema interesima uže i šire regionalne stabilnosti i bezbjednosti, kao i ukupne međunarodne zajednice.      

Zaključak

Istorijski posmatrano, sveto oslobodilačko trojstvo – slobodan narod, slobodna država i slobodna vjera (crkva), održalo je Crnu Goru i presudno učinilo da se, na tolerantan i civilizacijski način, naša država tokom dužeg vremenskog procesa osavremeni i prožme multikulturalizmom i interkulturalizmom, svjesna da su i pravoslavlje i katoličanstvo i islam, kao i sve druge religije, uz zajedničku i univerzalnu kulturnu baštinu, neprocjenjivo blago koje nas spaja i povezuje sa čitavim čovječanstvom. Ovo je od osobite važnosti u savremenom globalizovanom svijetu.

Crna Gora je obnovila državu, izgradila kuću, zidove i krov, ali (još) ne i dom, kako nedavno reče akademik Radoslav Rotković.  U tu svrhu neophodno je konstatovanje najviših državnih organa, Vlade i Skupštine, da se van snage stavljaju odluke tzv. Podgoričke Skupštine i dekret regenta Aleksandra kojim je ukinuta autokefalnost Crnogorske crkve. To nije samo obaveza zbog našeg doma, već i međunarodne zajednice. A iskustvo nas uči, da bez ove posljednje, na čitavom prostoru bivše SFRJ ne samo da se ne bi mogli urediti domovi, već ni elementarno izgraditi kuće.

Mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović često ističe da śedi na tronu Svetog Petra Cetinjskog, državotvorca moderne Crne Gore, jednog od njenih ujedinitelja i najvećih istorijskih ličnosti, zakonodavca, prosvjetitelja, pravnog i državnog reformatora. Ali, jedno su riječi, a drugo su djela. Nije lako premostiti provaliju između pomiritelja Svetog Petra Cetinjskog i razoritelja Crne Gore mitropolita Srpske pravoslavne crkve Amfilohija Radovića. Pogotovo kada od prvog časa dolaska u Crnu Goru prije više od dvadeset godina mitropolit Radović sve čini suprotno od Svetog Petra, unoseći nemir i razdor negirajući, obezvređujući i vrijeđajući, prije svega, crnogorstvo i antifašizam, civilizacijski i demokratski korpus evropskih vrijednosti i ljudskih prava i  sloboda. Voljeli bismo da čujemo od mitropolita Amfilohija Radovića riječi koje snaže i mire Crnogorce i Crnu Goru, našu državu i naciju, prepoznatljivu u svijetu, a na ničiju štetu. Naprotiv. Ali, što se tiče Crne Gore, složio bi se mitropolit Amfilohije Radović sa stihovima poznatog srpskog i jugoslovenskog pjesnika Branka Miljkovića ‘’Uzalud je budim’’, jer ne postoji ono što se u srcu ne nosi. 

Iz dosadašnjeg teksta jasan je red poteza koji se povlačio da bi se Crna Gora razbaštinila svoje suverene države, crkve i naroda-nacije. Isti red poteza sada treba ‘’vući’’ suverena, samostalna i međunarodno priznata država Crna Gora da bi povratila u punom kapacitetu ono što joj pripada. Ali, sada, demokratski i u interesu svih svojih građana, a ne kao nekada, kada se to radilo nasilno, nelegalno i ‘’u njeno ime’’. Crnogorska suverena država je povraćena i obnovljena, obnovili su je i povratili Crnogorci i svi građani države Crne Gore, njeni lojalni i privrženi državljani. Crnogorska država je dužna obnoviti autokefalnost svoje Crnogorske crkve, jer se zna pravilo u pravoslavnoj tradiciji da su suverene državne granice ujedno i granice nezavisne, autokefalne vjerske zajednice, organizacije i uprave. Nadasve, tako će pravnim i legalnim sredstvima, crnogorska država povratiti ono što joj je u identitetskom, državnom, nacionalnom, vjerskom, kulturnom i imovinskom pogledu, nasilno oduzeto nelegalnim odlukama tzv. Podgoričke skupštine i nelegalnim dekretom regenta Aleksandra. 

Stvorili su se svi neophodni ustavni i zakonski uslovi da se obezbijedi i da se Srpska crkva u Crnoj Gori ponaša kao i svaki drugi pravni subjekat, podređen zakonima crnogorske države, od finansija do zaštite kulturne baštine, što do sada nije bio slučaj. Naprotiv. Imamo drastičnih kršenja crnogorskih zakona počev od ekonomske do kulturne sfere upravo od strane Srpske pravoslavne crkve. Na stranu to što ova Crkva negira sve što je crnogorsko, počev od imena, nacije, jezika, kulture, pa do države i crkve. Sada je sve to dovedeno s pravom u pitanje, prije svega obnovom nezavisne crnogorske države, međunarodnom afirmacijom crnogorskog nacionalnog i državotvornog bića, te nepobitnim naučnim, istorijskim i činjeničnim dokazima da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna i da je činila neraskidivi, prirodni i sastavni dio crnogorskog autentičnog istorijskog, državnog i nacionalnog bića.

Sugestije državnim organima Crne Gore

Skupština Crne Gore, na prijedlog Vlade Crne Gore, kao najviši organ vlasti, dužna je da poništi – što je od izuzetnog značaja, jer je od identitetskih pitanja, nakon obnove suverene crnogorske države, ostalo neriješeno još samo pitanje autokefalne Crnogorske crkve – dekret regenta Aleksandra Karađorđevića budući da ga je potpisalo svjetovno lice, odnosno suveren nekadašnje države-kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i, takođe, što nije baziran na  Ustavu i zakonitim, već na nasilnim i falsifikovanim, odlukama Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve. Njegovim poništenjem država Crna Gora obnavlja svoje suverene prerogative i u ovom pogledu, tj. situacija se dovodi u pređašnje, legalno i legitimno, stanje, koje je postojalo prije nasilnog ukinuća autokefalne Crnogorske crkve. Ovom odlukom Skupštine Crne Gore, Crnogorska pravoslavna crkva bi povratila svoju autokefalnost, a država imovinu sa kojom je do tada raspolagala i čiji dio, vjerske objekte, može da preda na korišćenje i Crnogorskoj i Srpskoj crkvi.

Sadašnja situacija se neće promijeniti sama od sebe, tj. bez ‘’miješanja’’ i posredovanja države. Ovdje nije u pitanje konzervativno, patrijarhalno i prevaziđeno tradicionalističko-kolektivističko osjećanje potrebe za državnim intervencionizmom u svim, pa i u ovoj sferi društva. Naprotiv. Država je dužna posredovati u sporu između dvije crkve i obezbijediti jednak tretman i Crnogorske i Srpske crkve iz razloga stvaranja u praksi svih pretpostavki neophodnih da crnogorski građani mogu u potpunosti ostvarivati ljudska prava i slobode, u ovom slučaju vjerske slobode. Time će se omogućiti, zaokružiti i ojačati civilizacijski i evropski identitetski korpus ljudskih prava i sloboda kao conditio sine qva non ukupnog legitimiteta i stabilnosti crnogorske države i njenog demokratskog društva. Istraživanje Matice crnogorske o identitetu pokazuje – bez obzira na mnoge protivurječnosti i ranjivosti još nedovršene crnogorske nacije i tek obnovljene suverene i međunarodno priznate crnogorske države – ‘’da većina građana podržava ekumenističko rješenje koje bi omogućilo ravnopravnu crkvenu egzistenciju obje vjerske zajednice. U tom pogledu, tvrdi stav Srpske crkve koji isključuje bilo kakav dijalog sa Crnogorskom crkvom ili inklinira konzerviranju spornog istorijskog nasljeđa nema uporište kod većine građana Crne Gore’’. (Istraživanja: ‘’Stavovi crnogorskih građana o identitetu‘’, Komentar: Rade Bojović, ‘’Matica’’, br. 43, Godina XI, Jesen 2010., str. 82).

Čak i da se u javnosti ne iskazuju u ovolikom prisustvu iste ili slične pozitivne tendencije, Vlada je dužna, ne da se povodi za arhaičnim i nazadnim modelima ponašanja, već da, kao jedan od ključnih dijelova političke i društvene elite, inicira, osmišljava, predvodi i omogući (iz)gradnju civilizacijske, demokratske i progresivne državne i društvene opcije i alternative. Vlada je u obavezi da iskoristi ove jasne proevropske signale crnogorskog javnog mnjenja i da na osnovu njih adekvatnim civilizacijskim, pravnim i demokratskim riješenjem spora između Crnogorske i Srpske crkve konsoliduje i osnaži sada još uvijek krhki i nedovoljno stabilni, posebno unutrašnji, državni legitimitet Crne Gore. Za to je potrebna još isključivo politička volja državotvorne koalicije na vlasti, budući da je opozicija, nažalost, i dalje nereformisana od starog unionističkog i negatorskog odnosa prema crnogorskoj državi. Isključivo, jer sve ostale potrebne pretpostavke su na strani države Crne Gore, a to znači i pravne, i političke, i državne, i etičke, i one koje se, vidimo, tiču jedne u osnovi dominantne proaktivno-pozitivno-kritičko-lojalne, demokratsko-evropske, kulturne i civilizacijske podrške javnog mnjenja. Svako kašnjenje može skupo da košta, jer je na djelu ‘’blokada’’ u kojoj Srpska crkva u Crnoj Gori drži i Crnogorsku crkvu i suverenu državu Crnu Goru.

Agonija koja održava i produbljuje razdor u crnogorskom narodu i kod građana crnogorske države djelovaće sve dok se državni organi ne odluče da završe svoj dio posla. Država Crna Gora je dužna da se umiješa u riješavanje ovog problema izmedju dvije Crkve, tj. Crnogorske i Srpske crkve, jer je na to obavezuju međunarodne Konvencije o ljudskim pravima. Presudom Evropskog suda u Strazburu sličan problem je već obrađen. Povraćena je, naime, autokefalnost Mitropolijske crkve Besarabije u Moldaviji. Crnoj Gori ostaje da izvuče pouku iz tuđeg iskustva, kako ne bi napravila istu grešku. ‘’U protivnom, sve će to doći jednog dana do suda u Strazburu, kada bi se moglo desiti da Crna Gora doživi dvostruku štetu – i ekonomsku i političku. Jer, ne treba nikad smetnutis uma da je pred nama godina ‘biti ili ne biti’ u EU’’. (Akademik Prof. Dr Blagota Mitrić: 2010.).

Nadati se da će, sada kada za to postoje svi pravni uslovi, političke odluke Vlade i Skupštine Crne Gore u ovoj oblasti stvoriti pretpostavke da država Crna Gora funkcioniše po svim ovim pitanjima u svom punom kapacitetu, a to znači da njeni građani mogu u praksi nesmetano demokratski ostvarivati svoja Ustavom i međunarodnim dokumentima zagarantovana ljudska prava i slobode. Pravo i pravna nauka, kako piše srpski akademik Živojin Perić, moraju biti efikasni protivnici ‘’svakom…nasilju i gruboj sili i uopće svemu onom, što može da prouzrokuje elementarnu borbu i nered među ljudima.’’ A upravo do kraja još uvijek nesređeno stanje u pogledu tzv. identitetskih pitanja crnogorskog naroda, crnogorske države i crnogorske crkve, tipičan je primjer ove vrste. Na državi kao suverenom nacionalnom i međunarodnom pravnom subjektu i sistemu zato je velika i nepodijeljena odgovornost u ovom pogledu pred njenim građanima, sadašnjim i budućim generacijama i njihovom pravu na mir, bezbjednost, slobodu, pravednost, duhovni i materijalni prosperitet i razvoj.

Da su državno i crkveno pitanje Crne Gore i Crnogoraca jedinstvenog i univerzalnog karaktera u civilizacijskom, humanističkom, kulturnom, prosvjetiteljskom i demokratskom smislu, pokazuju i sljedeći argumenti akademika Perića: ‘’Slično Kršćanstvu, koje je podloga i njemu, pravo znači mir i bratstvo među pojedincima. Pravnik jest, i treba da bude, jedna vrsta kršćanskog svećenika, a kršćanski svećenik jedna vrsta pravnika. Može se desiti i dešava se, da nasilje ima uspjeha tako i, toliko, da i pravnici moraju pred njim da se poklone – ne etički, naravno, nego samo faktički – moraju, jer stanje stvoreno nasiljem nemaju mogućnosti da otklone drugačijim nego drugim nasiljem, što im njihova nauka o pravu kao i vjera kršćanska zabranjuje, ali nikada, ni tada, neće pravnik odobriti protupravne, nelegalne radnje, tj. radnje nasilja ma odakle one dolazile, od strane organa vlasti (odozgo) ili pojedinaca (odozdo). Jer, ako bi odobravao takve radnje, pravnik bi bio ravan jednom kršćanskom svećeniku, koji bi se odrekao Krista: takav pravnik ne bi više bio ni pravnik ni kršćanin. Osuđujući nelegalne radnje i nasilje, pravnik će vršiti time blagotvoran utjecaj na duhove u smislu njihove evolucije u pravcu sve jače i jače pravne svijesti, i tu će pravnik potpomoći vjersku akciju kršćanskih svećenika, a ovi, opet, tom svojom akcijom akciju pravnika. I koliko god bi to tek bilo porazno po ideju prava i pravosuđa, dakle i po ideju države kao jamca mira i reda među ljudima, bez čega nema ni duhovnoga napretka, ako bi i sami pravnici ustali da brane nepravo i nasilje! To bi bilo kao kada bi kršćanski svećenik veličao na pr. ubijstvo (i ovo navodimo, jer je, kod nas, i tu skoro, bilo i takvih žalosnih primjera).’’(podv. Ž. P.) Bilo je ovih ‘’žalosnih primjera’’ i devedesetih godina kod Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kada su u Cetinjskom manastiru boravili i optuženi od strane Suda u Hagu za ratne zločine i genocid, kao i vođe srpskih paravojnih formacija.  

Perićeva razmatranja se mogu u potpunosti primijeniti na crnogorske pravnike, tj. na crnogorsku državu i Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Zadatak prvih je da obezbijedi sigurne i valjane, dugotrajne i bezbjedne temelje međunarodno priznate crnogorske države, da jačaju pravnu svijest o istorijskoj suverenosti i samostalnosti Crne Gore, a drugih iste takve temelje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i da jačaju ukupnu društvenu svijest o njenoj viševjekovnoj istorijskoj samostalnosti i ulozi u duhovnom i državnom životu Crne Gore. Crnogorski pravnici, ustavotvorci i država na ovaj način pomažu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, a ova svojom djelatnošću i pozicijom u isto vrijeme pomaže i osnažuje suverenu crnogorsku državu. Bez sumnje, radi se o dvije strane jednog jedinstvenog procesa, jednog jedinstvenog istorijskog i civilizacijskog zadatka crnogorskog društva i crnogorske države.   

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori je uspostavljena na nasilju i goloj i gruboj sili. Kao takva ona ne može, sve i da hoće, da svoje  mjesto, ulogu, djelatnost, misiju, pravo, dužnost i odgovornost utemelji na legalnosti i legitimnosti, na pozitivnim zakonskim odredbama, jednom riječju na – pravu. Da bi to mogla, ona bi se prethodno morala suočiti sa nasiljem i protivpravnim i nelegalnim aktima koje je nekadašnja država-kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, njen regent-kralj Aleksandar, nelegalna i nelegitimna tzv. podgorička ‘’Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori’’ i ona sama, tj. Srpska pravoslavna crkva,  počinila nad državom Crnom Gorom i autokefalnom Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Pošto ona to neće i ne želi, jer se ne može uzdići iznad sebičnih, nacionalističkih, šovinističkih, politikantskih, totalitarističkih, velikodržavnih i imperijalnih, porobljivačkih i asimilatorskih, necivilizovanih, ne-modernih i arhaično-konzervativnih interesa, država Crna Gora je dužna da to učini, odnosno da sva ova pitanja uredi na pravno valjan, legalan i legitiman način, onako kako to predlaže akademik Živojin Perić. Država Crna Gora, obnovom svoje suverenosti i svog međunarodnog priznanja, sada ima sve pravne i političke mogućnosti da stanje stvoreno nasiljem otkloni i promijeni ne novim, nekim drugim nasiljem, već mirnim, civilizovanim, demokratskim, ustavnim i zakonskim, legalnim i legitimnim aktima i odlukama. Njena je to i unutrašnja i međunarodna obaveza, a iznad svega prema svojim građanima i prema samoj sebi, jer se upravo u njenim rukama nalazi zaštita prava i zakonitosti. Ona time štiti mir, bezbjednost i sigurnost ne samo građana i zemlje, već i regiona, Evropske unije i međunarodne zajednice u cjelini. Jer, kako piše  akademik Perić – ’’država je pravo, a pravo je država.“ Mi ćemo reći,  demokratija je poštovanje zakona ili pred zakonom moraju biti svi  jednaki.

Vlada i Skupština Crne Gore u prilici su da, istorijskim, naučnim i pravnim argumentima, legalno i legitimno odgovore na sljedeća ključna pitanja iz preostalog neriješenog dijela identitetskog crnogorskog nacionalno-državno-vjerskog (pravoslavno-crkvenog) korpusa ljudskih prava i sloboda: prvo, Skupština Crne Gore da konstatuje poništenje odluka tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. godine; drugo, da, kada se radi o odnosu države i crkve, donese odluku o poništenju akta regenta Aleksandra iz 1920. godine kojim se ukida autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva; treće, takođe konstatuje da je imovina obnovljene autokefalne Crnogorske crkve – državna imovina Crne Gore koja se u njenom vjerskom dijelu daje na korišćenje i čuvanje Crnogorskoj crkvi; i četvrto, da donese odluku o identifikovanju, registrovanju i zaštiti vjerskog kulturnog nasljeđa autokefalne Crnogorske crkve kao dijela ukupne crnogorske nacionalne i državne baštine. Sve ove odluke su međunarodna obaveza državnih organa Crne Gore. Na ovaj način kompletiraće se, ojačati i još više utemeljiti suverenitet, međunarodni položaj, legitimitet i stabilnost crnogorske države. Takođe, zaokružiće se i stvoriti odgovarajući državni, politički i pravni preduslovi za riješenje i praktično oživotvorenje svih preostalih ključnih crnogorskih identitetskih pitanja iz korpusa ljudskih prava i sloboda, garantovanih međunarodnim konvencijama, kao dijela pretpolitičkih konstitucionalnih uslova izgradnje demokratskog društva.

Sugestije državama članicama EU

Srž problema Balkana je da faktički, u praksi, ’’na terenu’’ – bez obzira na suprotne zvanične izjave državnih organa  – Srbija u suštini ne odustaje od imperijalnog i nedemokratskog projekta Velike Srbije. Najvažniji ’’borac’’ u ovom projektu je Srpska crkva, ali joj obilato pomažu i zvanični organi države Srbije. Patrijarh Srpske crkve Irinej je nedavno izjavio: ’’Naše je duhovno do Karlovca’’. Ova izjava sve govori kada se zna da je jedna od parola srpskog nacionalizma sa kojom se krenulo u građanski, tj. u međuvjerski i međuetnički rat na prostoru bivše SFRJ u periodu od 1991. do 1995. g., bila ona već dobro upamćena da su (veliko)srpske granice Karlovac-Karlobag-Virovitica. U isto vrijeme, savjetnik predśednika Srbije Borisa Tadića za Srbe u dijaspori Mlađen Đorđević više puta boravi u Crnoj Gori što se uvijek poklapa sa nekim događajima kojima država Srbija pridaje prvorazredni politički značaj. Đorđević je boravio u Crnoj Gori za vrijeme održavanja lokalnih izbora kada ga je Milo Đukanović, tadašnji predśednik Vlade Crne Gore i aktuelni predśednik Demokratske partije socijalista, najjače političke stranke u Crnoj Gori, javno prozvao da se miješa u izborni proces, tj. da aktivno pomaže (pro)srpske političke stranke u izborima. Predśednik Srbije Boris Tadić je to demantovao, ali je Milo Đukanović odgovorio da on ima i dokaze za svoju tvrdnju. Mediji u Crnoj Gori su objavili vijest da je Đorđević sa sobom donio znatan novac kojim se finansira propaganda pomoću koje se pokušava asimilacija Crnogoraca i njihovo ’’pretvaranje’’ u Srbe, odnosno, želi se ostvariti cilj da se što veći broj stanovnika Crne Gore izjasni da su Srbi i da govore srpskim jezikom. Da su ovo apsolutno nesporne i do sada toliko puta provjerene i u praksi dokazane činjenice, pokazuju i najnovije aktivnosti i akcije najviših državnih organa Srbije i vrha Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Uoči redovnog popisa stanovništva u Crnoj Gori i Hrvatskoj, u okviru koga njeni stanovnici odgovaraju i na pitanja o nacionalnoj, religioznoj i jezičkoj pripadnosti, predśednik Srbije Boris Tadić okupio je na sastanku i konsultacijama u svom kabinetu u Beogradu predstavnike srpske dijaspore i Srba iz regiona, kao i vodeće političare opozicionih prosrpskih stranaka iz Crne Gore, kao i mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohija Radovića. Dogovoru u Beogradu prisustvovali su i ministar vjera u Vladi Srbije dr Bogoljub Šijaković i savjetnik predśednika Tadića za Srbe u dijaspori i u regionu Mlađen Đorđević. U Crnoj Gori borave srpski ministar vjera i savjetnik srpskog Predśednika. Njima, kao i ambasadoru Srbije u Crnoj Gori Zoranu Lutovcu, Srpska pravoslavna crkva pruža svu logistiku i svoje objekte za vođenje kampanje asimilacije Crnogoraca. Tako se religiozni objekti u Crnoj Gori kojima upravlja Srpska pravoslavna crkva politički zloupotrebljavaju u kleronacionalističke i antidržavne svrhe. To je jedinstveni primjer u svijetu. Crnogorski mediji su informisali javnost da su se u Manastiru Ždrebaoniku na tajnom sastanku okupili predstavnici državnih organa Srbije, Srpske pravoslavne crkve i opozicionih prosrpskih stranaka iz Crne Gore radi formiranja štaba koji bi koordinirao i rukovodio svim aktivnostima na asimilaciji Crnogoraca, odnosno na realizaciji strateškog plana da se što više stanovnika Crne Gore izjasni na popisu da su Srbi i da govore srpskim jezikom.  

Nažalost, država Crna Gora sve ovo samo konstatuje, ali ne preduzima ništa što je dužna po Ustavu i zakonima zemlje da to spriječi i omogući da se u mirnom, konstruktivnom, slobodnom, demokratskom i civilizovanom ambijentu svaki stanovnik zemlje, bez ikakvih pritisaka, sile i agresivne propagande, dobrovoljno i autentično izjasni u smislu ośećanja nacionalne, religiozne i jezičke pripadnosti. Očigledno je da se ponavlja 2003. g. kada je održan prethodni redovni popis stanovništva u Crnoj Gori. Tada je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije isto tako oformio štab na čelu sa dr Bogoljubom Šijakovićem pred popis i agresivnom kleronacionalističkom propagandom uspio da asimiluje više od 25 posto Crnogoraca. Sada je razlika samo u tome što je Crna Gora navodno suverena država. Međutim, državni organi Crne Gore ne reaguju adekvatno, kao  ni Evropska Unija, koja i ranije i sada, mirno posmatra kako se od strane zvaničnih državnih organa Srbije i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori crnogorski narod u srcu prosvjetiteljske i progresivne Evrope u dvadesetiprvom vijeku nastoji agresivno, imperijalno, nedemokratski i necivilizovano denacionalizovati, asimilovati, obezglaviti i uništiti. Očito je da Srpska pravoslavna crkva i država Srbija ne odustaju od projekta Velike Srbije. 

Imajući, dakle, u vidu ponašanje države Srbije u zadnjih dvadesetpet godina na prostoru bivše Jugoslavije, primjetno je da kod Vlade Srbije i predśednika Srbije Borisa Tadića nema dovoljno potrebne političke volje, želje, energije i hrabrosti da se Srbija odlučno otrgne od pogubnog i destruktivnog sna (koji ima izuzetno velike negativne posljedice i na samu Srbiju i na sve njene suśedne države na Zapadnom Balkanu) o stvaranju Velike Srbije, odnosno tzv. Dušanovog carstva. Da bi se to ostvarilo, tj. da bi se jasno i nedvosmisleno država Srbija distancirala od imperijalne i u odnosu na druge, susjedne narode, porobljivačke i asimilatorske politike Velike Srbije, mora se roditi srpski Vili Brant, koji će se izviniti svim narodima i državama u odnosu na koje je Srbija imala i ima teritorijalne, nacionalne, državne, političke i kulturne pretenzije. Srbija nije odustala od projekta Velika Srbija, odnosno, projekta „Načertanija“ Ilije Garašanina o geopolitičkom izlazu na Jadransko more i projekta tzv. ’’Memoranduma’’ Srpske akademije nauka i umjetnosti. Dokaz za to je i najnoviji velikodržavni zvanični srpski projekat ’’Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu’’, koju je Vlada Republike Srbije usvojila 21. januara 2011. godine. Vlada Crne Gore oštro je kritikovala taj dokumenat upozorivši da se Srbija njime direktno miješa u unutrašnje poslove Crne Gore. Ako se i kada desi da predśednik Srbije kaže javno da se odustaje od ovih retrogradnih, nacionalističkih i velikodržavnih aspiracija i projekata, i iskaže iskreno žaljenje prema državama i narodima u suśedstvu – BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu, priznavajući njihovu ravnopravnost, suverenost i teritorijalnu nepovredivost, identitet, integritet i dignitet u etničko-nacionalnom, političkom, kulturnom, jezičkom i svakom drugom pogledu, smatraće se da je stavljena tačka na jedan tužni i ružni period balkanskog vremena. Tek tada će Srbija istinski krenuti u demokratizaciju društva i brzim koracima ka evro-atlantskim integracijama, što će biti velika sreća za sve nas na prostoru Zapadnog Balkana, kao i u Evropi u cjelini. 

 C R N O G O R S K I       I D E N T I T E T

 ĐE JE ŠTO:

Sreten Perović, Akademik:
RIJEČ PREPORUKE (RECENZIJA)

 Uvod 

1918. Skupština Crne Gore je dužna da konstatuje poništenje odluka tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. godine
1919. Nelegalna i nelegitimna ‘’odluka’’ Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve o ‘’ujedinjenju’’ sa Srpskom  pravoslavnom crkvom

III.       Poništiti dekret regenta Aleksandra Karađorđevića o ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve iz 1920. godine

1. Autokefalna Pravoslavna Mitropolija ili Crnogorska pravoslavna crkva
2. Tzv. ‘’Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori’’ čine četiri eparhije Srpske pravoslavne crkve
3. Crnogorsko-primorska ‘’Mitropolija’’ Srpske pravoslavne crkve nastavlja falsifikovanje i uzurpaciju imena, istorije i (zasad) svojinskih  prava istorijske  autokefalne Cetinjske Mitropolije, tj. Crnogorske  Pravoslavne crkve

VII.       Pokušaj mitropolita SPC Amfilohija 1992. g. da falsifikuje kanonsku autokefalnost Crnogorske crkve

VIII.     Granice nezavisne države ujedno su i granice autokefalne pravoslavne crkve

1. Evropski sud u Strazburu povratio je autokefalnost Mitropolijske crkve Besarabije u Moldaviji
2. Nepotpunost odgovora Vlade Crne Gore na Upitnik Evropske komisije u dijelu odjeljka ljudskih prava koji se odnosi na vjerske zajednice i odnos između Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i Srpske pravoslavne crkve (SPC)
3. Posljednje izjave čelnika Srpske pravoslavne crkve i nastavak kampanje protiv Crnogorske pravoslavne crkve, crnogorske nacije i države

            Zaključak

                        Sugestije državnim organima Crne Gore

                        Sugestije državama članicama EU

Bilješka o autoru

GORAN SEKULOVIĆ je doktor pravnih i političkih nauka i magistar čiste filozofije, književnik, publicista, esejističar. Objavio je više od trideset knjiga iz svih ovih oblasti, preko pedeset naučnih radova i oko dvjesta priloga raznovrsnog stvaralačkog karaktera. Kao urednik za izdavačku djelatnost u NJP “Pobjeda” i predśednik “DOB”-a (“Društva za očuvanje crnogorske duhovne baštine”), potpisao je oko pedeset izdanja. Višegodišnji je novinar, urednik, komentator i kolumnista u dnevnom listu “Pobjeda”. Učestvovao je na brojnim naučnim skupovima.

Recenzenti:
Sreten Perović, Akademik
dr Radoje Pajović, Akademik
Mr Nela Savković-Vukčević

Izdavač:
’’DOB’’ Podgorica
2011.

Za izdavača:
Dr Goran Sekulović

Slobodan B. Medojević 

CRNOGORSKI RATNICI JUŽNE SRBIJE
(GORNJE JABLANICE I TOPLICE)
U BALKANSKIM I PRVOM SVJETSKOM RATU

*

(Rad je posvećen Dušanu Žugiću iz Prokuplja, osnivaču i predsjedniku prve crnogorske nacionalne organizacije u Južnoj Srbiji i predstavniku Crnogoraca Prokuplja u Nacionalnom savjetu Crnogoraca Srbije)

 *

Antropogeografska svojstva Gornje Jablanice

Gornja Jablanica, brdsko-planinska regija, nalazi se u južnom dijelu Republike Srbije, izmedu leskovačko-niške i Kosovske kotline i u Južnom Pomoravlju. Kao dio Južnog Pomoravlja, ona se nalazi blizu srpsko-bugarske granice, a sa jedne strane se direktno naslanja na Kosovo. Najveći dio Gornje Jablanice pripada opštini Medveđa, a manji dio opštini Lebane. Zajedno pripadaju Leskovačkom okrugu. Gornju Jablanicu čini 42 naselja, od kojih se veličinom izdvajaju Medveđa i Lebane. Od 42 naselja, Crnogorska su 30, dok sa Crnogorcima, Srbi (iz Hercegovine) žive u 3 naselja (Vrapci, Turane i Mrkonje). Crnogorci zajedno sa Srbima i Albancima žive još u 9 naselja (uključujući varošice: Medveđu, Lebane i rudnik Lece. Etnička slika Gornje Jablanice često nameće onaj popularni naziv za ovaj region: “Mala Crna Gora”. Po porijeklu stanovništva Gornja Jablanica se jasno dijeli na: zapadni i jugozapadni dio -gotovo isključivo crnogorski; istočni dio -srpski i središnji i jugoistočni dio -albanski. Ova podjela prema etničkom principu bila je validna do sredine XX vijeka, čak i pored masovne kolonizacije koja je preselila veliki broj porodica iz Gornje Jablanice – uglavnom crnogorskih u Vojvodinu: u Srpski Miletić (206 domaćinstava), Ratkovo, Kovin, Zemun, Rumu, Odžake, Inđiju… Remećenje etničke slike Gornje Jablanice uslijedilo je krajem pedesetih godina XX vijeka, kada počinje masovnije migriranje stanovništva iz manjih u veća -gradska naselja. Ovaj posljednji migracioni talas trajno je promijenio etničku sliku Gornje Jablanice. Crnogorci, istina u manjem broju, još uvijek na ovom prostoru, prema svim poslijeratnim popisima stanovništva čine znacajan procentualni udio u ukupnom stanovništvu.

Povijest Gornje Jablanice

Povijest Gornje Jablanice je burna, kao i uostalom čitavog Balkana. Mi se ovdje nećemo upuštati u analizu dalje prošlosti. Našu analizu fokusiraćemo na period od kraja XVII vijeka.

Velika seoba Srba 1690. godine dovodi do rapidnog pada broja stanovnika Gornje Jablanice, koja je do tada bila naseljena (većinskim) Srpskim stanovništvom. Nepunu deceniju po Velikoj seobi Srba, teritoriju Gornje Jablanice naseljavaju albanske porodice, koje već krajem XVII vijeka masovno zaposijedaju ovu regiju -šireći se uglavnom sa Kosova na sjever. Nepuna dva vijeka Albansko stanovništvo (uz mali broj Srba i Roma) čini najbrojnije stanovništvo Gornje Jablanice. Izbijanjem Drugog srpko-turskog rata 1877-1878 Kneževina Srbija uz žilav otpor gornjojablaničkih Albanaca osvaja Gornju Jablanicu u okviru završnih operacija za oslobadanje Južne Srbije, krajem januara 1878 godine. Albansko stanovništvo masovno napušta teritoriju Gornje Jablanice povlačeći se ka jugu -ka Kosovu (Turskoj). Tokom 1878. godine teritorija Gornje Jablanice je ponovo praktično ostala bez stanovništva! Kao granični prostor prema Kosovu (Turskoj), potreba njenog naseljavanja prevashodno radi zaštite novouspostavljene granice bila je izrazito velika! Srpska vlada odmah po oslobođenju donosi: “Privremeni zakon o uređenju oslobođenih predjela”. Na osnovu tih propisa obrazovane su “Uprave” (privremene vlasti sreskog tipa), na čelu Uprava bili su vladini izaslanici kao privremeni “upravitelji”. Gornja Jablanica je podpadala pod Upravu leskovačku. Uprava je po nalogu vlade izvršila popis stanovništva i utvrdila: da na teritoriji Gornje Jablanice živi 1490 lica od čega 383 “Arnauta”. Popisom su bili obuhvaćeni već doseljeni Srbi iz bliže okoline i iz udaljenih mjesta. Sanstefanskim Ugovorom praktično je verifikovan status Gornje Jablanice u okviru Kneževine Srbije. Berlinskim ugovorom je Gornja Jablanica jasno separirana od Turske, preciznim određivanjem granice, koja je i obilježena koncem 1879. godine.

Crnogorci u Gornjoj Jablanici-doseljavanje

Prvi Crnogorci pojavljuju se kao doseljenici u Gornju Jablanicu kao dobrovoljci iz čuvene Specijalne dobrovoljačke jedinice koja je bila pod komandom vojvode Maša Vrbice, koji je kao vojni zastupnik Crne Gore pri srpskoj Vrhovnoj komandi formirao “Dobrovoljački Kor” još 1876. godine. Kor je tada brojao oko 600 boraca, od kojih je jedan broj bio iz Crne Gore. Dobrovoljci su sticali pravo na naseljavanje uz “svjedodžbu” potpisanu od komandanata jedinice, u kojoj se dobrovoljac borio. Koristeći ovo pravo, prvi Crnogorci vec 1879. godine naseljavaju opustjelu Gornju Jablanicu, Vraćajući se u zavičaj, oni su aktivno agitovali kod sunarodnika, predočavajuci im prilike za naseljavanje u Srbiji. U zavisnosti od političkog trenutka, njihovo agitovanje je nailazilo nerijetko na osudu kod plemenskih kapetana i kod drugih organa vlasti u Knjaževini Crnoj Gori. U cilju što hitnijeg naseljavanja Gornje Jablanice sredinom 1879. godine knez Milan Obrenović se obraća pismom knjazu Nikoli I Petroviću, u kome ga moli “kao što brat moli brata” da mu pošalje oko hiljadu porodica radi naseljavanja u novooslobođene krajeve…! Iz pisma kneza Milana uočava se snažna želja i potreba da se granični pojas prema Turskoj što bolje i čvršće obezbijedi. Knez Milan je po svemu sudeći znao za već pokrenut proces preseljavanja stanovništva u okviru sprovođenja agrarne reforme u Crnoj Gori, poslije oslobođenja crnogorskih istorijskih teritorija, ali i izraženu želju Crnogoraca za što boljim ekonomskim situiranjem, jer je agrarna prenaseljenost, siromaštvo i mnoštvo drugih okolnosti praktično “tjeralo” Crnogorce iz matice. To najbolje ilustruje raspis Ministarstva inostranih dijela, na čelu sa vojvodom Mašom Vrbicom u kome se plemenski kapetani obavještavaju o mogućnostima za izdavanje pasoša “koji gođ potraži i želi ići u svijet, bilo trgovinom i šetnjom ili dizanja radi”. U pasoškoj knjizi, vođenoj od 14.marta 1879 godine, jasno se očitava masovnost migracije Crnogoraca. Od proljeća do jeseni 1879 godine za Srbiju je izdato 900 pasoša od toga 810 porodičnih! Iz navedenih materijala ne može se utvrditi da li su svi iseljenici usmjeravani prema jugu Srbije. Nesumnjivo je da je najveći broj Crnogoraca naselio gornjojablanički, toplički, kosanički, dobrički i prokupački region, što kasnija korespodencija dvije države dobrim dijelom i potvrđuje. Crnogorci su za razliku od drugih kolonista dolazili organizovano, u grupama po više desetina porodica. Njihovo preseljavanje odvijalo se u talasima. Prvi talas Crnogoraca (1879-1882) kretao se zaobilaznim putem: od Šćepan polja preko Bosne (Austrougarske), prelazeći granicu kod Mokre Gore, krećući se tada ka jugu, do granice sa Turskom, dakle do navedenih regiona. U međuvremenu, 1880. godine Državna komisija (Srbije) primenjujući donešeni Zakon o naseljavanju na terenu reguliše posedovne odnose, često samo pravno verifikujući postojeće stanje!

Period i intenzitet doseljavanja

Godine 1879. u Gornjoj Jablanici živi 35 crnogorskih porodica (uključujući i one “dobrovoljačke”); 1886 godine doseljeno je 13 porodica, a odseljene su dvije; 1888 godine doseljena je 81 porodica, nije odseljena nijedna; 1889 godine doselilo se 707 porodica, a odselilo se 188 porodica (odseljenim porodicama se smatraju one koje su odselile u susjedne regione ili se vratile u Crnu Goru). Pretpostavlja se da se u Gornjoj Jablanici naselilo ukupno 3200-3800 Crnogoraca. (U isto vrijeme u kosanički, prokupački i dobrički srez doseljene su ukupno 772 porodice iz Crne Gore, a odseljene su 222 porodice, što znači da je ostalo 550 porodica sa 2700-3200 Crnogoraca)! Veći useljenički talas uslijedio je 1904, 1905 i 1906 godine. Godine 1904. naselile su se 252 porodice u jablaničkom, kosaničkom i prokupačkom srezu. Godine 1905. naseljeno je u jablaničkom srezu 1138 lica. Godine 1906. u sva tri navedena sreza naseljena su ukupno 2803 lica, od čega najmanje polovina u Jablaničkom srezu, dakle, za samo ove tri godine u Gornju Jablanicu je iz Crne Gore naseljeno: 2800-3100 lica. Za naseljavanje stanovništva iz Crne Gore postojale su nerijetko i zabrane u intervalima od po nekoliko godina (1882-1889, 1892-1896, 1906-1912) ili je useljavanje bilo znatno otežano (1898-1903). Tih godina vraćane su sa granice brojne grupe crnogorskih doseljenika. Zabrana useljavanja u Srbiju 1883 godine bila je direktno vezana za međudinastički – međudržavni, odnosno politički sukob Crne Gore i Srbije! Povod tome je bilo vjenčanje knjeginjice Zorke, kćerke knjaza Nikole I Petrovića i Petra Karađorđevića! Međutim, pojedinačna naseljavanja Gornje Jablanice iz Crne Gore nijesu prestala čak do kraja Prvog svjetskog rata! Koliko god pasoške knjige djelovale uvjerljivo, ipak je broj crnogorskih porodica u stvarnosti bio mnogostuko veći. Imajući u vidu da se radilo o fertilno sposobnom i prevashodno dominantno mladom stanovništvu, progresija broja Crnogoraa je bila nezaustavljiva do početka Prvog svjetskog rata.

Politički emigranti iz Crne Gore

Pored ekonomskih migranata na ovaj prostor dolazili su i politički emigranti. Najpoznatiji politički emigranti iz Crne Gore koji su se doselili na jug Srbije, a dobrim dijelom u Gornju Jablanicu su: serdar Jole Piletić i vojvoda Peko Pavlović. Pored njih značajna imena tog vremena predstavljali su vojvoda Žarko Lješević iz Pive, Krsto Turudija, brigadir i Blagota Turčinović, visoki oficir Crnogorske vojske, zatim Radoje Kontić iz Pješivaca i Radoje Plavšić iz Vasojevića. Tu se obreo i Sava Ivanović, raniji dvorski oficir knjaza Nikole I kasniji “čuveni” pisac insinuiranog – propagandnog antidinastičkog spisa: “Nekoliko krvavijeh slika iz vladalačkog doma Petrovića – Njegoša”, njemu se 1890 godine pridružio njegov brat Marko. U Lebanu jedno vrijeme boravi knjažev opozicionar Tomo Orahovac iz Kuča. Miloš Radović, sudija Velikog suda Crne Gore, na Cetinju, takođe je boravio u Gornjoj Jablanici kao i mnogi nepobrojani manje poznati Crnogorci, koji su zbog svog antidinastičkog, a mnogi od njih i kasnije anticrnogorskog stava bili obilato nagrađivani za službu srpskim vladarima iz dinastija Obrenović  i (naročito) Karađorđević.

Život u novom zavičaju na nemirnoj granici

Naseljenici iz Crne Gore su u Gornju Jablanicu otpočeli život u savardacima i zemunicama, da bi ubrzo vrijedne ruke kolonista izgradile prve kuće i karaule. Crnogorci naviknuti na život u opasnostima, brzo su na nemirnoj granici zasnovali novi dom. Bavili su se uglavnom poljoprivredom: stočarstvom, ratarstvom i voćarstvom. U stalnom ratu na granici stasavali su novi heroji, stvarala se nova Crnogorska epika, novi crnogorski narodnosni nukleus. Trgovina je bila relativno nerazvijena, jer osnovni trgovački artikli Crnogoraca iz Gornje Jablanice su bili mlječni proizvodi, rakija, rjeđe stoka, med i ostali prehrambeni artikli. Težak život je ove gorštake učinio prekaljenim ljudima. Ovim Hrabrim ratnicima, život je nametnuo i ulogu vrijednih poljoprivrednika, trgovaca, zanatlija…O životu na granici, ratovima, ustancima, ljudima koji su braneći granicu prema Turskoj branili Srbiju -svoju novu domovinu, napisane su mnoge značajne knjige, studije, novinski napisi…Teško je ne napraviti nepravdu, a istaći bilo kojeg „Krstaša“ (poluzvanični naziv za Crnogorce-graničare), bilo kojeg umjetnika, naučnika, vojnika, radnika… Iz upravo navedenih razloga, trudićemo se da kroz njihova dijela prikažemo njihovu veličinu!

Animozitet (posrbljavanje) prema Crnogorcima

Još u jeku doseljavanja Crnogoraca u Gornju Jablanicu mogli su se čuti neprijatni “prijedlozi” o rješavanju “Crnogorskog pitanja” u Srbiji. Što je njihovo prisustvo bilo veće, animozitet je bio veći kod domorodačkog -srpskog stanovništva. Nije bilo rijetko čuti “da su Crnogorci u Srbiju došljaci i da ih treba proterati iz Srbije”, te i takve izjave davali su čak i poneki narodni poslanici, što je natjeralo Crnogorce da sa delegacijom od 100 uglednih domaćina zatraže prijem kod kralja Milana Obrenovića, da bi se zaštitili od sve većih i češćih uvrijeda.  Kralj Milan ih je primio i dao im uvjeravanja da će ih zaštititi i da te nemile riječi nisu riječi zvanične Srbije. Drugi put su se Crnogorci “pobunili” zbog loših uslova i nebrige za opskrbljivanje graničara “Krstaša” vatrenim oružjem kojim bi uspješnije branili granicu i svoje porodice. U Prokuplju su iako skrajnuti na “dobar puškomet” od Kralja koji je obilazio jug Srbije, uspjeli glasnim dovikivanjem skrenuti pažnju na sebe i izložiti problem koji je zahtjevao hitno riješenje. Kralj je primio izaslanika “Krstaša” i udovoljio njegovom zahtjevu. Tada su Krstaši dobili traženo oružje i municiju.

Asimilacija Crnogoraca počinjala je odmah na granici prilikom prelaska u Srbiju. Često su srpski pisari mijenjali prezimena naseljenicima, izvodeći ih tako iz nadimaka naseljenika, upisujući ih u pasoše! To je bila vrlo česta pojava na graničnom prijelazu na Javoru. Sličan način asimilacije Crnogoraca primenjivao je (i po tome upamćeni) prekopčelički pop Petar Cvetković. Crnogorci su često dovodili svoje svještenike iz Crne Gore, dugo insistirajući na pravu da sami dovode svještena lica iz matice! Ovaj običaj je i pored problema sa vlastima ipak očuvan do početka Drugog svjetskog rata.

Crkva, prosvjeta

Crnogorci su po doseljenju u Gornju Jablanicu koristili za Službu Božju crkvu Svetog oca Nikolaja u Prekopčelici, gdje je Paroh Petar Cvetković skoro 10 godina vjenčavao doseljenike, krštavao njihovu djecu mjenjajući im prezimena! Osim crkve u Medveđi koju su podigli starosjedioci i naseljenici koji su tu naseljeni do 1887 godine Crnogorci su u Gornjoj Jablanici podigli crkve u naseljima: Bučumetu (1895), Tularu (1902), Gajtanu (1907) i Sijarini. Sve one su podignute od dobrovoljnih priloga stanovništva. Crnogorci su među sobom imali i naseljenike – svještenike: Petra Popovića i Vasa Vukićevića koje su Crnogorci željeli za mjesne parohe. Njih je uz posredovanje Srpskog načelnika iz Lebana Milutina Ilića kod ministarstva narodne privrede, a na preporuku mitropolita Mihaila, ministar prosvjete postavio za mjesne parohe (s redovnom platom) u gornjojablaničkim crnogorskim selima Sijarini i Tularu. Mještani su bez znanja vladike, doveli sa Žabljaka iz Crne Gore popa Petra – Perka Šaulića, pošto su 1907 godine u Crnogorskom selu Gajtanu podigli crkvu. Jedno vrijeme je u Gajtanu i okolini boravio arhimandrit manastira Dobrilovina Mihailo Dožić. Najstariji Crnogorski sakralni spomenik je krst iz Sponca podignut krajem XIX vijeka oko koga su se okupljali o litijama i na zborovima! Ovaj krst je oštećen za vrijeme Prvog svjetskog rata od strane Bugarske okupacione vojske.

Prva škola je podignuta 1880. godine u Bošanjcu. Molbe doseljenika su dugo bile uzaludne, tako da je tek ukazom ministra prosvete i crkvenih pitanja dr Vladana Đorđevića 1888. godine počela sa radom škola u Medveđi. Godine 1890. otvara se škola u Sijarini za Albance. U ostalim većim naseljima Gornje Jablanice škole se uglavnom otvaraju početkom XX vijeka. Iako relativno kasno, Gornja Jablanica je razvila prosvjetu, iznjedrivši veliki broj visokih intelektualaca. Rijetko koja brđanska regija u Srbiji se može pohvaliti tolikom brojem intelektualaca.

Kako su opstali Crnogorci

Vrlo je teško, gotovo nemoguće, u formi studije ovog formata sublimirati jednu (istina mladu) povijest jednog tako društveno dinamičnog i kompleksnog kompleksnog kraja, kakva je Gornja Jablanica. Obuhvatiti sve segmente života naseljenih Crnogoraca: njihovu prebogatu povijest, koji su stvarali od samog prelaska granice sa Srbijom, kroz graničarsku službu kao “Krstaši”, pa dalje kroz povijesna iskušenja kroz oba balkanska rata, Prvi i Drugi svjetski rat -nemoguće je! Nemoguće je obuhvatiti sve sudbine ovih gorštaka, svu slavu koju su pronijeli svijetom i kao graditelji svojih crkava i škola -kao humanisti, umjetnici, književnici, sportisti, vojnici, intelektualci -akademski građani različitih profila.

Gornjojablanički Crnogorci učesnici ratova 1912-1918.

Gornjojablaničani su učestvovali u pvoj polovini XX vijeka u odbrambenim ratovima Srbije i Crne Gore: u Prvom balkanskom ratu sa osmanlijama 1912, u Drugom balkanskom ratu s Bugarima i Albancima 1913., zatim u Prvom svjetskom ratu sa Austrougarskom, Njemačkom i Bugarskom 1914-1918., potom u Jablaničko-topličkom ustanku 1916-1918. sa Bugarima, Austrijancima i Albancima, pa u Drugom svjetskom ratu protiv Njemaca, Bugara, Italijana, Mađara i Albanaca i domaćih kvislinga raznih imena i obilježja.

U pomenutim ratovima oni su dokazali da su vjerni sinovi Crne Gore i lojalni građani nove domovine Srbije. Na području Gornje Jablanice, Toplice, Kosanice i Puste Reke regrutovan je elitni Drugi „gvozdeni” pešadijski puk „Knjaza Mihaila” a u crnogorskom selu Obiliću podignut je Toplički ustanak 1917. godine. U oslobodilačkim ratovima 1912-1918, topličkom ustanku 1917. godine, u Drugom svjetskom ratu 1941-1945, iz Gornje Jablanice položilo je živote na oltar slobode 3.206 građana i boraca. Njih 97 bili su nosioci Karađorđeve zvezde, 734 gornjojablaničanina bili su nosioci Albanske spomenice 1915. za vjernost otadžbini. Ova regija je dala četiri narodna heroja Jugoslavije a 123 gornjojablaničanina bili su noosioci Partizanske spomenice 1941. godine. Od običnih redova 1912-1918, 80 hrabrih vojnika iz Gornje Jablanice unapređeno je u niže i više oficire. Ovaj kraj može da se podiči sa sedam generala, 60 pukovnika i preko 250 podoficira i nižih i viših oficira. Gotovo 90% ovih ljudi su Crnogorci!

Prvi balkanski rat, koji su 1912. godine vodili udruženi balkanski saveznici – Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska i Rumunija sa Turskom, doprinio je konačnom slomu Turske na Balkanu i oslobađanju balkanskih hrišćana. Poziv srpskom narodu za rat uputio je 5. oktobra 1912. godine kralj Petar I Karađorđević iz Niša. Gornjojablaničani su se masovno odazvali i pošli u rat protiv Turaka, veselo „kao da idu na svadbu”. Većina se sa oružjem uputila ka srpsko-turskoj granici da bi ojačala odbrambenu liniju 3. graničarske čete i učestvovala u borbama na Skrepu, Markovom visu, Brveniku, Prporu, Krivom Drvetu, Tisici, Poroštici, Brajini, Svircu, Kitki, Veljoj glavi i Kopiljaku. U tim borbama junaštvo ispoljiše komandant pop Vaso Vukićević-Magovčević iz Tulara, Miloš Jovanović iz Sponca, komandir Risto Perović iz Stuble, Jovan Perišić iz Brajine, Mitar, Marko, Đuro i Mihailo Toković iz Gubavca, Aleksa Babić iz Stare Banje, Lako Nikolić iz Petrilja, Bajo Bulatović Zeković iz Sponca, Božo Vuksanović iz Prpora, Spasoje Vlahović iz Tulara, Simo Koprivica, Stevo Knežević i Radovan Miković iz Velike Brajine, komandir Vukosav Perović iz Stuble, Janko Vuksanović iz Tulara, komandir Radule Perović iz Stuble, Kojica Papović iz Marovca, Marko (Stankov) Vukadinović iz Medevca, Krsto Vujović iz Tulara, Perovan Čanović iz Retkocera, Đuro Ognjanović iz Stare Banje, Ilija Marković iz Čokotina, Blagoje Radenović-Nikolić iz Svirca, Miloš Perović iz Stuble (Miskić), Mara Mašulović i Bosiljka Špira Joksimović.

Gornjojablaničani su se hrabro borili 1912. i u sastavu 1. pješadijskog puka „Knjaz Miloš Veliki” i 2. pešadijskom puku „Knjaz Mihailo” Moravske divizije i u drugim srpskim jedinicama. Na Kumanovu, koti 1150, Babuni, Oblakovu, Banovcu, kod Crne Reke, Skoplja, na Crnom Vrhu, Bakarnom gumnu, Brodu, Kičevu, Krivolaku, Ovčjem Polju, Bitolju, Resenu, Jedrenu i drugim bojištima. U pomenutim borbama i bitkama srpske vojske hrabro su se borili: podnarednik Stevan P. Rajčević iz Sponca, narednik Bajo Milunović iz Mrkonja, Đuro Vuksanović Milosavljević iz Tulara, Mihajlo Jovović iz Gajtana i Đorđe Albijanić iz Gajtana. Po vojničkoj hrabrosti i vrlinama isticali su se narednik Dimitrije Perovanović, potporučnik Dragoljub Petrović, Đorđe Popović i redovi Stevan Delibašić i Milosav Kovinić.

Drugi balkanski rat 1913. godine vođen je oko podjele teritorije Makedonije. Bugarska je 29. juna 1913. izdala naređenje svojoj vojsci da napadne Srbe i Grke. Borbe su zahvatile područje od Soluna, pored Vardara, do Skoplja, preko Kumanova do Velikog vrha, na sjeveroistoku, na staroj srpsko-turskoj granici, zatim na jugoistoku, odatle do Ćustendila, Carevog sela (Delčeva), Strumice i istočno od Dojrana, prema Serezu i Kavali. Na ovoj ratnoj teritoriji, s jedne strane bile su srpska i crnogorska i grčka vojska, a sa druge bugarska vojska. Gornjojablaničani u sastavu srpske vojske hrabro su se borili u borbama na frontu od Krive Palanke do Sereza, duž Bregalnice, dolinom Zletovske reke, zatim na Retkim bukvama, Grlenskim visovima, Grljanu, Ovčem Polju i dolinama Strume i Mespe, između Đevđelije, Dojrana i Kukuša, potom na Kitki, Drenaku, Krivolaku, Gradištu, Orlovom kamenu, Govedarniku, Štipu, Velesu, Vlasini i Čemerniku. U tim borbama istakli su se Maksim Đurović, Jovan Joković, Mihajlo Milovanović Gedžo, Ilija Ilić Popović. Mijat Jovović, Nedeljko Bojović, Bajo Milunović, Radule Perović, Stevan Smajević, Đuro i Janko Vuksanović. Većina je unapređena u oficirske činove i odlikovana najvišim srpskim ratnim odličjima.

Atentat u Sarajevu 28. juna 1914. godine na austro – ugarskog prestolonaslednika nadvojvodu Franja Ferdinanda i njegovu suprugu vojvotkinju Sofiju Hoenberg, bio je povod za izbijanje Prvog svetskog rata. Austrougarska je 29. jula 1914. objavila rat Srbiji. Srpski i crnogorski narod je stao u odbranu svojih država. Na proglas vlade, 12. i 16. jula 1914, u odbranu zemlje stali su svi građani Srbije. U odbrambenom stroju našli su se i Gornjojablaničani, tri generacije, djed, otac i sin. Pod zastavom srpskih pukova borili su se 1914-1915. godine: na Ceru, Tekerišu, Rajcu, Kolubari, Vrapčjem brdu, Gučevu, Mačkovom kamenu, Crnoj Bari, Suvoboru, Bogatiću, Kosinom gradu, kod Ljiga, u odbrani Beograda, na Avali, Belom kamenu, Velikom Popoviću, na Drini, kod Lopatnje, Kremenice, Lazarevca, Lipolista, Iverka i drugim bojištima.

Za ispoljenu ličnu hrabrost, u pomenutim borbama, iz Gornje Jablanice odlikovani su Karađorđevom zvezdom sa mačevima: Vlajko Petrušić, Srdan Petrović, Novak Grbović, Petar Jovanović Peruta, Boško Albijanić i Matija Turović, svi iz Gajtana, zatim Radosav R. Bulatović -Amerikanac, Krsto Žugić, Bojica Ivović, Milutin Bojić, Marko Đedović, Živko Joksimović, Jovan Miković, Krsto Mihailović, Milovan Perovanović, Milutin Ristović i Stevan Rajčević, svi iz Retkocera, potom Mihajlo Milovanović Gedžo, Mileta Paunović i Novak Živković iz Pustog Šilova, Mirko Minić, Ilija Lukić, Mirko Vasiljević i Jakov Nikolić- Jevremović iz Stuble, pa Miko Milošević iz Vrapca, Arsenije Mikarić iz Bogunovca, Tomica Premović, Janko Vuksanović, Novica Bulatović i Đuro Milosavljević Vuksanović iz Tulara, Jovan Đ. Knežević i Petar Savić iz Sijarine, Bajo Milunović, Blagoje Đapić i Stevan Smajević iz Mrkonje, Dušan Popović, Miloš Perović i Petar S. Vukadinović iz Čokotina, Luka Knežević, Grujica Perišić i Luka Perović iz Brajine, Simo Lazarević i Božo Toković iz Gubavca, Adem Ademović, Blagoje Radenović Nikolić i Rade Radenović Nikolić iz Svirca, Svetozar Milovanović iz Gazdara, Sava Grubač i Milivoje Đurović iz Drenca i Mihailo S. Golubović iz Leca.

Junaštvo na Solunskom frontu 1916-1918. godine, isioljili su: Ilija Ilić -Pop Tone, Ilija Mazić iz Borovca, Arsenije Mikarić iz Bogunovca, Miko Milošević iz Vrapca, Miladin Vasović, Maksim Đurović, Boško Jovović, Milivoje Jovović, Jevrem Nedić. Đuro Perović, Vlajko Petrušić, Miladin Popović i Rade Popović, svi iz Gajtana, Božo Toković iz Gubavca, Mašan P. Radovanović i Petar T. Pavlović iz Medevca, Ilija Grubač iz Drenca. Božo Nikolić iz Petrilja, Dragutin Buturović, Mileta R. Paunović i Novak Živković iz Pustog Šilova, Krsto Žugić, Miloš Jovanović, Radovan Spasić (Spasojević), Petar B. Spasojević i Petar Cvetković iz Retkocera, Milutin T. Pešić iz Rujkovca, Miloš Jovanović, Periša Jovanović i Stevan Rajčević iz Sponca, Aleksandar V. Vasiljević, Mirko A. Vasiljević, Tripko Đurašinović, Ilija Lukić, Vukosav I. Perović, Mihailo I. Perović, Risto I. Perović, Sava I. Perović, Nedeljko J. Perović, Stevan R. Perović iz Stuble, Stanko Vlahović, Stevan Marković, Radovan Radović, Milutin Radojević i Vukašin Ćalović iz Tulara, Petar S. Vukadinović iz Čokotina i dr.

Pojedini borci srpske vojske crnogorske nacionalnosti ispoljili su lično junaštvo i bili primjer pukovima i četama. Po izboru pukova i četa najhrabriji bili su: Vlajko J. Petrušić, Srdan N. Petrović, Novak R. Grbović, Mihailo Milovanović Geco, Ilija Pop Tone Ilić, Mirko Minić, Matija Turović, Petar Vukadinović, Bajo Milunović, Maksim Đurović, Krsto Žugić, Miladin Popović, Sava I. Perović, Mašan Radovanović, Risto I. Perović, Mihajlo Tmušić, Tripko Đurašinović, Miladin I. Vasović, Božo Toković, Milivoje P. Jovović, Stevan P. Rajčević, Đuro Milosavljević Vuksanović, Milovan P. Bogdanović, Đuro Đ. Perović, Vukašin Ćalović i Petar T. Pavlović. Najhrabrijih među hrabrim borcima srpske vojske – sa dve Karađorđeve zvezde bilo je osam: Ilija Ilić (Popović) -Pop Tone, redov iz Borovca, Vlajko Petrušić, potporučnik iz Gajtana, Božo Toković, redov iz Gubavca, Mašan Radovanović, poručnik iz Medevca, Milutin Radojević, major iz Mrkonja, Mihailo Milovanović Gedžo, kapetan I klase iz Pustog Šilova, Krsto Žugić, poručnik iz Retkocera i Sava I. Perović, potpukovnik iz Stuble. Najviše francusko odlikovanje orden Legije časti nosili su Ilija Ilić Pop Tone, Maksim Đurović, Miladin Vasović, Simo Kontić, Mihailo Milovanović Gedžo, Novica L. Perović, Ilija Mazić i Mihailo Tmušić, a ruski Krst sv. Đorđa Mirko Minić, Luka Perović, Božo Toković, Mihailo Milovanović Gedžo, Miladin Popović i Ilija Ilić -Pop Tone.

Jablaničko-toplički ustanak –ustanak Crnogorskih ratnika

Jablaničko-toplički ustanak čini sastavni deo oslobodilačke borbe crnogorskog i srpskog naroda za slobodu i važna je epizoda Prvog svjetskog rata. Gornjojablaničani su dali veliki doprinos u ustanku 1917. godine. Iz Jablaničkog sreza učestvovalo je oko 5000 ustanika.

Prva, 8. i 9. divizija Druge bugarske armije, 20. novembra 1915. godine, okupirale su i Gornju Jablanicu. Odmah po okupaciji ovih krajeva južne Srbije Bugari su obrazovali Vojno-inspekcijsku oblast „Morava”, sa sjedištem u Nišu. U cilju stvaranja velike Bugarske na račun Srbije, bugarska vlada smišljeno je sprovodila genocid nad Srbima i Crnogorcima. Od oktobra 1915. do maja 1916. godine Bugari su na zvjerski način ubili blizu tri hiljade Srba i Crnogoraca, a među njima i 67 svještenika iz Vranjskog okruga. Internirano je preko 2000 Srba i Crnooraca u bugarske zarobljeničke logore. Treći način fizičkog uništavanja Srba i Crnogoraca bili su kuluci i prisilan fizički rad u rudnicima, na putevima i morskim dokovima i solanama. Bugarske vlasti formirale su logore i kazamate za „neposlušne” Srbe i Crnogorce  širom Jablanice, Kosanice, Toplice i Puste Reke. U bugarskoj žandarmeriji bio je i veliki broj Albanaca, koji su naročito prema Srbima bili čak suroviji nego okupatorski vojnici. Bugari su oglasili da Srbija više ne postoji, da se najstrože zabranjuje srpski „buntovnički” jezik. Otvorili su i bugarske osnovne škole i gimnazije i uveli bugarski jezik, a u pravoslavnim crkvama bugarski popovi zabranili su održavanje srpskih i crnogorskih vjerskih običaja. Bugari su u Jablanici opljačkali i „rekvirirali” stočni fond od 166.203 grla stoke, zatim novac, zlato, srebro, poljoprivredne mašine, pokućanstvo, odjeću i obuću i hranu. Pričinili su materijalnu štetu u vrednosti od 55.093.00 srpskih dinara u zlatu. Bugarski viši i niži oficiri, zatim vojnici, policajci, žandarmi, „žitari”, poljaci, „mladšije”, „staršije”, pa i bugarski popovi, batinali su Srbe i pljačkali sve što im je dopalo šaka. Batinali su 1540 Srba i Crnogoraca u Gornjoj Jablanici i silovali preko 500 žena i djevojaka.

Okrutnost okupatora, njegovi sve drastičniji postupci koji su se graničili sa genocidom, njegovo otvoreno neprijateljstvo prema Srbima i Crnogorcima – pokrenuli su srpski i crnogorski narod, prije svega seljačke mase, da se odupru ustankom i oružjem. Tako je nastala ustanička vojska koju su vodili malobrojni oficiri srpske vojske srpske i crnogorske nacionalnosti  koji su se našli u pozadini neprijatelja. Kosta Vojinović Kosovac, Dimitrije Begović, Sinadin Janković-Kostić, Miloš Đurović, Sotir Lazarević i drugi. Takođe, zaslužuju pomen i oni koji su se istakli u organizovanju komitskog pokreta u Jablanici i ispoljili izuzetnu hrabrost u borbama sa bugarskom okupatorskom vojskom i Albancima. Među najistaknutijim ustanicima bili su: kapetan I klase crnogorske vojske Milinko Vlahović, komandant Jablaničkog komitskog odreda, njegov brat Toško Vlahović, komandant Krajinskog komitskog odreda, vojvoda Dimitrije Dimitrijević – Pop Mita Komita -Kozje oko, organizator i načelnik Štaba Jablaničkog odreda, vojvoda i potporučnik Dimitrije Begović, drugi komandant Jablaničkog odreda (od 11. juna 1917. godine), zatim četovođe Sinadin Janković-Kostić, braća Bojica i Nikola Ivović, braća Plavšići – Ivan i Vuko, braća Kecojevići – Šćepan i Simo, Dimitrije (Mitar) Popović Gmitar, Vitomir Mitrović Bajča, doktor Božidar – Božo Popović, Radisav Lukić, Nenad Radović Zeko, Marko Vuksanović, potporučnik Miloš P. Đurović, Periša Vlahović, Mirko Mosić, Mato Bulatović, Đuro Ognjanović, Nikola Balić, Mihajlo Arsić, Vukašin Marjanović, Radule Ćalović, Gojko Mitić Komita, Todor Mitić Slišanče, Jovan Perović, Milić Lakićević, Đuro Jovanović, Ilija Šutanović, Savo Petrović, Milosav Bulatović Amerikanac, Marko Krivokapić, Milorad Perović, Novica Šukić, Marko S. Vukadinović, Radule Gogić, Grujica Albijanić, zatim Ramadan Azirović, komandir kvartirske straže i ađutant komandanta Jablaničkog odreda, Radovan Babić, Milosav Smajović, Vladimir Grbović, barjaktar, Milan Mazić, Joko Krivokapić, Božo Jovanović, Janko Mišić, Šćepan Vujačić-Turović, Nedeljko Marković, Svetozar Popović, Novica Jovanović-Perović, Mileta Pavlović, Nikola Vlahović, Spasoje i Turko Radovanović, Božo M. Kankaraš, Sava Radović, Georgije Vladimirović Rus, a među ženama i djevojkama Jelena Šaulić, srpski i crnogorski komita, Danica Mrdeljić, Milica Kujović, Ruža Smolović, Dobrica Perović, učiteljica Magdalena G. Nikolić Maga, učiteljica Paraskeva Gardić, Anđelija Vlahović, Stanuša Bulatović, Leposava Mladenović Belosajka, Cveta Bulajić, Jagoda Perović-Popović, Ko- sara T. Mitrović, Anđa Šćepanović – Piža Komita, Plana Gudeljević. Darinka Pavličić -Đurović, Milica Perović, Dunja Madžar i druge Crnogorke i Srpkinje od kojih su mnoge položile živote na oltar slobode!

Komitski (ustanički) pokret pojavio se u Jablanici početkom 1916. godine. Organizovao ga je sam crnogorski narod Gornje Jablanice. Pružajući otpor bugarskom nasilju, početkom 1916. Jablaničani su se počeli povlačiti iz sela i sklanjati u obližnje šume i planine i pripremati za oružani ustanak.

Prva jablanička komitska organizacija formirana je 19. aprila 1916. godine u gornjojablaničkom crnogorskom selu Tularu. To je bila i prva ustanička organizacija u topličkom i vranjskom okrugu. U njoj je bilo 18 naoružanih komita, mahom Gornjojablaničana -Crnogoraca. Organizaciju su činili četovođa Radosav R. Bulatović -Amerikanac, nosilac zlatne Obilićeve medalje i Karađorđeve zvijezde, zatim Radojica Vlahović, Milosav Šulević, Spasoje Vlahović, Joža Živov, Anđelija Vlahović, Dragić Brković, Sekule Vlahović, Vlada N. Surduličanin, koji je pobjegao sa gubilišta u Dubokoj dolini, Milosav Bulatović sa dvije kćeri Stanicom i Stanušom i sa dva bratanca, Pantom i Krstom Bulatovićem, Gospava Vlahović, Joksim Ćalović, Tanasije Vlahović i Novelja Ćalović. Ova ustanička grupa održala je sastanak u jednoj zemunici na Mrkonjskom visu, više logorskih livada, i za komandira izabrala Radojicu Vlahovića. Na toj dužnosti Vlahović je ostao do 6. maja 1916. godine, do odlaska ustanika na Kopaonik i uspostavljanja veza sa štabom komitskog odreda Koste Vojinovića Kosovca.

Krajem novembra 1915. u Stublu je stigao poručnik (Crnogorac) Dimitrije Begović, koji je do jula 1916. godine formirao komitsku organizaciju za crnogorska sela Stublu, Retkocer, Sponce, Gajtan, Medveđu, Drence, Pusto Šilovo i Lece, kao i za Dobri Do, Sekiraču, Ivan Kulu i Trpezu. Poručnik Kosta Milovanović Pećanac, 28. septembra 1915. krenuo je sa savezničkog aerodroma Veterkorp, ispod Kajmakčalana, na organizovanje ustanika Srbije. Francuskim avionom, sa francuskim pilotom, poleteo je u 6 sati ujutro i poslije dva sata i 45 minuta spustio se na Ravne livade, kod sela Mehane, u Kosanici. Francuski pilot odmah je produžio za Rumuniju. Po dolasku u okupiranu Srbiju, Pećanac je prekinuo svaku vezu sa Vrhovnom komandom. U blizini sletanja zatekao je ustaničku naoružanu družinu od dvadeset mladića, od kojih su neki bili u Drugom „gvozdenom” puku Moravske divizije. Oni su mu se stavili na raspolaganje, a jednog je Pećanac imenovao „za starešinu sela Mehane”. Imenovanom starešini Pećanac je naredio da prikupi sve „odmetnike” sela i okoline i da čeka njegova dalja naređenja. Tada se Pećanac sastao i sa istaknutim odmetnicima Vučkom Pantićem i Radosavom Tošićem. U Kosanici Pećanac je zatekao već formirane čete Radoša Rakočevića, Savića Mrdeljića, Milije Mirovića, potporučnika Dimitrija Begovića, Bratimira Milačića, Jovana Jelića, Mihaila Jakšića, Rada Midžovića, a u Gornjoj Jablanici čete sa četovođama Milošem Jovanovićem, Nikolom Balićem, Tošom Mitićem, Nenadom Radovićem Zekom, Petrom Đuričićem, potporučnikom Milošem Đurovićem, Milićem Lakićevićem, Radojicom Bulatovićem, Kostom Perovićem, Radojicom Vlahovićem, Ćetkom Milovanovićem, Jovanom Perovićem, Bojicom Ivovićem, Ivanom Plavšićem, Đurom Ognjanovićem, potporučnikom Sinadinom Jankovićem-Kostićem i Mihajlom Arsićem. Takođe, Pećanac je zatekao i velike zbjegove muškaraca – vojnih obveznika Jablaničkog sreza, koji su se od Proloma i Radan planine pa do Velje glave sklanjali od Bugara. Njih 500 Gornjojablaničana – vojnih obveznika odmetnulo se u planine početkom ljeta 1916. godine da bi izbegli interniranje i bugarske zatvore i logore.

Krajem septembra 1916. Kosta Pećanac je iz Mehane preko Proloma i Radana stigao u Gajtan. Prvo je svratio kod seoskog kmeta Sima Kujovića i uglednog domaćina Radojice Jovanovića, zatim je sišao u Donji Gajtan i navratio kod kmeta Janka Drpića – Božovića. Tada se sastao sa gajtanskim četovođama i ustanicima.

Njih sedamnaest, četa odabranih komita iz Crne Gore, braća – kapetan I klase Milinko Vlahović, profesor Jovan Radović. Sava Radović, Miljan Drljević, podnarednik 2. čete 3. bataljona 11. puka Šumadijske divizije drugog poziva. Đuro Drljević. policijski pisar, zatim Nikola Vlahović, narednik Lakić Lakićević i Milosav Lakićević braća iz Tulara, pa braća Mirko Jovanović i Đuro Jovanović-Laković iz Gornje Morače, Miruna Jovanović- Jovović, učitelj Stevan i Miro Kljajić braća, inženjer Milan Vujačić iz Uskoka i još nekolicina drugih Crnogoraca, krenula je na put neizvesnosti. Posle dogovora u Vučju, crnogorske komite riješe da se preko Srbije prebace u Rumuniju, a odatle, uz pomoć ruske vojske pređu na Solunski front i pristupe srpskoj vojsci kao crnogorski dobrovoljci.

Braća Vlahović i njihova družina stigli su u Široke Njive, kod Kruševice (Toplica) i smestili se kod Vlahovićevog ujaka Raša Milačića, čiji su sinovi Manasije i Bratimir Milačić bili Pećančevi ađutanti. Manasije i Bratimir Milačić su povezali braću Vlahoviće i ostale Crnogorce sa Pećancem. Noću. 3. oktobra, braća Vlahovići, braća Milačići, Miljan Drljević i Jovan Radović sastali su se sa Pećancem u jednoj vodenici potočari, u Mehanskom potoku, blizu sela Mehane. Poslije ovog sastanka. održan je i drugi sastanak cijele crnogorske družine sa Pećancem, noću 4/5. (17. i 18.) oktobra 1916. blizu sela Kutlova.

Na sastanku je Kosta Pećanac postavio Miljana Drljevića za svog ađutanta, a kapetana I klase Milinka Vlahovića sa ostalim Crnogorcima uputio je u Gornju Jablanicu, gde su imali rođake, sa zadatkom da sa popom Dimitrijevićem i Begovićem pristupe radu na organizaciji jablaničkih komitskih četa. Ova grupa crnogorskih intelektualaca, koja se kasnije našla na čelu ustaničke vojske Jablanice, Kosanice, Puste Reke, leskovačkog kraja i Vlasine, svojim vojničkim iskustvom i hrabrošću odigrala je veliku ulogu u jablaničkom komitskom pokretu i ustanku 1917. godine.

Poslije uobličavanja komitske organizacije i formiranja manjih seoskih i opštinskih četa, komitskih bataljona i odreda u Jablanici. Kosanici i Pustoj Reci, organizatori komitskog pokreta pop Dimitrije Dimitrijević, Dimitrije Begović, Radisav Lukić, kapetan Milinko Vlahović, Kosta Pećanac, Toško Vlahović, Nenad Radović Zeko, potomak vojvode Mine Radovića iz Morače, Jovan Perović i Jovan Radović pristupili su formiranju Jablaničkog komitskog odreda. Pre formiranja odreda održali su nekoliko sastanaka sa Tularčanima u kućama Božine Savovića, Joksima Ćalovića, Janka Vuksanovića, Milića Lakićevića, na Sokovini kod Tulara, a sa Retkocerčanima kod Boja Žugića i Ćirka Milovanovića u Retkoceru.

Organizatori jablaničkog komitskog pokreta i vojvoda Kosta Vojinović Kosovac, 23. decembra 1916. godine, u gornjojablaničkom selu Stubli, u zaseoku Berišu, u kući uglednog domaćina Turka Radovanovića formirali su komitski odred koji je brojao 460 dobrovoljaca (ustanika), mahom iz Gornje Jablanice, uglavnom Crnogoraca. Izabran je štab Jablaničkog odreda, koji su činili: kapetan I klase Milinko Vlahović, komandant odreda, vojvoda pop Dimitrije Dimitrijević -Mita Komita, načelnik štaba odreda i glavni organizator komitskog odreda i četovođa za medveđsku, tularsku, ravnobanjsku i retkocersku opštinu, zatim četovođa Ramadan Azirović, ađutant odreda i komandir kvartirske straže, potporučnik Sinadin Janković Kostić, četovođa za leskovački kraj, Radisav Lukić-Rubežić, biv. predsjednik medveđske opštine i načelnik jablaničkog komitskog pokreta, Milorad Perović, četovođa tetovskog kraja, Božidar Đ. Popović Božo, pisar odreda, Uroš Dimitrijević iz Slišana, poštonoša odreda i Aleksandar Marković, kurir štaba odreda. Odred je podijeljen u tri čete sa komandirima – četovođama. Prvom četom je komandovao potporučnik četovođa Dimitrije Begović iz Dobrog Dola, drugom potporučnik četovođa Milić R. Lakićević, a trećom četovođa Toško Vlahović. Prva i druga četa brojale su po 120, a treća 220 ustanika.

Do ustanka Jablanički komitski odred je narastao od 460 na 1200 aktivnih ustanika. U odredu bili su dobrovoljci iz tri generacije: djed, sin i unuk. Bilo je starijih dječaka od 16 i staraca do 70 godina. Među ustanicima bile su 33 djevojke i žene, tri Rusa, 41 Albanac, jedan Čeh i jedan Bugarin. U odredu su bila i tri svještenika – Dimitrije Dimitrijević, paroh sijarinski, Petar Šaulić Perko, paroh gajtanski i Rista K. Popović, paroh jovačke crkve (Jelašnica – Vranje).

Povod za izbijanje Topličkog ustanka bila je objava Bugarske o “regrutaciji srpskih obveznika i mladića” (od 17 do 50 godina) za bugarsku vojsku 15. januara 1917. godine. U crnogorskom selu Obiliću, 8. i 9. februara 1917, u kući Crnogorca Petra Dragovića i njegovih sinova Milutina i Miloša, održan je sastanak svih viđenijih i odabranih komitskih vojvoda, četovođa i ljudi sa juga Srbije. Tu je donijeta odluka o dizanju oružanog ustanka i o narodnom zajmu.

Dok su ustaničke vođe raspravljale u Obiliću, narod je sam podigao ustanak. Prve veće borbe počele su 21. februara, a dolaskom vojvoda i četovođa iz Obilića, otpočeli su još žešći okršaji sa bugarskim okupatorom. Ustanici su iznenadili okupatora, te su do kraja februara oslobodili veliki broj sela u Toplici, Jablanici i Pustoj Reci. Veća borba vođena je za Kuršumliju koju je branila ojačana bugarska četa potpomognuta Albancima.
Saznavši za borbe oko Kuršumlije, Kosta Vojinović je iz Obilića pojurio na konju i uleteo u grad, likvidirao otpor, potom organizovao vlast, održao vatreni govor okupljenom narodu i „proglasio” ustanak 26. februara. Pećanac je došao u oslobođenu Kuršumliju 1. marta.

Prvih dana marta ustanak je doživljavao kulminaciju oslobađanjem Blaca, Ribarske Banje, Lebana, Medveđe. Vlasotinca i prostora između Svrljiga i Soko Banje. Stvorena je prostrana slobodna teritorija.

Najveće i najmnogobrojnije ustaničke borbe sa bugarskim okupacionim jedinicama i Albancima u sastavu bugarske vojske vođene su u Jablaničkom srezu. Borbe su otpočele pre zvaničnog objavljivanja oružanog ustanka. Od 11. (24) februara do 1. (14) marta 1917. godine u Jablaničkom srezu vođeno je preko 80 gerilskih borbi i 35 manjih oružanih sukoba. Borbe su vođene u 71 mestu i naselju, od toga: 27 u Gornjoj Jablanici, 21 u donjoj Jablanici i 23 u Pustoj Reci. U Gornjoj Jablanici vođene su borbe u: Medveđi, Poroštici, Vrapcu (Vrabački potok), Marovcu, Lisici, Dabiševcu, Vasiljevcu, Zajčevcu, Brveniku, Retkoceru, Ajkobili, Skrepu, Markovom visu, Medregovcu, na prilazima Gajtanu, Gubavcu, na Petrovcu, Tularskom visu, tesnacu Petriljske reke, Sekirači, Maćedoncu, Sijarinskoj Banji, Veljoj glavi, Sponcu, Velikoj Brajini, Krivom Drvetu, u Medevcima, Borovcu, na Kapiji, Mrkonjskom visu, Bučumetu, Varadinu, Svircu (kota 970), u Tularu, Čokotinu, Sijarini i jablaničkoj Stubli (Miskićima).

Topličko-jablanički ustanak ugrozio je nemačko-austrougarsko-bugarske željezničke i putne komunikacije u dolini južne Morave, Nišave i Vardara i pozadinu njihovih vojski na Solunskom frontu. Ustanici su ugrozili redovan dotur hrane, oružja i vojne opreme okupatorskim snagama i zapretili da se ustaničke borbe prošire na teritoriju austrijske okupacione zone. Ustanak je zadao i moralni udarac Centralnim silama i kompromitovao sve bugarske planove o „Bugar-Moravi”.

Posle višednevnih uspešnih borbi Toplički ustanak je počeo da jenjava. Radi ugušenja ustanka upotrebljene su bugarske i austro-ugarske vojne formacije (oko 30.000 vojnika), kao i dva njemačka puka i albanske jedinice. Kao pojačanje dovedene su trupe s rumunskog i solunskog fronta: 102. austrougarski pješadijski puk s dva bataljona i s jednom brdskom baterijom, sa neprijateljskog fronta na Soči, zatim graničarski lovački bataljon, jedan bataljon landšturma, jedan alpski oklopni voz, a iz Bosne jedan žandarmerijski bataljon, potom jedan njemački bataljon, jedna baterija i jedan bataljon njemačkih regruta. Bugarska je uputila na ustaničku teritoriju 15 i po bataljona sa 22 mitraljeza i 28 topova.

Jake i dobro opremljene neprijateljske vojske triju okupatorskih država (Bugarske, Njemačke i Austrougarske) opkolile su ustanička područja. Bugari su prvi počeli napad 8. marta 1917. iz Niša s pet i po bataljona, zatim iz Leskovca, sa tri i po bataljona i iz Prištine sa tri bataljona. U napadu su učestvovale i albanske jedinice. Napad je bio snažan. podržavan artiljerijom i avijacijom. U okruženju neprijateljske vojske našlo se 13.000 crnogorskih i srpskih ustanika, naoružanih lakim oružjem, sa nedovoljno municije i sa samo deset mitraljeza. Združene okupatorske snage 13. marta napadale su sinhronizovano: grupa potpukovnika Jana napala je od Blaca preko Barbatovca ka Kuršumliji i prevoju Grebac, kolone pukovnika Cankova od reke Toplice ka Prekadinu, Prokuplju, Žitorađi i Žitnom Potoku; kolona pukovnika Zlatanova napala je zapadno od Bojnika, kotu 536 i Lebane, pa krenula prema Dragom Delu, Radanu, Gajtanu i Bučumetu, a konjički eskadron majora Avdžijeva pošao je od Donjeg Crnatova i Zlate, dok je jedan puk brdske divizije sa Albancima napadao od Kosovske Mitrovice, naselja na planinskom području na staroj srpsko-turskoj granici, sprječavajući nadiranje jablaničko-topličkih ustanika preko Kosova Polja. Trupe iz podoficirske škole brdske divizije, pod komandom kapetana Šarankova, nastupale su od Oštre glave i Sijarinske Banje.

Poslije tronedjeljnih borbi i bez pomoći sa strane, uz žilav oružani otpor i velike gubitke, ustanici su se povukli prema šumama i planinama, u zabita mesta Gornje Jablanice. Kosanice, Pasjače i Porečja. Jedino su jablanički ustanici pod komandom iskusnog i hrabrog kapetana I klase Milinka Vlahovića i ustanici pod komandom vojvode Koste Vojinovića i dalje nastavili borbu i pružali okupatoru žilav otpor i poslije propasti Topličkog ustanka u Srbiji. Pećanac je napustio položaj i povukao se na planinu Radan. Za razliku od Pećanca, Kosta Vojinović produžio je borbu i naneo težak poraz 102. austrougarskom puku.

Bugarski okupator i njegovi albanski saradnici sa Kosova marta i aprila ugušili su Toplički ustanak u krvi. Spalili su sva ustanička sela i pobili ogroman broj njihovih stanovnika. Prema nepotpunim podacima smatra se da je ubijeno 35.000 ljudi, žena i djece. Stravično je bilo u proleće 1917. godine u Kosanici, Dobriču, Jablanici, Toplici, Pustoj Reci, na Pasjači, Vidojevici, Jastrepcu, Kopaoniku, Radanu, Kukavici i u Pčinji. Prema izveštaju anketnog odbora spaljena je 43.541 kuća (s pomoćnim zgradama).

Za uspjeh u gušenju ustanka Protogerov je nagrađen generalskim činom. Poslijee gušenja Topličkog ustanka nastao je pakao u Jablanici, Kosanici i Toplici. Streljanje ljudi i paljenje u zatvorenim zgradama vršeno je u 55 sela.

Krvavi epilog ustanka…

Gornja Jablanica je skupo platila neuspjeh topličko-jablaničkog ustanka. Bugarska okupaciona vojska, uz pomoć albanskih pomagača, marta 1917. godine, u selima i naseljima, sprovela je nezapamćen teror i masakr. U martu 1917. godine Bugari su u selima Gornje Jablanice ubili, objesili, strijeljali i zaklali 1.132 lica: 701 muškarca, 263 žene i 168 djece. Od toga, pod bugarskim vješalima okončalo je život 18 ljudi i žena, spaljeno 54 lica, među njima dvije žene i četvoro djece. Bugari su nožem ili vojničkim bajonetom usmrtili 176 lica, od toga 156 ustanika, 12 žena i osmoro djece. Pod bugarskim motkama, batinama i kamdžijama našlo je smrt 55 građana Gornje Jablanice, dva lica su zadavljena i utopljena, a jedno dijete konjima pregaženo. Prilikom racije, Bugari su spalili skoro sva gornjojablanička sela, i tom prilikom popalili 6.748 zgrada, od toga 1.584 kuće.

Bugari su na razne načine mučili i batinali 1.540 lica: 650 odraslih muškaraca i staraca, 622 žene i 268 djece. U spaljivanju sela učestvovali su i Albanci sa Kosova, koji su ubili 40 lica. Bugarska okupaciona vojska u selima Gornje Jablanice opljačkala je 991 konja, 9.279 goveda, 40.450 ovaca, 18.171 kozu i 5.941 svinju, zatim 1.240 košnica, kao i sve vrijednije stvari, novac, nakit, djevojačku spremu, odjeću, obuću i ljudsku i stočnu hranu. Sve su to otjerali u Bugarsku za potrebe njihovog stanovništva i vojske. Pored toga, bugarska okupaciona vojska i Albanci silovali su veći broj žena i djevojaka. Bugari su internirali oko 1.000 ustanika iz Gornje Jablanice u bugarske kazamate. U njihovim zarobljeničkim logorima ubijen je 151 Gornjojablaničanin.

Bugarska vojska pobila je u crnogorskom selu Gajtanu 539 staraca, žena i djece, od toga 294 Gajtančana. To je bio do tada neviđen masakr življa u okupiranoj Srbiji.

Bugarska okupaciona vojska 1915-1918. godine u Gornjoj Jablanici ubila je 1.276 stanovnika (1.221 Crnogoraca i Srba i 55 Albanaca).

Poslije ugušenja jablaničko-topličkog ustanka, marta i aprila 1917. godine, Bugari su u Jablanici primjenili sistem sabirnih logora, deportovanja stanovništva u obližnje varoške i gradske centre i interniranje ustanika „sumnjivih i nepoznatih” lica u zarobljeničke kazamate u Bugarskoj. Da bi onemogućili komitama da se sastaju sa narodom i svojim porodicama i rodbinom, sproveli su sistem grupisanja ljudi. žena i djece u sabirne logore. Narod su držali kao taoce. Od gladi i bolesti umrlo je 1.250 muškaraca, žena i djece.

U Jablaničkom srezu bugarske okupacione vlasti formirale su 51 sabirni logor i to: u Gornjoj Jablanici 28, u Pustoj Reci 12 i Donjoj Jablanici 11 logora. Srbe i Crnogorce  zatvarali su u nespaljenim kućama i školama. Najveći sabirni logor za cijelu Gornju Jablanicu bio je u crnogorskom selu Pustom Šilovu. Komandanti tog logora bili su pukovnik Pavlov i vojvoda Martinov. Pomoćni i veći, sabirni logori bili su u Tularu, Retkoceru, Donjem Gajtanu. Medevcu, Sijarinskoj Banji, Maćedoncu, Medveđi, Stubli (Miskić), a manji u Drencu, na Bubregu (Gornje Lece), Babinom Zubu (Stubla), Gornjem Gajtanu (Šljivovo), zatim u Tupalu, na Petrovcu (Gajtan), u Svinjištima (Gajtan), Sponcu i Vrapcu, a još manji (posebni logori) u Sijarini, Svircu, Borovcu, Lapaštici, Mrkonju, Poroštici, Gubavcu, Brajini i Čokotinu.

Za ustanička jablanička sela i ustaničke porodice Bugari su ustanovili i posebne koncentracione logore i zatvore u Leskovcu, Prištini, Nišu, Kumanovu, Miroševcu, Jašunji i drugim obližnjim mestima u koje su deportovali i raseljavali ustaničke porodice iz Jablanice i Puste Reke. U Medveđi, postojao je logor gde su grupisali Gornjojablaničane i time onemogućili komitama svaki kontakt s narodom.

Bugarska okupaciona vojska i policija nisu uspele da unište komitske jedinice. Ustaničke manje vojne jedinice i grupe, oko 300 ustanika, održale su se u rejonu Radana, Petrove gore, Majdana, Sokolovice, Velje glave i Kukavice. Održale su se 22 čete do dolaska srpske vojske sa Solunskog fronta 1918. godine. Posle propasti ustanka bugarske vojvode „komitdžije” internirali su oko 5000 Crnogoraca i Srba iz Jablanice, Toplice i Kosanice u bugarske logore i kazamate.

Krajem 1917. hrabro ginu organizatori Topličkog ustanka vojvode Kosta Vojinović Kosovac, pop Dimitrije Dimitrijević, Toško Vlahović, a početkom 1918. godine poručnik Dimitrije Begović, četovođe Sinadin Janković, Gmitar Popović, Grujica Albijanić i drugi.

Poslije proboja solunskog fronta, očekujući srpsku vojsku toplički ustanici sa četovođama Mihajlom Arsićem, Vitomirom Mitrovićem, Milisavom Bulatovićem, Radomirom Ristićem Vasojevićem, Ivanom Plavšićem, Jokom Krivokapićem, Miloradom Perovićem i drugim vršili su oružane napade na austrijske vojne jedinice u povlačenju i učestvovali u završnim operacijama za oslobođenje Srbije, septembra i oktobra 1918. godine.

Na posljetku -danas….

Gornja Jablanica je danas živa Crnogorska oaza koja ne smije biti zaboravljena. Ona je živi spomenar Crnogorske duše-koja je ugrađena u svaki kamen Gornje Jablanice. Ovaj rad je skromni pokušaj da segmentirano dočara bogatsvo povijesti jednog “crnogorskog” kraja Srbije, treba shvatiti kao poziv: da se Gornja Jablanica nikada ne zaboravi!

Dolje navedena korišćena literatura pomoći će svim istraživačima da prošire svoje znanje o Gornjoj Jablanici i da Gornja Jablanica zauvjek ostane najveći spomenik Crnogorstva u Srbiji što je i krajnji cilj ove studije.

Autor se posebno zahvaljuje hroničaru Gornje Jablanice Mr Dobroslavu Ž. Turoviću Vujačiću –Trebješkom bez čije literature  i pomoći ovaj rad nebi mogao biti na nivou potebnom da se kvalitetno dočara bogata prošlost ovog posebno vrijednog dijela crnogorske dijaspore.

Jesu li Crnogorci Srbi?
Da li su Crnogorsku naciju izmislili komunisti? 

1) Da li su Crnogorci Srbi?

Istoričari su utvrdili da preci današnjih Crnogoraca nijesu Srbi, već stari dukljanski Sloveni etnički pomiješani sa balkanskim starośediocima. Stvaranje srpske nacije u Crnoj Gori počelo je tek u 19. vijeku, kao posljedica djelovanja Sima Milutinovića Sarajlije, kao i propagandno-špijunske djelatnosti predviđene Načertanijem, tajnim programom “spoljne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine”. Do 19. stoljeća pojam “Srbin” je za stare Crnogorce označavao isključivo pravoslavca i nije se odnosio na etničku pripadnost, kao ni nazivi “Latinin” i “Turčin” za katolike i muslimane (viđeti odgovor na pitanje br. 4).

Naziv “Srbin” je tek s Petrom II Petrovićem Njegošem u Crnoj Gori počeo dobijati nacionalno značenje. Njegošev učitelj u ranoj mladosti bio je pjesnik Sima Milutinović Sarajlija, velikosrpski nacionalista i špijun, pod čijim je snažnim uticajem Njegošu nametnuto uvjerenje da su Crnogorci dio srpskoga naroda. Ova zabluda je masovno prenijeta Crnogorcima preko Gorskoga vijenca i u njemu stvorene ideologije kosovskoga mita.

Istorijski izvori pokazuju da su prije Njegoša Crnogorci sebe posebnim narodom u odnosu na Srbe:

- Vladika Vasilije Petrović Njegoš 2. maja 1753. u pismu grofu Šuvalovu ističe:

“Na to Otomanska Porta 1714. godine posla više od 100 hiljada naoružanih vojnika, predvođenih Numan-pašom Ćuprilićem, na našu Crnu Goru (budući da smo mi od svojih saveznika Srba, podanika turskih, ostavljeni bili)…”

- Vladika Vasilije isto ponavlja u svojoj “Istoriji o Černoj Gori”, objavljenoj u Moskvi 1754. godine: “Crnogorci od svojih saveznika Srba, turskih podanika, bjehu ostavljeni…“

- Vasilije Petrović u pismu ruskome grofu Šuvalovu 16. decembra 1757. sebe naziva “smirenim pastirom svoga otečestva naroda crnogorskoga” i ističe:

… “Kako je već poznato cijelom svijetu kolika je briga Vaše Svijetlosti o našoj potpori i o drugoj opskrbi, posebno o nama, koji se držimo pokroviteljstva uzvišenog sveruskog dvora, da bi i naša ostala braća hrišćani, oni, koji stenju u turskom podaništvu: Albanci, Makedonci, Bošnjaci, Srbi i Bugari, gledajući na našu protekciju, ne samo u pravoslavlje ostali, nego kada dođe dan, s nama se sjediniti u službu sveruske slavne imperije. Ako li mi propadnemo, izgubiće i oni nadu svoga izbavljenja i primiće muhamedansku vjeru.” …

- Petar I Petrović Njegoš piše ruskome konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću (o Srbinu Simu Milutinoviću Sarajliji, koji se nastanio na Cetinju i postao narodni sekretar):

“Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan.”

- Petar I Petrović Njegoš piše Savu Plamencu:

…U prošasti utornik dođoše tri uskoka, koji su uskočili u Srbiju, i donesoše mi ova pisma od našeg O…. i od Miloša Obrenovića, koja vi šiljem, da vidite, što pišu. Ja se čudim, kako mi verhovni vožd ništa ne piše, ali može biti da ne može bez pozvolenija rosijskoga, oli su ga Njemci zavistljivi obratili na svoju stranu, kako i Simo piše, jer ja dobro znam kakvi su i kako ne bi radi, da se narod slavenski nikad oslobodi, ni da se mi i Srblji sastanemo.
19 apr.

(Ovo je kompletno pismo Svetoga Petra Cetinjskoga upućeno Savu Plamencu, zavedeno pod rednim brojem 206. u drugom dijelu knjige “Petar I Petrović: Djela”. Knjigu je izdao podgorički CID 1999. godine, a štampala “Vojna Štamparija” iz Beograda. )

- Iz poslanice Svetoga Petra Cetinjskoga glavarima:

[...] Ja krepku u Boga uzdanicu imam, da ćemo … generala Manuilova rodom Srbina i sina … s vojskom u Srbiju, pak i u Bosnu i Hercegovinu; … pa neka paze Crnogorci i Brđani u kakvo će … ostati ratujući jedni s drugijem i kako će se pred Rusima i pred Srbima prikazati, da ne ostanu zadnji od svakoga u vrijeme kad bi mogli najprvi biti, da hoće slogu i poslušanije imati. [...]

V pročem ostajem vaš dobroželatelj

Na Cetinje,
avgusta 19. – 1828.
VLADIKA PETAR

- Knjaz Danilo Petrović Njegoš jednom je pitao Novicu Cerovića jesu li bolji Srbi ili Crnogorci:

“Jednom zapita Gospodar u Biljardi Novicu koji su bolji, ili Srblji ili Crnogorci. Novica mu na to odgovori: ‘Gospodaru, bolji Srblji, zato što su jači i bogatiji.’ Tada Gospodar pljune mu u brke, i grdno mu se nešto izbleji! Novica jadan ublijedi, a pokojni Pero i Đorđe dovate ga te ga povedu u kuću, i od zlije misala razaberu ga s razgovorom i pićem. I po tome malo postoji, pa s golemom familjom s Cetinja otide u Moraču. I da nije pomišljao na svoju sitnu dječicu, baš ćaše učiniti krvavo obileže.“

(Iz knjige “Kotorska pisma”, 1963 : 113. Događaj je zabilježio Vuk Popović Rišnjanin u pismu Vuku Karadžiću 31. 1. 1854.)

- S druge stane su i sami Srbi, prije masovne velikodržavne propagande, bili svjesni samobitnosti crnogorskoga naroda. Tako i Načertanije, glavni tajni velikosrpski program iz 1844. godine, u kome se ističe jači “upliv Srbije na sjeverne Arbaneze i na Crnu Goru” i koji preporučuje instaliranje srpske agenture (špijunaže) među suśedne narode, jasno razlikuje Crnogorce od Srba! Naime, u poglavlju pod naslovom O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije navodi se i sljedeće: Neka Srbija i u Crnoj Gori primier Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju podporu u novcu. – Srbija će na ovaj način za malu cjenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih vojnika postaviti može. Ovde moramo još to primetiti, da odlaganje ove podpore na poslednje magnovenje neće imati poželani uspjeh i sledstvo; budući da će Rusija pravedno moći na svoju mlogogodišnju i stalnu podporu pozivati se, a srpski novi predlog moći će kao samo iz nužde učinjeni ocrniti i u podozrenije dovesti; i Crnogorci bi onda rekli: Srbi nisu nama pomagali kad smo u nuždi bili, što je dokazateljstvo da nam nisu prijatelji, nego nas samo za sad upotrebiti žele.

- “Dakle, vidite od tuda jasno: kako je u tom poslu težka Vaša ortografia i kako niti isti oni Harvati, Bošnjaci, Carnogorci i Sarblji, koji ovi narječjem sbore, neće da ju upotrebljavaju.” (Časopis Kolo, Zagreb, 1842)

- U tajnom ugovoru između Crne Gore i Srbije od 23. septembra 1866. godine navodi se:

“Crnogorski činovnici smatraće se kao i srpski a narod Crne Gore uživaće ista prava kao i srpski”.

- U carigradskom egzarhističkom listu “Vijesti”, br. 125. od 1910. navodi se: ”Prije svega, mi, Crnogorci, nijesmo Srbi, a tako isto ni oni koji žive u Bosni i Hercegovini, pod Austro-Ugarskom”.

- Potpredśednik takozvane Podgoričke skupštine kojom je ukinuta crnogorska država, bjelaš Savo Fatić, u zapisniku iste od 14/27. novembra 1918. godine:

“Ja ve molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi.”

- Na čitulji ubijenoga komandira Šćepana Mijuškovića u Nikšiću od 1. maja 1924. godine između ostalog piše:

”Zlikovci, koji su poslati da posrbljavaju Crnogorce nijesu Srbi no dahije čiji
zločini trijumfuju u Crnoj Gori…”

- Dr Ivo Jovićević (1883-1965) u svojoj knjizi O ljudima i događajima (1892-1936) - sjećanje jednoga federaliste piše:

”Odkad postoje Crna Gora i Srbija kao dvije posebite države, Srbi su se svagda trudili da Crnogorcima podvale na sve moguće načine”.

2) Da li su crnogorsku naciju izmislili komunisti?

Jedino ukoliko su stari Crnogorci prije i tokom vladavine Crnojevića, ili pripadnici teokratske dinastije Petrović-Njegoš i njihovi savremenici bili komunisti! Evo kakav je tada bio odnos prema naciji Crnogoraca:

- Mustafa, islamizirani Petar Ćuda, sin Radovanov, iz Paštrovića, pojavljuje se u sudsko-notarskim spisima od 8. oktobra 1522. kao ”čovjek crnogorske nacije”;

- Završavajući svoju Istoriju o Černoj Gori 1754. godine, vladika Vasilije Petrović Njegoš zaključuje: “Ja vrlo kratko napisah ovaj izvještaj o crnogorskom nacionu” (većina prevodilaca riječju “narod” ukrivaju Vasilijev pomen crnogorske nacije);

- Na jednoj sablji iz 1766, koja se čuva u Državnom muziju na Cetinju, izgravirano je: ”Sie nož Joka Radonjića, guvernera vse crnogorske nacije”;

- Iz ugovora Petra II Petrovića Njegoša o prodaji manastira Maine, 12. oktobra 1837:

„Prodavaoc gospodin mitropolit crnogorskij i brdskij i s njim soglasno i dogovorno glavari nahijah crnogorskijeh renuncijavaju za sebe, za njihove prejemnike i nasljednike i za žitelje i naciju crnogorsku kojeh prikaživaju svakome razlogu publičnome i osobnome višepomenutoga monastirija, kućama, zemljama i ostalo istome monastiru prinadležašče, potvrđivajući i od njihove strane nastojaščij kontrakt od kupovine i prodaje.“

-Iz ugovora Petra II Petrovića Njegoša o prodaji manastira Stanjevića, 6. maja 1839:

„Prodavac, to est Ego Visoko Preosveštenstvo Gospod. Petar Petrović Njegoš Mitropolit Crnogorski i Brdski i s njim saglasno i dogovoreno glavari Nahijah Crnogorskijeh ovden prisustvujušči i koji pristaju ovome Kontraktu, renuncijavaju za sebe, za njihove pretnike i nasljednike i za onijeh koji prikaživaju Naciju Crnogorsku i istu Naciju, svakijem pravom javnenijem osobenijama vrhu pomenutom Manastiru, prinadležašće potvrdiva i od njihove strane nastojašći Kontrakt od kupovine i prodaje.“;

- U tekstu objavljenom u londonskom listu „The Times“ (30.septembra 1856) knjaz Danilo piše:

„Krv njenih junaka pala je na svaki kamen njenih visokih planina, i Crna Gora je sačuvala svoju dragocjenu slobodu. Politika velikih Sila bila bi jako pogrešna kada one ne bi uzele u obzir žrtve koje je njen narod podnio u ime Hrišćanstva – taj narod koji se, izmedu Srpskog kraljevstva, Vizantijskog carstva, kraljevstava Bugarske, Bosne i Epira, koji su svi podlegli napadima Turaka, ponosno branio medu svojim bezvodnim planinama, i koji je znao kako da sačuva, uprkos svom siromaštvu i oskudici, najsvetiji posjed koji jedna nacija može da ima – svoju nezavisnost. [...] Evropske Sile slabo ili jedva da uopšte i znaju za ovaj narod iz plainina. Kraljevi se nijesu brinuli da nezavisnost ove nacije bude priznata i da ona ude u veliku porodicu evropskih država. [...] Oslanjajući se na razloge koje sam upravo objasnio, uvjeren sam da će velike evropske Sile željeti da zaštite slabe od jakih, da će željeti da garantuju Crnogorcima integritet njihove teritorije, da će im garantovati ono što može da sačuva njihovu nacionalnost i njihova prava nepovrijeđenima. [...] Vaša Ekscelencija će se iz ove izjave uvjeriti o situaciji i poslovima ove nacije, i sumnjam da je Vaša ekscelencija neće uzeti u obzir i preporučiti pažnji Njegovog Veličanstva, čija nam hrišćanska milost i osjećaj za pravdu daju nadu da se nijesmo uzalud pozvali na njegovo ljubazno Dobročinstvo.“

- Kralj Nikola u pismu premijeru Klemansou od 26. 08. 1918:

„Crnogorsko pitanje nije dinastičko, no načelno pitanje male nacije i naroda“

- Princ Petar Petrović je pisao: ”Crna Gora postoji kao kolektivna ličnost, kao nacija” (Rimska Tribuna 31. 5. 1918.)

- Negodujući zbog uništenja crnogorske države 1918, Jovan Popović piše da se ”nad crnogorskom nacijom vrši internacionalna nepravda”, da je ”još u davnoj prošlosti crnogorska nacija umjela svojijem sopstvenim silama boriti se protiv jedne velike carevine i osnovati svoju nacionalnu državu – mnogo prije no svi ostali narodi Balkana… I tako crnogorska nacija ima istorijsku prošlost stariju za četiri vijeka od srpske” (Jovan Popović, Pogled na crnogorsko pitanje, Memorandum podnesen na Konferenciji mira u Parizu, u ime Saveza slobodnih Crnogoraca, na francuskom, kao brošura KCŠ – Neji kod Pariza, 1919).

I stranci su kroz istoriju priznavali crnogorsku naciju:

- U gramati ruskoga cara Petra Velikoga Prvog od 9. 7. 1715. Danilu Petroviću tri puta se navodi ”montenegrinska nacija” i ”nacija montenegrinska” (na originalnoj gramati je potpisan državni kancelar grof Gavrilo Golovkin, a s originalne gramate posvjedočio potkancelar Leontije Pljančukov; objavio je akademik dr prof. B. Šekularac i u Lučindanu br. 2, Cetinje, 1999).

- Francuski list “Moniteur” od 2. februara 1790. godine piše i ovo: “Jedne istorijske novine sadrže ove pojedinosti o Crnoj Gori: Crnogorci su slovenska nacija i žive u planinama koje se nalaze između dalmacije i Albanije”

- Francuski pukovnik Vijala de Somijer, koji je bio u Crnoj Gori i napisao knjigu »Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru« (1820) govori da su »Crnogorci nacija koja ljubomorno čuva svoju slobodu, u kojoj živi duh nacionalne nezavisnosti«.

- Ženevski list La Suiss navodi da ”crnogorska nacija želi po svaku cijenu da ostane slobodna u svojijem gorama, zašto silom od nje činiti podanike Srbije?”. Dalje navodi da ”mala, ali junačka nacija crnogorska treba da slobodno raspolaže svojom sudbinom” (La Suiss, ženevski list, jul 1919).

- Što se tiče drugih primjera iz novije istorije, naročito prvih decenija XX vijeka, navešćemo ih samo nekoliko. Talijanski diplomata, ambasador Romano Avecena ukazuje da ”Crnogorci, i pored naklonosti prema svojoj srodnoj braći, čuvaju posebne crnogorske nacionalne karakteristike”. Gledston, sin engleskoga državnika, naglašava da ”sloboda i nezavisnost treba da budu duh nacionalnoga individualiteta Crnogoraca”.
Gaston Rupel zbori o ”maloj naciji crnogorskoj koja nikada nije bila u lancima ropstva” Al-Henri Bezies opominje da ”crnogorska nacija ima pravo na život”, a A. Avgustin Rej zbori da je ”hrabrost crnogorske nacije poznata u cijelom svijetu” i da je ‘‘mala crnogorska nacija vazda na visini očuvala svoju čast”, što potvrđuje i Luj Avenje svojom izjavom da je ”nacija crnogorska, nacija koja je velikodušno prolijevala svoju krv za opštu stvar”. To tvrdi i Makaler koji navodi da ”nikada nije bilo hrabrije i čestitije od crnogorske nacije”, ali ni ”više mučeništva i nepravde no što ga je podnijela crnogorska nacija”. Hugo Mivinket ističe: ”Istorija bdije nad malenom, ali slavnom crnogorskom nacijom, koja sada brani, kao što je i vjekovima branila, svoju slobodu i nezavisnost”. Pižon, ministar vanjskijeh poslova Francuske Republike, 4. 11. 1918. obećava da će francuska vojska u Crnoj Gori ”sa uvažavanjem poštovati vlasti i slobodu nacije crnogorske” (iako Francuska to obećanje neće ispuniti).

Ovđe možete više saznati o jednom velikom, a opet malo poznatom Crnogorcu, Nikoli Petanoviću, koji je svoj život posvetio crnogorskoj naciji, a koji takođe nije imao nikakve veze sa komunizmom: Rekao je Nikola Petanović.

3) Da li su Njegoš i kralj Nikola bili Srbi?

Istorijska situacija u vezi sa ovijem pitanjem vrlo je kompleksna i o njoj zainteresovani čitalac može naći obimnu literaturu. Međutim, mi ćemo ovđe na najsažetiji način pokušati objasniti pojavu “srpstva” kod Vladike Petra II Petrovića Njegoša i knjaza/kralja Nikole, kao i to kako je nastala srpska nacija u Crnoj Gori uopšte.

- Dok je NJEGOŠ bio dječak vaspitavao ga je Simo Milutinović Sarajlija. Milutinović je bio špijun i velikosrpski propagator, poznat kao čudak. Koliko je bio opsjednut srpstvom govori i činjenica da je njemačkoga prevodioca srpskijeh pjesama po imenu Gerhard uvjerio da su svi rimski pjesnici nosili srpska imena koja su pisari kasnije samo iskvarili, pa da čak u Srbiji ima i Gerharda, samo što se oni zovu Đero!

Simo je u Njegošu probudio inspiraciju i klicu pjesničkoga stvaralaštva, ali je u njega usadio i nešto do tada potpuno nepoznato svim Crnogorcima – srpstvo! Slavljenje Kosovske bitke, Miloša Obilića, legenda o istrazi poturica, Dušanovo carstvo – sve je to bila Njegoševa inspiracija koju mu je Simo ulio u glavu. Njegoš ne bi mislio da je Srbin, da ga u njegovoj mladosti Simo Milutinović nije ubijedio da je Srbin.

Dakle, Njegoš nije bio Srbin, već je kao pjesnik bio ponijet sveslovenstvom i svesrpstvom sa kojima ga je upoznao Simeon Milutinović. Sve ovo ne znači, naravno, da Njegoš nije bio genijalan pjesnik, ali je njegovo uvjerenje o srpskom karakteru Crne Gore bilo pogrešno, bilo mu je NAMETNUTO sa strane. Tako je Njegoševa poezija, nezavisno od njene umjetničke vrijednosti, bila glavni izvor posrbljivanja Crnogoraca. Dalje proširivanje srpskog nacionalnog ośećanja u Crnoj Gori najviše su pomagale srpske agenturne mreže koje su je preplavile, predviđene tajnim velikodržavnim programom – Načertanijem.

- Kralj Nikola je svakako bio pod Njegoševim uticajem, ali je upravo on, iz posebnih razloga, “najzaslužniji” (u negativnom smislu) za širenje srpske nacije u Crnoj Gori. Zašto, pitate se? Zato što je imao duboke praktične interese – dinastičke i državničke prirode, da ubjeđuje narod Crne Gore i svjetsku javnost da su Crnogorci “najbolji”, “najrasniji”, “najelitniji” i “najčistiji” “Srbi”. Naime, lukavi Rusi i Vojvođani neosnovano su, zbog svojih političkih potreba, uvjerili kralja Nikolu da je upravo on, a ne neki predstavnik Karađorđevića ili Obrenovića odabran od strane velikih sila da bude nasljednik “Dušanove krune”, vladar velikog “srpskog” carstva. Da bi opravdao ovaj svoj navodni odabir, sve je crnogorske škole (a veliki ih je broj bio izgrađen za vrijeme njegove vladavine) i ostale institucije stavio u službu svoje opsesije, uveo trobojku kao zastavu i posrbio generacije Crnogoraca. Međutim, ovo će se kasnije nesrećnom kralju Nikoli obiti o glavu – iz toga novokomponovanoga srpstva u Crnoj Gori nastali su crnogorski izrodi i srpski plaćenici tzv. bjelaši, zbog kojih će dinastija Petrović-Njegoš biti detronizovana, a državnost Crne Gore uništena. Sve što smo naveli o kralju Nikoli izvarendno objašnjava jedan od najvećih crnogorskijeh istoričara Živko Andrijašević u sjajnom radu Srpstvo u Crnoj Gori (toplo preporučujemo da ga počitate). On tu objašnjava i šta se dalje dogodilo:

“No, kada je posljednjih mjeseci 1918. godine postalo očito da će poslije završetka svjetskog rata na Balkanu biti stvorena jugoslovenska država, državna ideologija Crne Gore je čitavu priču o crnogorskim zaslugama i žrtvovanjima ponovo morala temeljiti na novom političkom motivu. “Srpstvo” kao politički motiv, opet je zamijenjeno “jugoslovenstvom”. Dosadašnja ideološka matrica o vjekovnom žrtvovanju i zaslugama za Srpstvo, zamjenjuje se pričom o zaslugama i žrtvovanju za jugoslovenstvo, a crnogorska težnja za svesrpskim ujedinjenjem, odjednom postaje vjekovna težnja za jugoslovenskim ujedinjenjem. Iako je više od pedeset godina crnogorska državna ideologija isticala privrženost Crne Gore srpskom ujedinjenju, kralj Nikola sada pravi uočljiv ideološki zaokret. (…) Pored isticanja crnogorskog kontinuiteta u borbi za stvaranje Jugoslavije, kralj se nada da će buduća jugoslovenska država biti utemeljena na poštovanju prava naroda na samoopredjeljenje. Eto koliko je malo trebalo da se kraljevo srpstvo pretvori u jugoslovenstvo. Njegovo srpstvo, očigledno, nije bilo tako jakog korijena kao što se u novinama tvrdilo. 
Sve ove činjenice potvrđuju da je srpska nacionalna svijest u Crnoj Gori proizvod ideološkog inženjeringa u 19. vijeku.“

Međutim, činjenica da su Njegoš i kralj Nikola propagirali srpstvo ne znači da su pripadali srpskoj, a ne crnogorskoj naciji. Recimo, Njegoš u ugovoru o prodaji manastira Stanjevića 1839. navodi: “… onijeh koji prikaživaju Naciju Crnogorsku i istu Naciju, svakijem pravom javnenijem…” (za više detelja pośetite ovaj post). Sa druge strane kralj Nikola je izjavio: „Crnogorsko pitanje nije dinastičko, no načelno pitanje male nacije i naroda“.
Sve u svemu, srpska nacija u Crnoj Gori izmišljena je tokom 19. vijeka, kao proizvod više faktora: Njegoševoga pjesništva pod uticajem Sima Sarajlije, načertanijevske propagande iz Srbije i političko-ideološkoga inženjeringa kralja Nikole.

4) Da li su stari Crnogorci sebe zvali Srbima?

Za stare Crnogorce riječ “Turčin” značila je musliman, riječ “Latinin” katolik, a riječ “Srbin” pravoslavac, nevezano za to kojem se narodu zaista pripada, što je sa istorijskoga stanovišta potpuno razumljivo. Dokazi za ovo su zaista brojni:

Holeček kasnije dodaje: “Što se vjeroispovijesti tiče, najviše se nazivaju Srbi ili rišćani, a katolike zovu kršćani ili Latini, zato što bogoslužbu obavljaju na latinskom jeziku.”

Sigfrid Kaper je poslije boravka u Crnoj Gori u časopisu “Unsere Zeit” objavio članak “Knjaževina Crna Gora” 1875. godine. U njemu je zabilježio:

“U svim vremenima su se Crnogorci istovremeno nazivali i ‘Srbima’; naravno, prvobitno u religijskom značenju tog imena, pod kojim su se, za razliku od katoličkih i kasnije i muslimanskih južnih Slovena, podrazumijevali pravoslavni pripadnici istočne crkve, iz čega se onda tokom daljeg razvoja lako dalo izvesti nacionalno značenje.” (Sigfrid Kaper, “O Crnoj Gori”, CID, Podgorica, 1999).

I za Marka Miljanova Popovića naziv “Srbin” je vjerski pojam! Iz teksta Marka Miljanova ”PRVA POHARA KUČA”:

“… Kad ovo čuje skadarski vezir, upotriebi ovakvi način: dadne mito u Kuče, da se među sobom izdadu, i to mu ispadne za rukom. Neki od ostalije Kuča primiše mito od Turaka i izdadoše. Evo njihovije imena:
Ljulja Palumbov, Turčin iz sela Ledina, Pale Lekin, Latinin iz sela Banjkana, Punan Dedin, Srbin iz sela Berove, Bećo Savićev, Srbin iz Lijeve Rijeke.
Oni su četvorica uzeli iz Turaka po kapu pulja.”

Marko Miljanov, jasno, pojam Srbin nije smatrao za etnički, već za vjerski termin.
Narodnost Latinin ne postoji, Turaka po narodnosti nema u Kučima, u Kučima nema ni Srba po narodnosti, Srbin je isto kao i Latinin i Turčin – vjerski termin.

LATININ=KATOLIK
TURČIN=MUSLIMAN
SRBIN=PRAVOSLAVAC

Odnosno, kao što kaže i Bogo Grafenauer, to znači da se “upotrebljavao pri razlikovanju etničkih grupa, sve do 18. vijeka, kriterijum kog Evropa, van pokrajina turskog carstva (…) nije poznavala: nacionalna pripadnost se određivala po vjeri i crkvi“! (B. Grafenauer, “Pitanje srednjovjekovne etničke strukture prostora jugoslovenskih naroda i njenog razvoja”)

Važno je reći da su za vrijeme pripadnosti crnogorske teritorije Ohridskoj arhiepiskopiji Crnogorci ponekad, na osnovu crkvene jurisdikcije, sebe takođe zvali Makedoncima – nijesu Crnogorci zbog toga “postali” Makedonci, kao što nijesu bili ni Srbi, već se i u jednom i u drugom slučaju radilo o imenovanjima na osnovu formalnih podjela pravoslavnih crkava. Saznajte više: Kako su Crnogorci počeli da se zovu Makedoncima (pod uticajem Ohridske arhiepiskopije), a zatim Srbima (zbog pripadnosti srpskoj Pećkoj patrijaršiji).

U knjizi “Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatijsko-istrijskom svjedočanstvu” (Zadar, 1899) koju je priredio episkop Nikodim Milaš, sabrana su mnoga dokumenta, uglavnom iz zadarskih arhiva. Pod brojem CXXVI nalazi se izvještaj koga je jedan anonimni katolički sveštenik napisao je oko 1741. godine. Jedna rečenica iz tog izvještaja glasi:

“Gl’Illirici di rito grесо tutti generalmente si contengono sotto il nome di Serbi ο Serviani…”

U prijevodu: “Iliri grčkoga obreda se svi generalno sadržavaju pod imenom Serbi ili Servijani…”

(Imajte na umu da se ime “Iliri” u datome tekstu ne odnosi na stari ilirski narod, već se radi o tipičnom arhaičnom izrazu za stanovnike tzv. Ilirika, śeverozapadnog Balkana, oblasti nekada naseljene drevnim Ilirima. “Grčki obred” znači pravoslavlje.)

Dakle, bez obzira na stvarnu etničku i nacionalnu pripadnost nekog južnoslovenskog naroda, on bi, ukoliko je pravoslavne vjeroispovijesti, pod uticajem srpske crkve dobijao srpsko ime (izuzimajući Makedonce i Bugare, naravno).

5) Da li Crnogorci i Srbi pripadaju jednome kulturno-nacionalnom korpusu? Jesu li Crnogorci porijeklom Srbi?

Crnogorci i Srbi jesu dva srodna narodna, ali su na kulturno-istorijskom i državnom planu oduvijek bili zasebne nacionalne kategorije. Navedimo samo nekoliko primjera ove posebnosti kao ilustraciju:

- Crnogorci NIKADA u istoriji nijesu dobrovoljno dopustili da Crna Gora postane dio Srbije – ni 1186. (kada je Stefan Nemanja ognjem i mačem zauzeo Duklju, satro dukljansko ime i nemilosrdno razorio dukljanske gradove) ni 1918. (kada je sprovođen teror nad crnogorcima koji su se borili protiv tragičnoga i sramnoga ukidanja Crne Gore, odnosno njenoga prisajedinjenja Srbiji na nelegalnoj i nelegitimnoj tzv. Podgoričkoj skupštini). Sa druge strane, malo je poznato da je Dukljansko kraljevstvo, najstarija crnogorska država, pri vrhuncu svoje moći za vrijeme kralja Bodina, obuhvatala pokorene oblasti Raške i Bosne (saznajte više ovđe). I Njegoš je bio svestan da su Nemanjići bili strani osvajači, ništa gori od Turaka, kada je kazao: „No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje ni za Murate ni za Bunaparte; oni svi biše i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi; a to ti je u slavi.“ (“Golubica”, 1843/44, 5, 18-22)

- NAJNAČAJNIJA bitka u čitavoj istoriji srpskoga naroda je nesumnjivo boj na Kosovu. Zetska vojska, tj. preci današnjih Crnogoraca, proslavljeni po hrabrosti iskazanoj u mnogijem bojevima, nijesu učestvovali u Kosovkoj bici. Kosovski mit i slavljenje Miloša Obilića će u Crnu Goru tek u 19. vijeku unijeti velikosrpski propagator i špijun Simo Milutinović Sarajlija, koji je nekoliko godina na Cetinju bio Njegošev vaspitač.

- NAJZNAČAJNIJI srpski svetitelj je Sveti Sava. Svetosavlje nije postojalo u Crnoj Gori sve do propagande u kasnom 19. vijeku. Ovo najbolje dokazuje činjenica da Njegoš nije NIKADA pomenuo Svetoga Savu, odnosno Rastka Nemanjića. (Saznajte više ovđe)

- Prvi kralj Crne Gore (koja se tada zvala Duklja) bio je Mihailo Vojislavljević 1077 godine. Prvi srpski kralj bio je Stefan “Prvovenčani” 1217. godine, dakle 140 godina kasnije. Naziv Prvovjenčani jasno oznacava – prvi ovjenčani, prvi krunisani, tj. prvi srpski kralj. Prvi ovjenčani/okrunjeni Srbin – prvi kralj Srba. Drugijem riječima – Crnogorci su svoga kralja imali prije no što su ga Srbi imali.

- Prvi srpski ustanak dogodio se, po zvaničnoj srpskoj istoriji, 1804. godine (iako je zaista počeo tek 1805). Crnogorci su daleko prije 1804. ili 1805. dizali ustanke protiv Turaka i vodili žestoke okršaje, to jest - bilo je mnogo crnogorskih ustanaka prije prvoga srpskoga ustanka. Ako su Crnogorci Srbi, kako je to moguće?

- Crnogorci su se nekada zvali Dukljani, odnosno dukljanski sloveni (više o njima); zato za Dukljane, kao i za drevne Zećane možemo reći da su preci današnjih Crnogoraca. Istorijski izvori govore da oni nijesu bili Srbi. Konstantin Porfirogenit, na primjer, precizno navodi koji slovenski narodi na Balkanu spadaju u Srbe, a koji u Hrvate, dok Dukljane predstavlja kao poseban narod! Pod uticajem srpske vlasti je u Duklji/Zeti dotadašnje katoličanstvo je uglavnom zamijenjeno pravoslavljem, ali to naravno ne znači da su preci Crnogoraca postali dio srpskoga naroda, što redovno jasno dokazuje vladarsko titulisanje zetske dinastije Balšića. Na primjer, Đurađ Balšić vladao je “zemljom Zetskom i Pomorskom i polovinom Srpske zemlje, dijelom i Grčke” (obladajuštu že togda zemliju Zet’skoju i Pomorskoju i pol Sr’b'skie, ot česti že i Grčkoju). Đurađ je neko vrijeme, poslije Stracimirove smrti, držao Metohiju sa Prizrenom i Peći, i to je ta polovina srpske zemlje! Očigledno je da zemlja na kojoj su živjeli preci današnjih Crnogoraca nikada nije ubrajana u prostore koje naseljavaju Srbi. Prema tome: Balšići su znali što je zetsko (tj. crnogorsko) a što srpsko!

Izabrali smo samo neke najreprezentativnije i najdomljivije činjenice iz čitavoga mora primjera. Pomenimo još i to da najznačajnije socio-antropološko obilježje crnogoraca – plemensko uređenje, nije ni u tragovima prisutno kod Srba. O tome što ni u crnogorskijem ni u srpskijem istorijama (prije nego što su počele načertanijevske propagande) nikada nijesu među srpske dinastije ubrajani Vojislavljevići, Balšići i Crnojevići – i da ne govorimo.

6) Da li postoji Crnogorski jezik?

Crnogorski jezik postoji u onoj mjeri u kojoj postoje hrvatski, srpski, ili bosanski. Stari Crnogorci, tačnije najprirodnije nastrojen običan narod, sve do širenja velikosrpske propadande nikada svoj jezik nije nazivao srpskim – već isključivo naškim!

Danas ima mnogo srpskih i prosrpskih “stručnjaka” koji negiraju postojanje crnogorskoga jezika. Međutim, ako se njihovi “argumenti” podvgrnu najprostijoj logičnoj analizi, dolazimo do zaključka da su sve te kritike utemeljene na potrebama nacionalističke politike, a ne na parametrima lingvistike. Dvije njihove glavne optužbe su da je crnogorski jezik:

1. a) novokomponovan  b) arhaičan.

Već je uočljiva besmislenost ovih etiketiranja. Kako crnogorski jezik može biti novokomponovan ako je arhaičan? A arhaičan sigurno ne može biti jer je >đe<, >će<, >śe<, >źe<, nastalo jotacijom od >dje<, >tje<, >sje<, >zje<; dakle, riječi đevojka, ćeranje, śekira, źenica, nastali su iz starijih oblika djevojka, tjeranje, sjekira, zjenica. Prateći logiku protivnika crnogorskoga jezika, dolazimo do zaključka da su upravo nejotovani oblici (>dje< – djevojka, >sje< – sjekira, itd.) arhaizmi! Moramo ovđe naglasiti da moderna norma crnogorskoga jezika prihvata i jotovane i nejotovane forme, tako da je ispravno reći i đevojka i djevojka, lećeti i letjeti, ośećaj i osjećaj, mrźeti i mrzjeti i slično.

Još jedan argument koji koriste protivnika crnogorskoga jezika može se sažeti u sljedeću izjavu koju oni iznova i iznova ponavljaju: “Amerikanci ne pričaju američkim jezikom, već engleskim, Austrijanci ne pričaju austrijskim, Švjacarci švajcarskim, niti Brazilci brazilskim. Kad tako veliki narodi ne moraju jezik kojim govore imenovati svojim nacionalnim imenom, zašto bi onda šaka Crnogoraca morala da se pravi posebna i zove svoj jezik crnogorskim umjesto srpskim?” Ovakvo razmišljanje pokazuje sklonost ka pravljenju tendecioznih, politički subjektivnih paralela, kao i suštinsko nepoznavanje crnogorske istorije. Situacija kod jezika Crnogoraca i, recimo, Amerikanaca, ne može se upoređivati. Nacije kao što su američka, kanadska, meksička ili brazilska nastale su od bivših kolonija, što nije slučaj sa crnogorskom – Crnogorci nikada nijesu bili ničija, pa ni srpska kolonija. Austrijska i švajcarska nacija su se vremenom odvojile od jedinstvenog njemačkog etnosa, i zato zadržale njemačko ime jezika, ali Crnogorci i njihova nacija se nijesu “odvajali” od srpske, već su imali potpuno samostalan život i istorijski razvitak još od prije dukljanskog vremena. Jednostavnije rečeno: Crnogorci su oduvijek govorili svojim sopstvenim jezikom i nijesu ih Srbi naučili kako da pričaju – tako da njihov jezik ne može biti srpski, i niko sa strane nema pravo da im određuje kako da ga nazovu.

Jezikoslovac Ljudevit Jonke je tačno istakao: “Kakva zla ima u tome ako i Crnogorci žele svoj jezik nazivati crnogorskim. I oni su narod, oni svoj jezik nisu primili ni od Srba ni od Hrvata, imaju ga od iskona, pa ga mogu nazivati kako hoće.”

Srpski književnik Ljubomir Nenadović u svojem poznatom djelu O Crnogorcima 1856. objavio je kako je prilikom pośete Crnoj Gori ustanovio da Crnogorci govore crnogorskim jezikom. On je takođe ostavio zapis kako je obavljao propagandu da se u crnogorskim školama izučava srpski jezik, i da će, ne bude li tako, tvrdio je Nenadović, razlike između crnogorskoga i srpskoga jezika u budućnosti biti još veće:

“U svim školama jezik je crnogorski; u mnogome različan od onoga priznatog, lepog jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kojem se dosada najviše pisalo i radilo, ostaće zauvek kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole, kao do sada, onda posle sto godina između ta dva jezika biće veća razlika nego sto je između portugalskog i španskog. Ja ne kažem koji je jezik lepši; samo napominjem: da bi, za ljubav književnog jedinstva, trebalo da manjina pristupi većini… No na Cetinju nisu nimalo skloni tome” .

Slično svjedoči i Simo Matavulj u “Bilješkama jednog pisca”. U njima navodi sljedeće riječi Crnogorca Tomaša Vukotića povodom traženja neke pozorišne grupe za izvođenje drame “Balkanska carica”: I zar ti skitači umiju govoriti po naški, onako čisto crnogorski, kâ što je pisano? Bože sačuvaj! Ne bi im svaku treću razumio… Ni najbolji glumci u Biogradu ne umiju govoriti našijem govorom…

Mađarski slavist Jožef Bajza je u svojoj studiji Crnogorsko pitanje (izvorno A montenegrói kérdés) 1927. napisao:

“Petovjekovna borba koju su Crnogorci vodili sa Turcima izolovala ih je od svijeta i sabila u vrletne i nepristupačne klance. I zato su ostali izolovani i lingvistički. Njihov se jezik razvijao nezavisno i dobio je originalno obilježje. Čak i u jeziku se manifestuje državna i nacionalna nezavisnost Crne Gore”.

Navodimo dio odgovora jednoga od najznačajnijih jugoslovenskijeh lingvista, Dubravka Škiljana, kojeg je dao listu “Vreme” (23 .08. 1996.), na pitanje: “Koliko su uopšte srpski i hrvatski jezik različiti?”:

Najbliži tome da se izdvoji kao poseban jezik nije hrvatski nego crnogorski – onog trenutka kada u svoj standardni jezik uvedu meko Š, Ž i Z kao posebne foneme, koji će vjerovatno imati, što nije neophodno, i posebne grafičke znakove, oni ce napraviti puno odlučniji korak nego što su sve promjene učinjene ovdje u svrhu razdvajanja jezika. Jer, to je nešto što čvrsto definira jezičnu strukturu, broj ili sistem fonema…

7) Da li je postojala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva?

Sa istorijske tačke gledišta je van spora da Crnogorska pravoslavna crkva ne samo da je postojala, već postoji i danas. Ogroman je broj dokaza za ovu neoporecivu činjenicu. Ukratko, Crnogorska pravoslavna crkva kao autokefalna postoji od 1766. do danas, s prekidom od 1920. do 1993. godine.

Crnogorska pravoslavna crkva je faktički bila autokefalna od ukidanja srpske Pećke patrijaršije 1766. Praktično ni dotad, ali od toga vremena i de jure, niko nije imao kanonske juruisdikcije da se miješa u crkveni život crnogorskih pravoslavaca, a svoga duhovnog poglavara Crnogorci su sami birali na Opštecrnogorskom zboru – jednoj vrsti predstavničke narodne skupštine koja se ispred Cetinjskoga manastira održavala povodom donošenja najvažnijih odluka. Samostalno biranje vrhovnog vjerskog poglavara (arhipastira) jeste glavni znak raspoznavanja autokefalne crkve.

Crnogorski crkveni poglavari ujedno su bili i političke vođe tadašnje crnogorske države iz dinastije Petrovića. Mitropolit Petar I Petrović (Sveti Petar Cetinjski) i Petar II Petrović Njegoš kao nasljedno dostojanstvo crnogorskih vladika su isticali bijele kamilavke koje po kanonima mogu ponijeti samo autokefalni pravoslavni poglavari.

Carigradski patrijarh je službeno, sa stanovišta kanona, priznao autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Zvanični katalog Ruske crkve od 1851. navodi Crnogorsku pravoslavnu crkvu kao autokefalnu. U službenom dokumentu – Katalogu autokefalnih pravoslavnih crkava Sintagma koji je, po odobrenju Carigradske patrijaršije, objavljen u Atini 1855. godine, pod rednim brojem 9. navodi se Crnogorska pravoslavna crkva kao autokefalna. Sa druge strane, Carigradska patrijaršija nije navela Crnogorsku crkvu u katalogu u kojem nabraja crkve koje su pod njenom jurisdikcijom.

Od 1904. godine Crnogorska pravoslavna crkva imala je svoj Sveti Sinod (Sinod je najviši crkveni organ upravljanja koji mogu imati samo autokefalne crkve).

Čitav niz legislativnih akta svjedoči o ustrojstvu i funkcionisanju Crnogorske pravoslavne crkve. U tom pogledu od fundamentalne važnosti je spomenuti: Ustav Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori (1903.); Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori (1904.); Zakon o parohijskom sveštenstvu (1909.). Status Crnogorske pravoslavne crkve reguliran je i državnim Ustavom Knjaževine Crne Gore koji je usvojen na Nikoljdan 1905. godine.

U državnom Ustavu Knjaževine Crne Gore 1905. godine bilo je normirano u članu 40. sljedeće: “Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori“.

Član 40. Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905.

Crnogorska autokefalnost bila je prije 1918. opštepoznata činjenica, o njoj 1911. godine piše, u posebnoj odrednici, i Enciklopedija Britannica.

CPC bila je nekanonski ukinuta dekretom srpskoga regenta Aleksandra Karađorđevića. Na osnovu sporazuma između Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine “Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje Ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi eparhija u Južnoj Srbiji, Bosni i Hercegovini”. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobađa od svoje vlasti i prisajedinjuje Ujedinjenoj Pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom “i priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija”. “Tako autokefalne crkve – Crkva Kraljevine Srbije, Karlovačka i Crnogorska i neki djelovi crkve Bukovinsko-dalmatinske sjedinili su se 1920. godine”. “Sinod je priznao proglašenje ujedinjenih autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke”.

Prvi vladika obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve 1993. bio je vikarni episkop Antonije Abramović, što je naišlo na politički motivisane bijesne reakcije Srpske pravoslavne crkve.

Nakon Antonijeve smrti 1996, na crnogorskome narodnome zboru na Cetinju, Badnjeg dana 1997, za crkvenog poglavara predložen i izabran dotadašnji paroh Carigradske patrijaršije u Rimu, arhimandrit Miraš Dedeić. U crkvi Svete Paraskeve u Sofiji, 15. marta 1998. godine, hirotonisan za episkopa od strane Patrijarha Bugarskoga Pimena i sedam mitropolita i episkopa Bugarske pravoslavne crkve. Na Cetinju, 31. oktobra 1998. godine, intronizacijom je za mitropolita utoličen kao Njegovo Blaženstvo Arhiepiskop Cetinjski i Mitropolit Crnogorski Mihailo.

Proces obnove Crnogorske pravoslavne crkve početkom 1990-ih bio je važan temelj nacionalne samospoznaje Crnogoraca i stremljenja ka obnovi državne nezavisnosti do čega je i došlo u maju 2006. godine.

8) Da li su Crnogorci i Srbi jedan narod?

Jedino ako smatramo da su svi Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati i Srbi jedan narod. Ukoliko ih posmatramo kao zasebne cjeline, onda Crnogorci i Srbi ne pripadaju jednome narodu. I u jednome i u drugome slučaju ne implicira se da su Crnogorci Srbi. Jer, čak i da su oni jedan narod, onda se radi o tzv. jugoslovenskom, a ne srpskom narodu, što jasno dokazuje argumentacija koju smo prethodno iznijeli.

Crnogorci inače imaju potpuno zasebno istorijsko i etnogenetsko nasljeđe u odnosu na Srbe. Preci Crnogoraca bili su Polapski Sloveni: Veleti i Obodriti (Abodriti), odnosno Ljutići i Bodrići te još neka manja plemena iz Pomorja i sa ostrva Rujana (Rugen).
Naselili su oblasti savremene Crne Gore najranije krajem 5. vijeka, u toku cijelog 6. i najkasnije početkom 7. vijeka, da bi u toku 10. vijeka oformili svoju prvu nezavisnu državu Duklju. Nazvali su se Dukljanima prema staroj rimskoj provinciji i gradu Doclea (Dioklitia ili Dioklija). Prvi Sloveni miješali su se sa starośediocima – ilirskim Docleatima, Keltima i rimsko-grčkim naseljenicima. Svi oni su učestvovali u etnogenezi današnjih Crnogoraca, čitav vijek prije dolaska Srba i Hrvata (7. vijek).

Slovenska plemena na teritoriji Duklje činila su savez od kojeg je, pod vođstvom dinastije Vojislavljevića, nastala Kraljevina Duklja, prva crnogorska država. Mihailo Vojislavljević je 1077. godine od pape Grgura VII dobio kraljevske znakove (rex Sclavorum) čime je Duklja bila priznata kao kraljevina.

Duklja je bila katolička zemlja. Od 1089. tadašnja biskupija iz Bara je, odlukom pape, uzdignuta na rang nadbiskupije koja se u Ljetopisu popa Dukljanina pominje kao Dukljanska crkva. U stoljećima koja će uslijediti nakon nemanjićkog osvajanja Duklje pravoslavlje će postati dominatna vjera na ovoj teritoriji.

Kasniji naziv Zeta država je dobila po istoimenoj rijeci Zeti koja protiče kroz centralni dio današnje Crne Gore i kod Podgorice se uliva u rijeku Moraču. Rijeka Zeta dobila je ime po slovenskom plemenu Ze(n)tići (žeteoci) doseljenome iz Pomorja. Tu regiju vizantijski hroničari prema njima nazivali su Zenta ili Genta (žitnica – žitorodna oblast) a njene stanovnike Zenti (Genti). Naziv se nakon nekog vremena mijenja u Zećani. Prvi pomen Zete kao teritorije Dukljanskoga kraljevstva nalazimo u Ljetopisu popa Dukljanina s kraja 12. stoljeća.

U periodu od 1183. do 1189. godine raški župan Stefan Nemanja uspio je, posredstvom brutalne i beskrupulozne vojne sile, okupirati Duklju i potčiniti je Raškoj. Nakon što je Nemanja okupirao Dukljansku kraljevinu, naziv Duklja, kao i etnonim Dukljanin, sistematski su potiskivani, i uskoro su u potpunosti bili zamijenjeni zetskim imenom. Taj je proces bio motivisan kako vjerskim tako i državno-nacionalnim razlozima – nakon što su razorile skoro sve dukljanske gradove, srpske vlasti su nastojale da u potpunosti izbrišu svijest o etničkoj pripadnosti i satru državnu tradiciju Dukljana. Međutim, zbog svog specifičnog položaja, Duklja/Zeta će čak i u sastavu Raške biti zemlja sa znatnim stepenom autonomije.

Zeta vraća nezavisnost oko 1360. godine, pod drugom poznatom istorijskom crnogorskom dinastijom Balšića. Do 1451. je Zeta opet bila pod vlašću srpskih despota iz Smedereva i cara Dušana (Stefan Uroš IV) koji je u krvi ugušio pobunu zetskih plemića koji su se borili za nezavisnost. No, ta je srpska vlast bila osporena, te konačno i potpuno zbačena 1451. od strane Crnojevića, moćne porodice iz planinskoga dijela Zete, između planine Lovćen i Skadarskoga jezera koji se nazivao Crna Gora.

Nakon što je zbačena srpska uprava, trajno će se ustaliti novi naziv za Zetu – Crna Gora.
Ime Crna Gora (staroitalijanski Montenegro) po pisanim dokazima se prvi put spominje još u vrijeme države Zete 1296. u jednom spisu u Manastiru Sv. Nikole, a oko 1430. nazivi Crna Gora i Crnogorci su u opštem korišćenju.

Tokom dugog perioda svoje povijesti crnogorski narod morao je voditi borbu za oslobođenje Crne Gore od Osmanskog carstva. Ona se završila pobjedom Crnogoraca u vidu očuvanja nezavisne crnogorske države. Nakon Balkanskih ratova Crna Gora je proširila svoje granice, integrišući u svoje teritorije mnoge oblasti koje joj etnički i istorijski pripadaju. Međutim, neposredno nakon Prvog svjetskog rata srpske trupe (uz francusku pomoć) prodiru u Crnu Goru i okupiraju je. Na nelegalnoj i nelegitimnoj “Podgoričkoj skupštini” grupa plaćenika srbijanskog režima dinastije Karađorđevića neustavno je zbacila s vlasti dinastiju Petrović Njegoš i proglasila prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Nakon nasilne aneksije, Crna Gora je u sastavu velike Srbije ušla u Kraljevinu SHS, a nove jugoslovenske vlasti sprovodile su do tada neviđeni teror, mučeći i ubijajući sve Crnogorce koji su se protivili bjelaškom posrbljavanju Crne Gore i podržavali zelenaški pokret vjeran kralju Nikoli I Petroviću Njegošu.

Fašističke trupe okupirale su Crnu Goru 1941. godine, na prijevaru zadobijajući povjerenje patriotske elite crnogorskih suverenista, da bi kasnije sklopile čvrst savez s velikosrpskim četničkim pokretom.

Poslije pobjede Narodnooslobodilačkog poketa nad fašizmom, Crna Gora ulazi u sastav nove jugoslovenske države kao jedna od šest ravnopravnih Republika. Za vrijeme raspada SFRJ u Crnoj Gori sačuvao se mir, ali su politička zbivanja bila veoma burna.

Nezavisnost, tragično izgubljenu u srpskoj okupaciji 1918, crnogorski narod je obnovio na referendumu 21. maja 2006. godine, odabirom da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom. Ova odluka konačni je garant očuvanja etničke posebnosti i nacionalne slobode Crnogoraca.

9) Ako postoji srpstvo, da li postoji i crnogorstvo?

To je nepobitno u svijetlu sljedećijeh istorijskijeh izvora:

- Čuvena patriotska zavjetna kletva kralja Nikole Petrovića iz opere „Balkanska carica“ glasi: „Ko Crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljud’ma svud bio tjeran!“

- U zvaničnom crnogorskom listu Glas Crnogorca, iz januara 1884. (br. 5), pisalo je:
Crnoj Gori je životno načelo Crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla živjeti, tj. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale ove iste stijene i krši, možda još zaodjenute šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti više naroda, bogatijeg i prosvijetljenijeg, – ali to više ne bi bila Crna Gora kad u njoj ne bi bilo Crnogorstva.

- Mogla se pročitati i sljedeća konstatacija ”Crnogorstvo je duša naše države kao što je, na primjer, germanizam duša njemačka, a galicizam duša francuska”.

- I izvanjci su prihvatali crnogorstvo kao nepobitnu činjenicu. Jovan Pavlović, Vojvođanin, koji je zauzimao najistaknutija mjesta u crnogorskoj prosvjeti, u zvaničnom listu “Glas Crnogorca” piše: “U Crnoj Gori je formirano životno načelo crnogorstva, koje treba da se temelji na čojstvu i junaštvu. (…) Crnogorstvom je dakle održana Crna Gora. Mi smo je naslijedili. Čim ćemo je mi održati i predati u nasljedstvo svojim potomcima? U prvoj liniji opet crnogorstvom.” Dalje navodi da kultura i civilizacija “ne mogu ubiti crnogorstvo“.

 10) Kakve veze Ilija Garašanin i Načertanije imaju sa Crnom Gorom?

Načertanije je Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine Ilije Garašanina, srpskoga državnika. U njemu je opisan plan posrbljivanja naroda koji okružuju Srbiju, između ostalih i Crnogoraca. U “Načertaniju” piše:

“U političeskom obziru imalo bi ovo sredstvo ne manju važnost, jerbo će se nov agent srbski nalaziti medu žiteljstvom srbskim i ova prilika prinela bi jače upliv Srbije na sjeverne Arbaneze i na Crnu Goru, a ovo su upravo oni narodi koji imadu ključeve od vrata Bosne i Hercegovine i od samoga mora Adrijatičeskog. Postavljanje ove agencije srbske i utemeljenje njeno onamo mi smo uvereni kao političeski postupak Srbije smatran bi bio od neobične važnosti medu onim narodima i tešnji sojuz ovi žitelja sa Srbijom postigao bi se vrlo lako.”

Još se može pročitati: ”Neka Srbija i u Crnoj Gori primier Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju podporu u novcu. – Srbija će na ovaj način za malu cjenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih vojnika postaviti može.

Ovde moramo još to primetiti, da odlaganje ove podpore na poslednje magnovenje neće imati poželani uspjeh i sledstvo; budući da će Rusija pravedno moći na svoju mlogogodišnju i stalnu podporu pozivati se, a srpski novi predlog moći će kao samo iz nužde učinjeni ocrniti i u podozrenije dovesti; i Crnogorci bi onda rekli: Srbi nisu nama pomagali kad smo u nuždi bili, što je dokazateljstvo da nam nisu prijatelji, nego nas samo za sad upotrebiti žele.”

11) Da li su vladari dinastije Petrović-Njegoš sebe smatrala Slavenoserbima? Šta su Slavenoserbi?

Često se manipuliše time što su vladari iz dinastije Petrović-Njegoš sebe zvali “Slavenoserbima”, jer mnogi odmah pomisle da je to samo arhaični izraz za “Srbe”. Međutim, kritička istorija je utvrdila da taj termin označava sve južne Slovene, i da je najvjerovatnije do crnogorskih vladika došao preko srpske crkve. Njega su Srbi osmislili da bi barem nominalno dali srpski predznak svim južnim Slovenima. Ovo je evidentno u prvom broju Letopisa Matice srpske, đe su i Bugari, kao južni Sloveni, ubrojani u Slavenoserbe, a Crnogorci su, u okviru te kategorije, izdvojeni u odnosu na Srbe:

Izvor: hamdocamo.wordpress.com/
https://crnogorskapitanja.wordpress.com    

ALBANCI ŽELE ALBANIZACIJU CRNOGORACA - PODSJETNIK 23:45h.

Nekoliko stranica iz krvavog albuma KARAĐORĐEVIĆA

Tekst preuzet sa sajta www.montenegrina.net

Zbirka dokumenata pod ovim naslovom objavljena je u Rimu 1921. godine, u izdanju crnogorske kraljevske Vlade. Publikovani dokumenti uglavnom su izvještaji sa terena o akcijama srpskih okupacionih trupa prema domaćem stanovništvu, a koji su, tih godina prezentirani i međunarodnoj javnosti.

Uništavali su prestiž crnogorske države i klevetali legalne predstavnike Crne Gore

RAPORT CRNOGORSKOJ VLADI O ZLOČINIMA SRBIJANACA U CRNOJ GORI, PODNESEN OD STRANE VOĐA CRNOGORSKIH USTANIKA 

Opšti pregled 

Potpisani šefovi crnogorskih ustanika u oblasti Cetinja i Nikšića, prilikom svoga odlaska u Italiju, imaju čast podnijeti vladi Kraljevine Crne Gore sljedeći raport o zločinima i nasiljima srbijanskih vlasti i okupacionih trupa u Crnoj Gori. 
Mi smo došli u Italiju da iznesemo pred civilizovani svijet i crnogorsku vladu užasnu situaciju, u kojoj se nalazi naš narod, kao i radi toga što većina od nas potrebuje liječenje, pošto su nemaštine svake vrste i neprekidne borbe, prvo protivu Austrijanaca, zatim protiv Srbijanaca (što traje već pet godina), potpuno narušile naše zdravlje. 
U našoj operacionoj zoni ostali su još i sljedeći šefovi radi produženja borbe: g. Živko Nikčević, biv. zastupnik oblasnog upravitelaj u Baru i komandir Čelebić, Komandir Đuro Kapa, pod pritiskom preklinjanja žena i djece iz njegovog sela, koji su divljački bili terorizirani zbog njegove patriotske akcije, pristao je da se preda Srbijancima i sada se nalazi u tamnici na Cetinju. 
Naša oružana akcija protivu okupacionih trupa bila je u oblasti Cetinja u jednom dijelu oblasti Nikšića, koja zona predstavlja jedva peti dio od cjelokupne crnogorske teritorije. Prema tome pojedini zločini, koje ovdje iznosimo, desili su se u zoni naših operacija, dakle samo na jednom dijelu teritorije crnogorske. Za zločine u ostalim krajevima Crne Gore nedostaju nam detalji, imena lica nad kojima je zločin izvršen i.t.d. Svakako, broj zločina u ostalim krajevima Crne Gore nije manji od ovih koje navodimo. Napominjemo, da naš izvještaj ne sadržava ni treći dio zločina izvršenih u našoj zoni, t.j. u oblasti Cetinja i u južnom dijelu oblasti Nikšić, jer nam za većinu slučajeva nedostaju detalji. 
Samo jedna internacionalna komisija biće u stanju da pronađe i utvrdi sve zločine. 
U početku našeg izvještaja mi smo izložili "opšti sistem" kojem su se Sribjanci služili u Crnoj Gori. 
Naš raport je izrađen na osnovu pismenih priznanja onih nad kojima su zločini vršeni, ili njihove rodbine, ili očevidaca, ili smo pak mi lično bili zainteresovani. 
Dosije dokumenata o ovim zločinima prilaže se u prilogu. Među crnogorskim izbjeglicama u Gaeti (Italija) ima više od 1500 osoba, koje će posvjedočiti tačnost opšteg dijela našeg raporta, a najmanje 400 njih, koji će pred jednom internacionalnom komisijom posvjedočiti tačnost i istinitost svih pojedinačno iznesenih zločina, koje iznosimo u ovom raportu. 

Opšti pogled na "sistem" terora 

Mjeseca decembra 1918, poslije okupacije i nasilne aneksije Crne Gore od strane vojske i vlasti srbijanskih, narod je ustao da protestvuje protivu tog brutalnog nasilja i zaštiti svoja prava i slobodu. U tim krvavim događajima potpisani su uzimali aktivnog učešća. Međutijem intervencijama, u korist Srbijanaca, francuskog generala Venela, komandanta savezničke vojske u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, kao mesaž krvave borbe, koje se onda vođahu. 
Iako nam je bilo poznato da mnoga obećanja Velikih Sila prema našoj nesrećnoj Otadžbini nijesu ispunjena, neki od nas povjerovali su u obećanja, koja su nam se tada dala, preko Nj. V. Kralja, od strane Velikih Sila; drugi su ostali u planinama i nastavili borbu; a jedan veliki broj izbjegao je i Italiju i Arbaniju i druge zemlje. Oni, koji su se vratili kućama, bili su odlučeni da čekaju mirno odluku Konferencije Mira u pogledu Crne Gore. Pojedinci od nas čak su, svaki na svoj kraj, i sklopili formalne "ugovore o miru" sa mjesnim vojnim srbijanskim vlastima. Mi smo se obavezali ne napadati vojsku i transporte, dok su se oni bili obavezali da poštuju našu ličnu slobodu i imanje i da nas ne primoravaju ni na kakve dužnosti i obaveze, koje su dužni ispunjavati samo građani Srbije, dok se pitanje Crne Gore ne bude međunarodno riješeno. 
Nažalost, ovako "sklopljen mir" i respektovanje zadane časne riječi od strane Srbijanaca, nije trajalo ni mjesec dana. Srbijanske vlasti nijesu htjele čekati odluku Konferencije Mira, nego su odlučile da najgrubljom silom, ne birajući sredstva ni načina, primoraju crnogorski narod da akceptira, brutalnom silom proglašenu od strane Srbije, aneksiju Crne Gore kao svršen čin. Da ovo postignu što prije, oni nijesu uzmicali ni pred zločinima, ni pred profanisanjem javnog morala. 
Na prvom mjestu one su nastavile svoj već započeti rad ubijanjem prestiža crnogorske države i najstrašnijim klevetanjem predstavnika Crne Gore (kao što su to i prije rata činili). Predstavnici Crne Gore bili su javno ozloglašeni, maltretirani i izrugivani. Zabranili su predavanje u školama istorije Crne Gore, Istočni dijalekat (koji se govori u Srbiji) uveli su u administraciji i u školama na mjesto južnog.
Po naređenju Srbijanaca, porušeni su istorijski spomenici i pocijepane istorijske slike. Promijenili su imena pojedinim mjestima. Na poštama su obavezno uveli marku sa likom kralja i regenta Srbije, dok međutijem u ranijim austrijskim provincijama, koje je Srbija legalno dobila, još je i danas u prometu ugarska državna marka. 

Preko organizovanih bandi prijećeno je smrću svima koji nijesu podržavali aneksiju Crne Gore Srbiji

RAPORT CRNOGORSKOJ VLADI O ZLOČINIMA SRBIJANACA U CRNOJ GORI, PODNESEN OD STRANE VOĐA CRNOGORSKIH USTANIKA: 
Imanje kraljevo i članova dinastije potpuno je opljačkano ili prodano na javnim mjestima, a u kraljevim dvorovima naselile su se vlasti ili žandarmerija srbijanska. No srbijanske vlasti nijesu gledale da ubiju samo prestiž države crnogorske, nego i crkve, koja je, kao što je poznato, autokefalna. Kao što ćemo kasnije pokazati, najgorem ruglu izložena su bila od strane Srbijanaca dva svetitelja crnogorska, mitropoliti: sv. Vasilije čudotvorac ostroški i sv. Petar čudotvorac cetinjski, čiji je prestiž ogroman ne samo među hiršćanskim svijetom nego i među Muslimanima Bosne i Hercegovine, Arbanije i sviju okolnih zemalja, koji su radi poklonjenja dolazili u Crnu Goru redovno svake godine u jednom ogromnom broju. 
Pored ove destruktivne akcije, koju bismo nazvali duhovnom, svega onoga što je čisto crnogorsko, Srbijanci su vršili još jednu mnogo krvaviju i divljiju: agresija direktna na narod. Evo sredstava kojima su se služili: 

1. Hrana, koju su Saveznici šiljali crnogorskom narodu - naročito Amerika - dijeljena je od strane Srbijanaca, kao da je to dar Srbije i to samo onima, koji su pristali da se zakunu na vjernost kralju od Srbije. 

2.  Na sličan način dijeljene su pomoći: u hrani i odijelu od strane izvjesnih humanitarnih misija u Crnoj Gori, naročito u početku, čije su plemenite namjere bile vrlo često izigrane od strane Srbijanaca. Srbijanske vlasti uspjele su često, da obmanu ove misije i da u odborima koji su pomagali misijama postave samo one ličnosti, koje su one htjele i koje su dijelile pomoć samo onima, koji su se bar formalno izjasnili za Srbiju. 

3.  Činovnici i oficiri crnogorski i njihove porodice za sve vrijeme austrougarske okupacije, tj. za 34 mjeseca, nijesu primali nikakve pomoći od države, kao što je to bio slučaj sa činovnicima Srbije, Belgije, Rumunije i u svim francuskim pokrajinama, koje bijahu okupirane od strane Nijemaca. Stanje tih činovnika i njihovih porodica bilo je očajno, jer ne posjedovahu nepokretnosti u zemljama, sa kojih bi bar dobijali nasušni hljeb. Srbijanske vlasti, koje su zapriječile restauriranje Crne Gore i time povraćaj normalnog života, davale su ovim nesrećnicima zaostalu platu samo pod uslovima da polože zakletvu kralju od Srbije. Svi oni koji nijesu položili zakletvu bili su primorani i dalje na glad i najveću oskudicu. 

4.  Međutim srbijanske vlasti nijesu se zadovoljile na ove "pacifistične" mjere za umirenje crnogorskog naroda i za zadobijanje pristalica. Makar koliko ove mjere bile nehumane i efikasne, one nijesu davale željene rezultate, s toga se je prešlo na efikasnije i sigurnije načine. 
Srbijanske vlasti počele su, preko naročito organizovanih bandi, prijetiti smrću svima onima, koji se ne bi izjasnili za aneksiju Crne Gore Srbiji. Između ostalih, takvim načinom, primorani su da na ovu pristanu bivši predsjednik ministarstva: dr Lazo Tomanović i general Janko Vukotić. Kuća ovog posljednjeg bila je opkoljena od bandita pod vođstvom poručnika J. Boškovića i prijećeno mu je smrću ako ne pristane na aneksiju. Istim načinom na pristanak primoran je i mitropolit crnogorski Mitrofan, što je, u povjerenju, on i priznao grofu Salisu, izaslaniku V. Britanije u Crnoj Gori. Grof Salis sigurno nije ovo propustio naznačiti i u svome poznatom referatu vladi V.Britanije, koji, pored svih zahtjeva engleskog parlamenta, nije bio publikovan, i koji bi nesumnjivo potvrdio ova naša iznošenja, iako se jedan veći i užasniji dio zločina odigrao tek pošto je grof Salis napustio Crnu Goru. 
Drugi, pak, koji nijesu pristali na aneksiju Crne Gore i položili zakletvu na vjernost kralju Srbije, bili su izloženi najgorim poniženjima i kinjenjima, imanja su im opljačkana, oni zatvoreni itd. 
No nijesu samo prvaci namoravani na polaganje zakletve nego od reda svi građani i svaki, koji ne bi položio, bio je sumnjiv i na razne način maltretiran i kinjen a u mnogo slučajeva batinan. Običan je slučaj bio, da ovako "nelojalna" građanina tj. koji nije položio zakletvu, vežu, te da ga vezana vode kroz varoš za vrijeme pazarnog dana, gdje ga je čekala, namještena od vlasti, gomila skupljena od najgoreg ološa i bjelosvjetskih skitnica, koja ga je ružila, pljuvala, tukla itd. I koji je najposlije bez ikakve stvarne krivice bio zatvoren. 
Čak su zakletvu morali polagati i mirni seljaci; "vojska Srbijanska opkolila bi iznenada neko selo; seljaci bi bili dotjerani pred crkvu. Svještenik, koga su doveli Srbijanci, izgovarao bi zakletvu, koju su svi seljaci morali ponavljati, držeći jedan drugog za ruke, dok je prvi od njih držao krst. Tako je slučaj npr. Bio u Zeti (podgorička oblast), gdje je srbijanska vojska vodila po selima popa Andriju Dragovića, koji je vršio ove religiozno-političke "manifestacije", koje nijesu vršene ni u dobra srednjevjekovnih despota. 
No nijesu samo ljudi primoravani na polaganje zakletve nego čak i žene, ratne udovice, kojima je to postavljeno kao uslov da bi mogle primati ratne pensije. 

Kaznene ekspedicije su primoravale nejač u ustaničkim selima da sama pali sopstvene kuće

Prirodno je, da je svako nečovječno i nasilnično postupanje srbijanske vojske i vlasti, o kojem je bilo dosta riječi, izazvalo nov oružan otpor, koji inače nije nikad ni prestajao. Oružani otpor Crnogoraca kvario je namjere Srbije, koja je pošto poto htjela dobiti priznanje nasilne aneksije Crne Gore. S toga je trebalo ma pod koju cijenu i ne birajući sredstva ugušiti ustanak u Crnoj Gori kako bi diplomacija Srbije mogla reći, da narod Crne Gore nije protivan novom stanju. Radi ovoga iz Beograda upućen je kao "specijalista" pukovnik Stojan Popović, koji je svoj krvožedni zanat - ubijanje žena i đece - počeo još 1903. kao učesnik u kukavičkom ubistvu kralja Aleksandra i kraljice Drage, a usavršio ga kasnije u Maćedoniji i Arbaniji. Ovom zločincu (koji, i po svom spoljašnom izgledu, liči više na zvjer nego na čovjeka) povjerena je "vrhovna komanda" za uništenje ustanka u Crnoj Gori. 
Evo sredstava kojima se on zadužio za ugušenje ustanka: 

1.  Pored regularne vojske, koja je imala da uništi ustanike, prozvane komitadžije, on je obrazovao od varoškog stanovništva tzv. kontra-komite. Svaki građanin, bez obzira na godine starosti, bio je primoran da uzme pušku i da se bori protiv ustaša. Ko ne bi htio poći protiv ustaša, smatran je za sumnjivog i kao takav bio je batinan, zatvaran, a često puta proboden bajonetom. 

2.  "Ratne ekspedicije", koje su sastavljene na gornji način morali su ihsranjivati putem kontribucija krajevi u kojima su se vršile "ratne operacije". Žene i djeca primoravana su da nose na leđima za ove divlje horde hranu i municiju u bojnim redovima. To je bila kazna za stanovništvo sela za to što su se u okolini nalazili ustaši, koji su - po pretpostavci ovih zlikovaca - bili u vezi sa stanovništvom. 

3.  Sela, u kojima su se pojavili ustaše, ili kuće ustaša, bila su u većini slučajeva opljačkana ili bombardovana, ili, pak, zapaljena. Da bi, ipak, kazna bila veća, primoravali su žene ili starce, koje su zatekli u kući, da sami pale sopstvene kuće. 

4.  Zabranjeno je ići iz sela u selo bez naročite dozvole vlasti; a noću po selima ne smije biti po kućama nikakve svjetlosti. Svaki prekršaj ovoga, kažnjavao se batinjanjem. 

5.  Da ne bi stanovništvo imalo veze sa ustanicima, stanovništvo više sela dovedeno je u jedno selo, koje se čuvalo sa svake strane vojnom silom. Na taj način prepunjavane su inače male i mizerne seoske kuće, što je svakako doprinijelo širenju raznih bolijesti i ogromnom broju umiranja, naročito djece. 

6.  Sa porodicama ustaša mnogo se radikalnije postupalo: starci, žene (čak i trudne) i djeca tjerani su u zatvor, gdje su bez pokrivača, o samom hljebu i vodi držani mjesecima. Pošto su u Crnoj Gori zatvoreni malobrojni, oni su zatvarani po privatnim stanovima, podrumima itd. Neke od ovih trudnih žena vršile su porođaj u zatvorima. Jedan znatan broj nevinih zatvorenika pomro je u samim zatvorima ili odmah na "oslobođenju", usljed iznurenosti i bolijesti, zadobijene u zatvoru. 

7.  Osim zločina, koje smo pomenuli i koji su pak sprečavali da se obrađuje zemlja, uskraćivali su im ljekarsku pomoć, te primoravali žene da, noseći đecu na rukama ispred vojske, traže po brdima ustaše - svoje muževe i braću. 

8.  Poslije izloženih zločina prema starcima, ženama i đeci nije potrebno iznositi sve načine mučenja i masakriranja ustaša i ranjenika kad padnu u ruke srbijanskim trupama. Da bi zadali što veći strah stanovništvu, žrtve ustašu ne sahranjuju, nego ga strijeljaju poslije smrti. Mi ćemo sve ovo potvrditi u konkretnim slučajevima. 
Koliko je tačan broj onih koji su mučeni, batinani, zatvarani i ubijani sa strane Srbijanaca, kao i koliki je broj opljačkanih imanja, razruvenih i popaljenih kuća u Crnoj Gori, nemoguće nam je tačno saznati s toga, što smo se kretali samo na jednom dijelu crnogorske teritorije. Broj porušenih i popaljenih kuća, iznosi nekoliko hiljada, dok je broj opljačkanih imanja mnogo veći. Materijalne štete nanesene crnogorskom narodu od okupacije srbijanske ogromne su, mnogo veće od onih koje mu je nanijela austro-ugarska okupacija 1916-1918. 
Što se tiče zatvorenika, njihov broj varira od 2-3000. Ovdje nijesu uračunane žene i djeca ustanika, čiji je broj takođe varirao, jer neke poslije izvjesnog vremena puštaju na slobodu, dok druge, nove, zatvaraju, čim se neko pridruži ustašama. Osim toga postoji jedna naročita vrsta zatvorenika, kojima je naređeno da se za jedan period od nekoliko mjeseci svakodnevno pojavljuju vlastima. Ovo su obično oni, koji nijesu dovoljno manifestovali simpatije i lojalnost prema Srbiji. Većina zatvorenika zatvoreno je još decembra 1918. Nad njima se ne čini nikakvo isljeđe, niti se donosi ikakvo sudsko rješenje. 
Među njima se nalaze bivši ministri, koji su 1914. objavili rat Centralnim silama, generali, koji su 1914-1915. pobjeđivali austrijsku vojsku, narodni poslanici, bivši činovnici i oficiri. Oni su zatvoreni u Centralnom kaznenom u Podgorici. Većini od njih je jedina krivica, što su u decembru 1918. g. sakupljali potpise za protest, koji se trebao upututi Konferenciji mira protiv nasilne aneksije Crne Gore. 

Nakon devet godina ratovanja cio je crnogorski narod za slobodu i nezavisnost svoje domovine

Stanje ovih zatvorenika je očajno, a takođe i njihovih porodica, koje se, lišene svojih hranitelja, nalaze u najvećoj bijedi tako da su porodice bivših ministara primorane, a da ne govorimo za druge, da žive od milostinje. 
Osim zatvorenih Crnogoraca ima jedan broj interniranih, većinom prvaka, među kojima su: vojvoda Božo Petrović, biv. predsjednik ministarskog savjeta, Mihailo Popović, član Državnog savjeta u penziji, Stevo Tatar, član glavne državne kontrole Špiro Popović, direktor pošta i telegrafa, Marko Petrović, biv. oblasni upravitelj, protojerej Ilija Jovićević, Đole Gvozdenović, biv. upravnik Dvora, koji su internirani u Sarajevo (Bosna). 
Što se tiče narodnog raspoloženja, on je cio za slobodu i nezavisnost Crne Gore. Nemanje oružja, iznemoglost naroda, koji je već devet godina u ratu, od koga je skoro petina u ropstvu, strahoviti teror koji se nad narodom vrši kao i veliki broj srbijanske vojske, uzrok je što narod nije još dosad uspio da protjera varvare iz svoje, vječito slobodne, zemlje. 
Što se tiče pristalica Srbije, u Crnoj Gori njih uopšte nema, izuzimajući nekoliko stotina njih, koji su se kompromitovali u ubistvima i drugim zločinima, koje su Srbijanci počinili po Crnoj Gori. Za Srbiju nijesu čak ni oni Crnogorci, koji su se primili njene službe, samo da bi spasili život svojih porodica. 

3. Žločini prema pojedincima 

Kao što je rečeno u početku ovoga raporta, njegovi podnosioci kretali su se, kao šefovi pojedinih ustaničkih četa, samo na jednom dijelu crnogorske teritorije, koja od prilike predstavlja oko jednu petinu cjelokupne teritorije crnogorske. Prema tome nama je nemoguće iznijeti sve pojedine slučajeve i sve pojedine zločine sa svim detaljima učinjenim u čitavoj Crnoj Gori. Ovaj "Krvavi Album" nekoliko puta je veći od onoga što ga mi podnosimo. Ipak pojedini slučajevi, koje niže iznosimo, tako su krvavi i užasni, da će biti dovoljno da pokažu svijetu kakav je teror u Crnoj Gori i da pokrene javno mnijenje da ono negira velike i silne, koji dijele pravdu narodima, te da se pošalje u tu najnesrećniju zemlju na svijetu jedna internacionalna komisija, koja će utvrditi apsolutnu istinitost svega ovoga što mi iznosimo. Ta komisija će utvrditi i iznijeti sve ostale mnogobrojne zločine, a koje mi iz razloga, koje smo gore naveli, i iz pomanjkanja detalja ne možemo i nećemo da iznosimo. U tome očekivanju iznosimo samo nekoliko autentičnih slučajeva. 

Zločini prema pojedincima u mjeri da unize ugled crkve i države. 

Jednog dana, decembra, 1918. u jedan sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja - patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka. 
Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opjelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno grobove. 
To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i artiljerijski poručnik Tunguz. 

2.  U maju mjesecu 1919. crkva u selu Ozrinićima (nikšićka oblast) bila je razbijena i opljačkana. Nasred nje bila je naložena vatra od crkvenog namještaja i od krstova sa groblja. Vojnici su se pokrivali odeždama i ležali na njih. 

3.  U mjesecu februaru 1920. predao se Srbijancima, pošto su mu noge bila sasvijem premrzle, ustanik Nikola P.Vučinić, bivši upravitelj centralnog kaznenog zavoda u Podgorici. Mjesec dana docnije noge su mu otpale i on je umro u bolnici u Nikšiću. Njegova mati prenijela je njegove posmrtne ostatke u Rogame (podgorička oblast) u njegovo rodno mjesto. Srbijanske lokalne vlasti zabranile su njegovo sahranjivanje na opštem seoskom groblju i naredile da se zakopa ondje gdje se kopaju zločinci i osuđenici. Svještenik Krsto Vukotić, naprotiv, radio je na tome da se sa ostacima ima postupati kao sa običnim mrtvacem. Ne mogući dobiti dozvolu, svještenik ga je sahranio noću. Kad su srbijanske vlasti za to doznale, osvetile su se nesrećnom svješteniku batinajući ga javno, pljujući mu u lice i ćuškajući ga. 

4.  U mjesecu junu 1919. ustanici su se uputili u crkvu Župe Nikšićke i zahtijevali blagoslov i svetu pričest od kaluđera Pavićevića. On je to učinio drage volje, ali Srbijanci su to doznali i ispalili su na crkvu jedan hitac iz topa velikog kalibra, tukli su ga i zatim ga bacili u tamnicu. 

5.  25.decembra 1918. zatvoren je u Nikšiću Marko Đukanović, predsjednik Državnog savjeta, bivši ministar. Kad je vođen pod stražom od kuće u zatvor, srbijanske vlast je najmila oko 20 djece i amala, koji su, kad je prolazio pješke kroz ulice, pljuvali na njega, vukli ga za nos, brkove i bradu i bacali se na njega blatom i raznim nečistoćama. 

Kapetanu Mojašu Peroviću stavili su samar na leđa i tako je vođen po cijelom Nikšiću

Marko Đukanović se nalazi od 25.decembra 1918. zatvoren u centralnom kaznenom zavodu u Podgorici (Crna Gora); on do sad nije ni isljeđivan ni suđen. 

6.  General Joko Adžić, star 65 godina, nije htio položiti zakletvu kralju od Srbije, nego je za čitavu godinu dana ostao "neutralan". Prema njemu se upravljao i čitav kraj u kom je živio. Stoga su mu Srbijanci u decembru 1919. opljačkali imanje i zapalili kuću u kojoj je stanovao u Pivi (oblast nikšićka). Osim toga njega su uhapsili, tukli ga po tabanima šipkom od puške, zatim ga bosa i pješke gonili iz Pive do Nikšića u zatvor (nekoliko sati hoda). Kad je provođen kroz varoš Nikšić, maltretiran je na isti način kao i predsjednik Državnog savjeta M.Đukanović. Osim toga tukli su ga i praznim kutijama od amerikanskog konzerviranog sira. General Adžić se još nalazi u zatvoru u Podgorici. 

7.  Milo K. Martinović, star 75 godina, sudija u penziji iz Nikšića, vodio je pribilješku u svom notesu o zločincima koji se čine. Zbog toga su ga Srbijanci odmah uhapsili u julu 1919. i organizovali "rulju" da ga napadne prilikom sprovođenja u tamnicu. On je ne samo tučen, nego su mu iščupali brkove i bradu, koja je bila duga. Zbog ovoga "zločina" g.Martinović je bio u zatvoru sedam mjeseci.
 
8.  Na isti način, kao i sudija Martinović, bio je bijen i maltretiran g. Novica Nikolić, biv. sudija i narodni poslanik, kad je uhapšen u junu 1919. zbog jedne patriotske pjesme koju je spjevao, ali koju nije bio objavio. 

9.  Na sličan način su maltretirani od srbijanskog sreskog načelnika Tomića u decembru 1918. tri brata: vojvoda Božo Petrović (70 godina), bivši predsjednik ministarstva, general Đuro Perović (69 godina) i Marko Petrović (63 godine), bivši oblasni upravitelj, koji su živjeli na svojim imanjima u okolini Nikšića. Sva trojica su tada bila zatvorena u Podgorici. Poslije skoro godinu, vojvoda Božo Petrović i Marko Petrović bili su oslobođeni, a sad se nalaze internirani u Sarajevu (Bosna). General Petrović se nalazi još u zatvoru u Podgorici, gdje je potpuno oslijepio. On već nekoliko mjeseci moli da mu se dozvoli operacija na očima, ali tu dozvolu još do danas nije dobio. 

10.  U januaru 1919. srbijanske vlasti zatvorile su kapetana rudinskog g. Mojaša Perovića. Da ga ponize, stavili su mu samar na leđa i tako je osamaren vođen od srbijanskih agenata po cijelom Nikšiću, poslije čega su ga bacili u tamnicu. 

B) Zločini prema ženama i djeci 

1.  U januaru 1919. žena Živka Janjuševića iz Ozrinića (oblast Nikšića) rodila je u tamnici, gdje je bila zatvorena iz osvete prema njenom mužu - ustašu. 

2.  Februara 1919. jedna srbijanska patrola došla je u selo Dragovoljiće (oblast nikšićka), odakle je potjerala sobom ženu Ilinku I. Smolović, uzevši joj 60.000 kruna. Kroz nekoliko dana jedan seljak našao je u rijeci Bistrici njeno mrtvo tijelo, na kome je bilo osamnaest bajonetskih rana. Srbijanske vlasti iz Nikšića nijesu htjele po ovome zločinu povesti istragu, nego su naredili da nesrećna žrtva bude noću sahranjena. 

3.  U nikšićkom zatvoru pomrlo je nekoliko đece, koja su, u ime represalija prema njihovim očevima - ustašama, bila zatvorena. 

4.  Šest udovica: Marija žena Baja, Stane žena Nikole, Stanica žena Grujice, Stana žena Radovana, Velika žena Nikole i Jovana žena Novaka, sve iz porodice Nikčevića iz Pješivaca (oblast nikšićka) zatvorene su u Nikšiću samo zato što nijesu htjele položiti zakletvu kralju Srbije. Djeca ovih udovica ostala su bez staratelja i hranitelja, pošto su njihovi očevi poginuli još 1913, u ratu s Turcima, pri opsadi Skadra. 

5.  Sedmog jula 1919. opljačkana je i zapaljena kuća jednog od podnosioca ovog raporta, Milisava Nikolića, narodnog poslanika biv. potpredsjednika Narodne skupštine. Njegova majka Milica, stara 80 godina iz Župe (oblast nikšićka), bila je kod susjeda sakrila nešto pokretnosti; da bi ju primorali da kaže gdje je pokretnost sklonila, srbijanski vojnici držali su je nad vatrom i tim je načinom primorali da kaže gdje je pokretnost sklonila. 

6.  Šestog avgusta 1919. srbijanska vojska opljačkala je bila kuću oca jednog od vođa crnogorskog ustaša, komandira Andrije Dragutinovića iz sela Ćeklića (oblast cetinjska) u namjeri da uhvate njegovog brata Iliju. Ilija se, pošto je bila noć, spasao bjegstvom kroz prozor, i pored živog čupanja od strane Srbijanaca. Jovanka majka Ilijina, starica od 75. g, kada je izašla iz kuće, brižna za sudbinu svoga sina, bila je ubodena bajonetom, zatim od srbijanskih vojnika vučena preko kamenja, te joj je na taj način iščašena ruka. Tek sjutra dan ova nesrećnica bila je nađena od seljaka i prenesena kući. 
Kad su u februaru 1920. srbijanski vojnici nagonili porodice ustaša (žene i djecu) iz Ćeklića da idu pred njima u potjeru, ova starica, pošto nije mogla ići, bila je nošena u nosilima. 

7.  U julu 1919. porodila se u podrumu nikšićke pivare, koja je pretvorena u zatvor, žena Luke Ćirakovića iz Ozrinića (oblast nikšićka). Ni poslije porođaja nije oslobođena iz zatvora i ako je bila zatvorena bez ikakve krivice, samo iz represalija prema njenom mužu ustašu. 

Dječak od trinaest godina ubijen je zbog pjevanja pjesme koju je spjevao crnogorski kralj Nikola I

8.  22. maja 1919. srbijanskim trupama pošlo je za rukom da se dokopaju u planinama ustaša Simeona Mićkovića, iz Župe Nikšićke. One su ga vodile i bacile u tamnicu i tamo su mu se svetile; najprije su ga tukli okovima što su mu bili stavili na noge, a poslije su ga stavili 40 minuta u vodu do glave, obješenog za kose. 
Docnije je isti Simeon uspio da se bjekstvom oslobodi. Srbijanci su donijeli rješenje da mu se opljačka i zapali kuća. Njegova mati, vidjeći Srbijance da dolaze, pobjegla je sa troje djece, sinom od 11 godina i dvije djevojčice od 8 i 14 godina. Poslije nekoliko dana našli su ih u planini. Nasilnici srbijanski zabavljali su se time što su nad djecom izvršili svoje požude, a jadnoj ženi izbili sve zube. 

9.  U mjesecu julu 1919. srbijanska vojska opljačkala je imanje komandira Stevana Pavlovića, izbjeglog u Italiji, i zabranila je da se njegova zemlja obrađuje. Njegovu ženu stavili su u tamnicu u Nikšiću, staru 35 godina, i troje đece (dva dječaka od 12 i 10 godina i djevojčicu od 5 godina). Majka je bila rastavljena od đece i, za svih šest mjeseci dok je bila zatvorena, nije ih viđela. Nju su hranili samo sa vodom i hljebom. 

10.  U mjesecu avgustu 1919. srbijanske vlasti zatvorile su roditelje stare oko 80 godina potporučnika Mitra Markovića iz Cuca (oblast cetinjska). U tamnici su Srbijanci pustili da ovi starci trpe najveće muke koje se zamisliti mogu. Naposljetku, ne mogući doznati gdje se nalaze njihov sin i rođak ustaša, stavili su ih da stoje bosi na žeravici, prisiljavajući ih da ih prokažu. 

11.  U mjesecu julu 1919. srbijanske trupe opljačkale su u Ugnje (oblast cetinjska) kuću potporučnika Mila Zubera, te su poveli sobom u zatvor na Cetinje njegovog oca (65 g), majku (55 g), brat (17 g) i njegovu sestru (10 g). Za vrijeme tri mjeseca ova se porodica borila sa žeđu i glađu, jer su time htjeli prisiliti ove jadnike da kažu imena onih, za koje su Srbijanci mislili da su u vezi sa ustanicima. 

12.  U mjeseci julu 1919. Srbijanci iz osvete prema potporučniku ustašu Savu I. Kapi iz Ugnjanja zatvorili su u tamnici na Cetinju cijelu njegovu porodicu: njegovog oca (80 g), ženu (23 g) i sestru (20 g), te su ih mučili divljački i izložili gladi i žeđi. Poslije mjesec dana su ih pustili, ali ponovo u decembru te iste godine opljačkali su im kuću i ponovo ih zatvorili u tamnicu, đe su trpjeli neizmjerne muke i nova iskušenja. 

13.  U mjesecu julu 1919. srbijanske trupe su stigle u Čevo (cetinjska oblast), đe su opljačkale kuću narodnog poslanika Bogdana Vukotića, izbjeglog u Italiji, prisilili njegovu ženu, bolesnu i pri porođaju, da pješači sve do Cetinja (7 sati hoda), đe su je stavili u tamnicu. 

14.  U mjesecu decembru 1919. srbijanske trupe napale su kuću potporučnika ustaša Radovana Turčinovića (selo Velestovo, oblast cetinjska), opljačkali su i uništili sve njegovo imanje i najzad mu zapalili dvije kuće. Njegovu majku od 60. g, njegovu ženu i njegovu sestru tukli su i naposljetku odveli su ih na Cetinje u tamnicu. Srbijanci su im stavili do znanja da će ih mučiti sve dok se njihovi rođaci ne predaju Srbijancima. 

Izbacili su na ulicu stogodišnju majku Nika Kape i odveli u zatvor na Cetinje njenih šest kćeri

15.  U avgustu 1919. bio je ubijen od srbijanskih vojnika sin Sava F.Otaševića s Njeguša (oblast Cetinje), dijete od 13 godina, što je pjevao poznatu narodnu himnu "Onam, onamo", spjevanu od kraja Nikole. 

16.  U julu 1919. Srbijanci su isprebijali batinama ženu jednog od podnosioca ovog raporta, majora Krsta Popovića iz Cuca (oblast Cetinje) samo s toga što nije htjela reći gdje je sklonila šestoro djece, od kojih je najstarijemu 11 godina. Ona je zbog teroriziranja, a pošto joj je bila kuća zapaljena, pobjegla sa djetetom od 4 mjeseca u Kotor, gdje se nalazila pored srbijanske posade još i italijanska i francuska. Ostalu djecu uzeli su dobri ljudi - seljaci, te ih držali prikrivenu kao svoju. 

17.  U mjesecu junu 1919. jedno srbijansko odjeljenje ušlo je u selo Ugnje (cetinjska oblast) i nastanilo se u kuću barjaktara Nika Kape. Za 5 dana ova nesrećna porodica morala je hraniti i posluživati ovu posadu. Kad su opljačkali, uništili i rasuli sve što je ova porodica imala, izbacili su na ulicu staru majku Kapinu (oko 100 godina) i odveli u zatvor na Cetinje njenih šest kćeri. To su za jedan mjesec, prije nego su puštene, pretrpjele svake muke. Mjeseca decembra ponovo su ih zatvorili i tu su ih zadržali tri mjeseca pošto nijesu htjele ništa priznati o ustanicima. Za sve to zimsko vrijeme morale su spavati na golim daskama. 

18.  U junu mjesecu 1919. pošto su opljačkali i zapalili selo Očiniće (cetinjska oblast) srbijanske trupe su povele sobom 39 žena i đece iz toga sela i držali ih i mučili nekoliko mjeseci u tamnici na Cetinju. 

19.  U julu 1919. Srbijanci su zatvorili 120 žena i djece iz sela Krnjica i Vučedabića (pomorska oblast) i držali ih u tamnici 5 mjeseci. 

20.  Trećeg oktobra 1919. jedanaest vojnika srbijanskih iz 29. puka htjeli su silom da uđu u kuću pok. Puniše Brajovića u blizini Bara. Pošto su bili odbijeni, pucali su na žene, koje su bile same u kući. Dvije od njih bile su ranjene: Marta Radulović i Petruša Milačić. 

21.  Dvadeset sedmog decembra 1919. žena Vasa Marinovića iz sela Očinića dobila je naredbu od srbijanskog kapetana Radovića da odnese na Cetinje, što je učinila, radi saslušanja, svoga muža koji je ležao od gripe i bio na umoru. 

22.  U julu 1919. stiglo je u Komane (oblast cetinjska) jedno odjeljenje srbijansko. Srbijanski komandant Blažo Božović skupio je sve ustaške porodice, računajući tu žene u đecu. Vidjeći da od njih ne može ništa doznati o ustanicima, srbijanski vojnici su ih tukli. Komandant Božović izabrao je među njima 65 osoba, zapovjedio im da se izuju i tako ih bose poslao preko brda u tamnicu na Cetinje (6 sati hoda). 

23.  U oktobru 1919. srbijanski vojnici pucali su i ranili ženu Milosavu Zajović iz Ozrinića (oblast nikšićka), koja je usljed rana ostala potpuno sakata. 

24.  U januaru 1919. srbijanski vojnici opljačkali su kuću N.Mumovića iz sela Presjeke - Duga (oblast nikšićka) i silovali mu ženu. 

25.  25. 12. 1919. Srbijanci su zapalili selo Dide (opština bjelička, oblast cetinjska). Stanovnici su bili pobjegli, izuzimajući stare i bolesne. Među njima nalazili su se bolesnici: Nikola Vujić i Božo R.Bigović. Obojica su bili ubijeni. Majka Nikole Vujića, koja je pokušala braniti nevinog sina, bila je isprebijana, ostavili su je polumrtvu. 

26.  18.decembra 1919. srbijanske trupe mučile su ženu Milana K.Milića, iz sela Duba (opština bjelička, oblast cetinjska), tjerajući je da kaže gdje joj se nalazi muž ustaš. Kad to nije pomoglo, srbijanski vojnici tukli su joj šakama dijete od 19 mjeseci. Usljed ovoga djetetu je pošla krv na nos i usta, te je nekoliko dana kasnije od toga i umrlo. 

27.  U mjesecu decembru 1919. srbijanske trupe, pod vidom da traže ustaše, opljačkali su u Očinićima (oblast cetinjska) kuću vodnika Luke Glendže, tukli su njegovog šesnaestogodišnjeg brata, mučili njegovu osamnaestogodišnju sestru i oboje ih zatvorili u tamnicu na Cetinju. Tamo su, kao i svi drugi, trpjeli veliku glad i sve ostale nevolje. 

28.  U mjesecu avgustu 1919. srbijanski vojnici su opljačkali pa zatim zapalili kuću Vuka Perovića iz Martinića (podgorička oblast). Njegova majka, da bi izbjegla mučenje, prokazala je đe se nalazi njen novac, u iznosu od 16.000 kruna u sitnu i papiru. Prirodno, novac su odnijeli. 

29.  U mjesecu januaru 1919. srbijanske okupatorske trupe zatvorile su u Broćancu (nikšićka oblast) cijelu porodicu, računajući i malu djecu, poručnika Nikole i Petra Nikolića, ustaša. Oni su ih odveli u Nikšić i zatvorili ih u podrum pivare, gdje su ostali četiri mjeseca i bili pušteni tek onda kad je stigla u Nikšić amerikanska misija. U julu 1919. srbijanska odjeljenja stigla su i ponovo im opljačkala cijelo imanje i zapalila im kuću. Da izbjegnu smrt, njihove porodice izbjegle su u planinu, gdje se i sada nalaze, živeći u najvećoj nevolji i oskudici. Poručnik Nikola Nikolić, koga su Srbijanci teško ranili, da im ne bi pao u ruke, oduzeo je sebi život bombom. 

30.  U januaru 1920. potporučnik srbijanski Nikola Žugić osudio je na mučenje Gaja Markovića i ženu mu (selo Cuce, cetinjska oblast), da ih prisili da pokažu gdje im se nalazi sin ustaš, Jakov. 

Pet stotina čevske nejači držano je usred zime na otvorenom tri dana i noći, od čega su mnogi pomrli 

31.  U aprilu 1920. zatvorili su, mučili i tukli u Vasojevićima jednu staru ženu od 80 godina, Bule Jovović, da je prisile da prokaže gdje se nalazi njen unuk, potporučnik Bogdan Jovović. 

32.  U februaru 1920. mučena je od strane Srbijanaca žena Milica B.Martinović, iz Prosenog Dola (opština Cuce, oblast Cetinje), da bi je primorali da kaže, gdje joj se nalaze sinovi. Da bi doznali šta žele, noge su joj pekli uz vatru, a istovremeno držali su joj više glave zažareni sač. 

33.  U februaru 1920. bila je isprebijana i kosa joj otkinuta Ilinka kćer Raduna M.Jovanovića, iz Graba (opština Cuce, oblast cetinjska), samo s toga što su joj u kuću dolazila braća (ustanici). 

34.  U februaru 1920. srbijanski pukovnik Stojan Popović, "vrhovni šef" terorističke vojske došao je lično na Čevo i naredio, te su se na jednom mjestu na Čevu (oblast Cetinje) skupili preko 500 djece, žena i staraca, od ustaških porodica. Ovi nesrećnici bili su opkoljeni jakom stražom i ostavili su ih usred zime bez hrane i na potpuno otvorenom polju -pod vedrim nebom - tri dana i noći, od čega su mnogi pomrli.
 
35.  23.februara 1920. srbijanske trupe napale su Blaža M.Markovića i ženu mu Milicu (selo Cuce, cetinjska oblast), da prokažu gdje se skrivaju njihovi sinovi ustaši: Jakov i Mitar. Pošto nijesu uspjeli što su htjeli, Srbijanci su izgorjeli noge starim roditeljima, koji su usljed užasnih rana izgubili potpuno hod. 

36.  Želeći se osvetiti kapetanu Milanu Nikoliću sa Čeva (cetinjska oblast) zbog njegovog aktivnog učešća u ustanku i zbog toga što je kasnije priješao u Italiju, gdje se još i sad nalazi, Srbijanci su u januaru 1919. opljačkali i uništili cjelokupnu njegovu imovinu. U septembru iste godine zatvorili su u tamnicu na Cetinju njegovu bolesnu ženu i njegova dva rođaka Goluba i Nikolu Nikolića. Istog dana oni su našli smrt u tamnici. Misli se da su bili udavljeni ili otrovani. Žena kapetana Nikolića bila je puštena poslije 7 mjeseci tamnovanja. 

-------------------------------------------------------------------------------- 

1. V) Zločini protiv mirnog naroda 
   
   Usljed muka i batina umrli su u proljeće 1920. u nikšićkom zatvoruIlija Lalatović i jedan sin Baja Janjuševića, obojica mirni seljaci iz Ozrinića (oblast nikšićka). 

   2.  10. juna 1919. srbijanski vojnici ubili su u okolini Nikšića, bez ikakvog povoda ili stvarne krivice, dva brata, Boža i Obrena Damjanovića, i Mitra Kraljevića iz Broćanca (oblast nikšićka); kćer ovoga posljednjega bila je ranjena. 

   3.  U avgustu 1919. zapalili su kuću Joka Krivokapića u okolini Nikšića, koji je bio sakat. Krivokapić je pokušao da se brani, zbog čega su ga oni zaklali. 

   4.  16. oktobra 1919. srbijanska vojska našla je kod kuće (okolina nikšićka) seljake Milisava Nikčevića i Gavrila M.Džabalovića. Na njih su posumnjali da stoje u vezi sa ustancima, zato su izvedeni na Panduricu (na putu između Nikšića i Podgorice) i javno strijeljani. Da bi zadali što veći strah narodu, držali su ih tu na putu četiri dana neukopane. 

   5.  U aprilu 1919. Ilija Đikanović, vojnik srbijanski sa još nekoliko vojnika, koji su sačinjavali patrolu, ubio je trgovca Žižića iz Drobnjaka (oblast nikšićka) i opljačkao mu 25.000 kruna. Zločin je izvršen na mjestu Grkavac na putu Nikšić - Risan (Boka Kotorska). Majka ubijenog, pošto je saznala za zločince, otišla je u Kotor u srbijansku komandu da ih prijavi. Srbijanski pukovnik Ristić umjesto da povede istragu za zločin, cinički je upitao: 
   "Je li poginuli Crnogorac"? Kad je nesrećna majka odgovorila da jeste, pukovnik je odgovorio: "Nije mi žao što je taj jedan poginuo, nego što nije bar hiljada". 

   6.  U drugoj polovini jula 1919. jedan oficir srbijanski, poručnik Jagoš Drašković, naredio je da se zatvore i odvedu na Vir Pazar, kao vrlo sumnjiva lica, seljaci: Niko Vučedabić, Mićko Janković, Đuro K. Pekić, Pavić Vučeraković, svi iz sela Krnjice. Na putu svi su pobijeni na mjestu koje se zove Dubravice, između sela Seoca i Krnjice. Soldeteska se svetila i nad lješinama nesrećnika, parajući ih bajonetima. Tek poslije pet dana bilo je dozvoljeno da se sahrane, a za to vrijeme ležali su na putu. 

   7.  Ako bi se na koji slučaj prekinula telegrafska žica, najbliže selo u znak kazne bilo je opljačkano. Često se dešavalo da sami srbijanski vojnici otkinu žicu, samo da bi imali povoda da pljačkaju. Takav je slučaj bio sa selom Vojinovićima (opština Ćeklići, cetinjska oblast), koje je bilo opljačkano, a osim toga moralo je ishranjivati za čitav mjesec dana dvije čete srbijanskih vojnika. 

   8.  Dva brata Luke Jovanovića, ustanika iz Jezera (opština Ćeklići) primoravani su da zapale svoju sopstvenu kuću. Kad su oni to odbili, tukli su ih; kad i to nije pomoglo, vješali su ih o direke usljed čega su padali u nesvjest. Poslije ovoga oni su zapalili svoju i svoga brata kuću.
    
   9.  U oktobru 1919. jedna srbijanska patrola ubila je u selu Dide (opština bjelička, oblast cetinjska) dva mirna seljaka, stara do 60 godina i Nikolu Draškovića, stara 50 godina. Njihova je sva krivica bila ta, što se toga dana u blizini sela vodila borba između ustanika i trupa srbijanskih. 
    

Rođaci ustanika i drugi Crnogorci su batinani, pljačkani, kundačeni, kamenovani i strijeljani

10.  U decembru 1919. srbijanski vojnici kundacima su isprebijali Jovana M.Ilića iz sela Zaljuti (opština Cuce, oblast Cetinje) starca od 70 godina, koji je od toga poslije dva dana umro. Njegova krivica bila je ta, što se tog dana u okolini njegova sela vodila borba između ustanika i srbijanskih trupa. 

11.  U decembru 1919. bio je ubijen od srbijanskih vojnika Radula A.Đuričić (selo Rovine, opština Cuce, oblast Cetinje) s toga što je kod njega bila skrivena jedna lovačka puška. 

12.  U oktobru 1919. Marko P.Đuranović iz sela Zaljuti (opština Cuce, oblast Cetinje) ranjen je od srbijanskih vojnika sa dva metka samo s toga, što je bio sakrio nekoliko svojih ovaca, da mu ih ne opljačkaju. On se i danas nalazi na liječenju u bolnici na Cetinju. 

13.  U mjesecu februaru 1919. srbijanske trupe, pod komandom kapetana druge klase Radoja Ćetkovića, objesili su ispod pazuha i tukli iz sela Dodoša (riječka oblast) ove seljake: Marka Gazivodu (75 g), Sava Gazivodu (70 g), Pera Gazivodu (60 g), Laba Kostića, Joka Kostića, Peka Ražnjatovića, Raka Jovićevića, Marka Jovićevića, Luku Jovićevića, Milana Vukotića, Sava Pejovića, Vasa Ražnatovića, Jovana Jankovića, Marka Pejovića i Ivana Mihaljevića. 

14.  U mjesecu junu 1919. srbijanski vojnici opljačkali su Ibrahima Husa iz Kodre (barska oblast) i ubili su u njegovoj kući, pred njim, njegova dva sina, jednog od 25 a drugog od 30 godina. Oni su učinili taj zločin pod izgovorom da su žrtve imale veze i dodavale hranu ustanicima. 

15.  U mjesecu julu 1919. srbijanski vojnici ubili su na putu između Krnjice i Seoca starog oca od 65 g. ustanika Blaža Vučedabića. Njegova kuća i imanje bilo je opljačkano i sasvim uništeno. 

16.  U mjesecu decembru 1919. dva srbijanska odjeljenja, naoružana mitraljezima i topovima, došla su u Župu (nikšićka oblast) da prisile seljake da polože zakletvu na vjernost kralju Srbije. Seljak Đuro Jakovljević se protivio i srbijanski kapetan Vukan Mijušković istukao ga je pred svima. Revoltiran tom sramotom, seljak izvadi skriven revolver ispod gunja i opali ga na svog napadača, srbijanskog oficira, ali bez ikakvih posljedica, pošto je revolver bio napunjen samo barutom. Za taj čin ubili su vojnici kralja Petra kundacima i kamenjem nesretnog Jakovljevića, čija je lešina bila izložena na ulici osam dana. Iznad njihove žrtve napisali su "Svi oni koji se protive srbijanskim vlastima ili pomažu ustaše proći će ovako". 

17.  U junu 1919. zatvorili su srbijanski vojnici mirnog seljaka Raka Batrićevića iz Očinića u njegovoj kući i, pošto su ga izmučili, ubili su ga. 

18.  Vaso Dragičević, star 80. godina, iz Pipera (podgorička oblast) imao je četiri sina. Dvojica su se pridružila ustanicima, a druga dvojica su ostala kod kuće. Avgusta 1919. srbijanski vojnici dođoše pred kuću starčevu i kundacima pokušaše da ga primoraju da im kaže gdje mu se nalaze sinovi ustaši. Pošto nije znao ili nije htio da im kaže, srbijanski vojnici su ga zatvorili u kuću i zapalili je. Vidjeći da tim varvarskim postupkom ne mogu doznati ništa, izvadili su ga iz vatre, istukli i najzad poslali u tamnicu. 
Jednog od njegovih sinova, Iliju, upregli su u tovarna kola i batinama ga nagnali da ih vuče. Drugog njegovog sina, Nikolu, biv. pisara opštine Spuž, zatvorili su iz istih razloga kao i njegovog oca. U zatvoru su morali da snose sve varvarske muke i zločine, kojima se Srbijanci tajno služe. Da ih još više zaplaše, triput su ih izvodili na gubilište i pred njima sve pripremali za izvršenje kazne i svaki put ih vratili u tamnicu. Najzad su ih strijeljali.
 
19.  U maju 1920. umro je u tamnici u Nikšiću Nikola B. Zajović iz Očinića (nikšićka oblast), star 20 g. On je bio zatvoren samo iz osvete prema njegovim rođacima, koji su ustali protivu Srbijanaca. Njegova lješina ostala je sedam dana u istoj tamnici gdje su bili zatvoreni drugi crnogorski patrioti. 

20.  U septembru 1919. u Bjelicama (cetinjska oblat) bilo je zapaljeno 83 kuće. Vlasnici kuća i njihovi rođaci bili su primorani da zapale svoje kuće. To je bila kazna za onaj dio naroda, za koji se mislilo da nije dosta vjeran kralju Petru. U ovoj opštini ima seljaka, koji su bili dužni da šest puta polažu zakletvu kralju srbijanskome. 

21.  U oktobru 1919. u Bjelicama (cetinjska oblast) srbijanske trupe opkolile su jednu kuću, u koju se bilo sklonilo pet ustaša. Poslije duge borbe, vidjeći da ne mogu uzmaći Srbijancima, četvorica od njih su se predali, peti, Marko Mrđenović, ne htijući se predati, pokušao je da se spasi bjekstvom, ali je bio ranjen. Srbijanci su ga čitav sat vukli za noge i kad su ga odvukli na Čevo, bio je mrtav. Njegov su leš objesili i tako je obješen ostao tri dana. Srbijanci su mislili da tim strašnim djelom zastraše narod. Oni su također uhvatili njegovog brata Gliga i poslali ga pod stražom na Cetinje, ali su ga njegovi čuvari putem tukli tako jako, da je na putu umro. 

Vezali su djecu i ženu ustanika Mija Mićkovića a onda ih bacili u jamu prepunu drugih žena i djece

22.  U avgustu 1919. srbijanske trupe provalile su u selu Đinovići(cetinjska oblast) u kuću S. Adžića, s namjerom da je opljačkaju. Vlasnik je htio da obrani svoje dobro i bio je teško ranjen. On se docnije uputio na Cetinje da se tuži srbijanskim vlastima. One su ga uputile poručniku Sulejmanoviću, koji je naredio vojnicima da ga tuku morskim užetom tako dugo, dok nije potpisao izjavu da se sam ranio. 

23.  U septembru 1919. Srbijanci su uhvatili ustaša Radula Boškovića i odveli ga na Bogetić. Tamo su ga privezali za teretna kola i u bijesnom trku vukli ga sve do Nikšića (3 sata puta). Stigav u varoš, jadnika su privezali za drvo i zabavljali se bodući ga s vremena na vrijeme bajonetima tako da bi njegove muke produžili. On je umro isto veče. 

24.  U decembru 1918. i januaru 1919. Srbijanci su odveli na Cetinje oko 450 Crnogoraca, sve iz okoline Cetinja, i zatvorili ih. Svakog dana nekoliko njih odvodili su u podrume Vladinog doma, gdje voda dopire do koljena i tamo su ih držali do šest sati. Za najmanju stvar tukli su ih mokrim užetima. Velik broj ovih nesretnika platio je životima ovu nedostojnu igru srbijanskih vlasti. 

25.  U junu 1919. srbijanske trupe, pod komandom kapetana Vukana Mijuškovića, zapalile su kuću ustaša poručnika Mija Mićkovića iz Župe Nikšićke. Njegovu ženu i troje djece mučili su da ga prokažu. Ne mogavši doznati ono što su htjeli, svezali su ih i zabavljajući se pucajući pored dječjih uha i, najzad, privezali su djecu jedno za drugo, leđa u leđa, a majku s trećim djetetom i tako, tukući ih, primorali ih da marširaju s njima do Nikšića. Vidjeći da su jadnici okrvavljeni i da se ne mogu više držati na noge, Srbijanci su ih bacili na jedna tovarna kola, poslije čega su ih bacili u jednu duboku jamu, ograđenu gvozdenim žicama, koja je već bila prepuna ženama i djecom ustaša. Svi ti nesrećnici stojali su u smradu i gadluku. Srbijanci su im prijetili da će u tu jamu navesti vodu rijeke Mrkotice, koja tuda protiče, ako ne budu mirni i poslušni. Tu se porodila žena komandira Dragiše Bojovića. 

26.  U januaru 1920. ubijen je bajonetom seljak Marko Jakovljević iz Župe (oblast nikšićka) zato što je javno rekao da nije časno da se pljačkaju i pale kuće. 

27.  25. februara 1920. srbijanski vojnici natjerali su oca komandira Andrije Dragutinovića, starca od 90 godina, prijeteći mu smrću, da svojom rukom zapali svoju kuću. 

28.  U februaru 1920. srbijanski vojnici isprebijali su toljagama Dušana Đ. Popovića, starca od 73 godine, iz sela Rovine (opština Cuce, oblast Cetinje) samo u bijelim gaćama po snijegu, a Đoka A. Popovića, stara 65 godina, iz Cuca (oblast cetinjska) odveli u zatvor, gdje je ostao 15 dana samo zato što je u njegovoj kući bilo svjetlosti, mimo zabrane, oko 11 sati noću. 

29.  U februaru 1920 srbijanski vojnici potjerali su tri sata bosa i gola (obučena samo u bijelim gaćama) po snijegu Đoka A. Popovića, stara 65 godina, iz Cuce (oblast cetinjska) u zatvor, gdje je ostao 15 dana samo zato što je noću otvorio vrata od svoje kuće. 

-------------------------------------------------------------------------------- 

Zločini prema ustanicima (mrtvim i ranjenim) 

1.   U novembru 1919. komandant Dragiša Bojović, šef jednog ustaničkog odjeljenja, rođen u Župi (nikšićka oblast) bio je s rođakom barjaktarom Milutinom Bojovićem opkoljen od jednog odjeljenja srbijanskog. Ni jedan ni drugi nijesu htjeli da se predadu dok nijesu bili teško ranjeni. Oni su doveli 75-godišnjeg oca komandantovog kao i njegovu devetogodišnju kćer (ostali su se članovi porodice nalazili u tamnici u Nikšiću) da prisustvuju ubistvu njihovog sina, odnosno oca. Iako su bili teško ranjeni, srbijanski vojnici su ih tukli, mučili i završili svoj zločin bodeći ih bajonetima. Pred užasima tog varvarskog čina sirota kći komandantova poluđela je. 

2.  Maja 1919. zbog bolijesti predao se je "na vjeru" srbijanskoj posadi na Velimlju (oblast nikšićka) ustanik Ilija Radović. I pored zadate vjere, Radović je bio odmah ubijen. 

3.   16. oktobra 1919. Srbijanci su uhvatili ustaša Radula Boškovića iz Bogmilovića (oblast nikšićka), koji je bio praćen jednim dječkom od 14 godina. Upućeni su pod stražom u Nikšić, međutim, oni su obojica, još usput, bili probodeni bajonetima, poslije čega ih je jedan vojnik priklao nožem. 

6. avgusta 1919. pali su u ruke srbijanskih vlasti kao ranjeni ustaši: Antonije Bojović, kandidat prava beogradskog univerziteta, Mileta Andijević, pravnik, Tomaš Marković, gimnazist, vodnik Blažo Bojović i četnici Mašanić i Simonović. Ovi nesrećni mladi ljudi umoreni su tada na najgorniji način. Da bi ih primorali da im daju obavještenja o ustanicima, srbijanske vlasti su ih i ranjene mučile najstrašnijim mukama: otkinuli su im noseve, uši i jezike, pa im najposlije oči izvadili. 
U avgustu 1919. Srbijanci su uspjeli da uhvate ustaša Lakića Markovića iz Pipera. Podvrli su ga dugim mučenjima i najzad ubili. Njegov lješ bacili su na ulicu i tek poslije tri dana dozvolili su njegovoj ženi da ga sahrani. 

Da bi izdao rođaka ustanika Petar Rakočević je usijanim gvožđem vučen za uši i za jezik

6.  Šikane Srbijanaca dovele su u očaj Miliju Stamatovića i Mihaila Nešovića, oba iz Bara. Bili su obavezni da se svakog dasna prijavljuju mjesnoj policiji. Htijući da učine kraj tom nepodnošljivom životu, odlučili su da bježe, što su 30. oktobra 1919. učinili. Srbijanska žandarmerija ih je opkolila, ranivši Stamatovića. Srbijanci su obećali da će im pokloniti živote, samo ako se predadu, ali, prirodno, po običaju, riječ nijesu održali, već su iste noći nesrećnike pretukli kamenjem u barskoj tamnici. 

7.  25. juna 1919. u selu Brežini (cetinjska oblast) srbijanski vojnici su mučili i tukli, jer nijesu pokazali dosta poniznosti da ih služe, ove starce: Bogdana Bojanovića (65 g.), Pavića Bojanića (81 g.), Đura S.Bojanića (72 g.) i Maricu N.Bojanović (68 g.). 

8.  Ustaša Marka Š.Pavićevića uhvatile su srbijanske vlasti aprila 1920. Pri sprovođenju za Kotor, dvojica vojnika, koja su ga pratila, ranila su ga i pokušala su da ga prikolju. 

9.  12. februara 1920. bio je ranjen u borbi poručnik crnogorske vojske Nikola Nikolić, ustaš, ali pošto se nije htio ni ranjen predati srbijanskim vlastima, upalio je bombu i stavio je pod pazuho, gdje je eksplodirala, nanijevši smrt ovom heroju. Poručnik Nikolić bio je sahranjen kod crkve na Broćancu (oblast nikšićka). Srbijanci, radi zastrašivanja stanovništva, iskopali su ga iz groba i mrtva ga iz plotuna "na propisan način" strijeljali. 

Gaeta (Italija) 21. jula 1920. 

Milisav Nikolić, poslanik i biv. potpredsjednik N. Skupštine 
Krsto Popović, komandir 
Nikodim Janjušević, monah, nastojnik manastira Župe. 
Vasko Marojević, biv. plemenski kapetan. 
Pero Vuković, komandir. 
Novica Radović, rezervni inžinjerski komandir. 
Nikola Kašćelan, komandir. 
Dimitrije Nikolić, biv. sudija 
Andrija Dragutinović, komandir 
Radojica Nikčević, kapetan. 
Mašan Borozan, kapetan 

RAPORT CRNOGORSKOJ VLADI MILIJE RAKOČEVIĆA, POTPORUČNIKA CRNOGORSKE VOJSKE, 
O ZLOČINIMA SRBIJANSKE VOJSKE PREMA NJEGOVOJ PORODICI I NJEGOVIM ROĐACIMA 

Dolazeći iz Crne Gore, preko Arbanije, u Italiju, čast mi je podnijeti sljedeći izvještaj o zločinima Srbijanaca, učinjenim prema mojoj porodici i prema mojim rođacima: 
G.1918., kada su srbijanske trupe izvršile okupaciju Crne Gore i drugim nedozvoljenim sredstvima primorale jedan dio gladnog i namučenog crnogorskog naroda da položi zakletvu na vjernost kralju Srbije, ja sam odskočio u šumu, kao i mnogi drugi, radi odbrane časti i prava naše mučeničke Otadžbine. 

1.  Izgorjeli su mi kuću, koja se nalazi u Donjoj Morači (oblast Kolašin); ubili su mi dva brata: majka mi je, što od tuge za njima, što od mučenja izvršnog nad njom, umrla: moja sestra je odskočila u šumu, gdje se i danas nalazi, ja sam u borbi protiv Srbijanaca zadobio više rana. 

2.  Od mojih Rakočevića zatvoreno je od strane Srbijanaca u Kolašin 75 ljudi, ne računajući tu ženu i djecu, čiji broj nijesam mogao tačno saznati. 

3.  Petra Rakočevića iz Donje Morače, udarili su na razne muke, najposlije su ga dva srbijanska vojnika usijanim gvožđem vukla za uši i za jezik. On je tada ostao živ, ali potpuno gluhonijem. Njega su tim htjeli namorati da kaže gdje se nalazim, pošto sam tada bio sklonjen u planini i liječen od zadobijenih rana. 

4.  Srbijanski vojnici tukli su Radoja Rakočevića, bivšeg narodnog poslanika iz Kolašina, sa sekretima pijeska po trbuhu i leđima. 

5.  Žena moga rođaka, poručnika Mihaila Rakočevića, sa jednim djetetom osuđena je na zatvor i zatvorena iako je bila pri porođaju, tako da se u zatvoru porodila. Njena krivica bila je u tome što je nama, ustanicima, nabavila nekoliko pari opanaka. Osim ovih pobrojanih zločina, u mom mjestu izvršeni su i sljedeći:
 
6.  Srbijanski vojnici ubili su dva brata poručnika Todora Dulovića, zapalili mu kuću i u zatvoru silovali njegovu šesnaestogodišnju sestru.
 
7.  Vaso Janketić i Risto Peković su ubijeni samo stoga, što su konačno odbili da polože zakletvu kralju Petru od Srbije. 

Gaeta (Italija) 30.jula 1920. 
Milija Rakočević, 
potporučnik crnogorske vojske 

ZLOČINI I NASILJA SRBIJANACA SAMO NAD JEDNOM CRNOGORSKOM PORODICOM 

(Raport podnesen Crnogorskoj Vladi od članova ove porodice) 

Potpisani imaju čast podnijeti sljedeći izvještaj o zločinima i nasiljima koje su srbijanske trupe učinile prema nama i našim porodicama. 
Naše bratstvo, koje je mnogobrojno, već vjekovima živi skromno, ali ipak u slobodi, srećno i zadovoljno u plemenu Rovcima (oblast kolašinska). 
Osim nas u našem plemenu živi još jedno mnogobrojno, pošteno i hrabro bratstvo Vlahovića. Vojne operacije srbijanske vojske, o kojima će ovdje biti riječi, vršene su protiv čitavog plemena Rovaca, dakle protiv bratstva Vlahovića i Bulatovića. 
Međutim, zločini o kojima će ovdje biti riječi, tiču se samo bratstva Bulatovića. Što se tiče zločina prema bratstvu Vlahovića, mi ih nećemo iznositi, jer ih u detalje ne poznajemo, a vjerujemo da će to oni sami učiniti. 

Bulatovićima što su se Srbima predali na časnu riječ, živima je sa tijela drana koža

Kad se crnogorski narod u decembru 1918. s oružjem u ruci digao da brani prava svoje zemlje i da spriječi njenu nasilnu aneksiju Srbiji, Rovca su uzela direktno učešće u ustanku i s oružjem u ruci pošli u Pipere 20.decembra 1918., odakle da produže i stupe u krvavu borbu. 
Iz Pipera su se vratili svojim kućama, a potpisani je odmah sa nekoliko Rovčana stupio u vezu sa predstavnicima ustaša, iz oblasti nikšićke i neprestano s oružjem u ruci vodio krvave borbe sa najgroznijim našim neprijateljem Srbijancima u toku od dvije godine, koje se borbe i danas produžuju. 
U toku 1918. srbijanske vlasti iz Kolašina pozivale su nas nekoliko puta, da priznamo nasilnu aneksiju Crne Gore i da položimo zakletvu na vjernost kralju Srbije. 
Uvijek samo to odbijali, izjavljujući da pitanje Crne Gore nije još riješeno od Konferencije Mira, niti od crnogorskog naroda. u julu 1919. -Srbijanci su poslali protiv našeg plemena dva bataljona sa artiljerijom i mitraljezima, da silom slome naš otpor. Ovaj odred dočekali smo u planini Lukavici i borbom ga odbili ka Nikšiću. 
13. novembra 1919. Srbijanci su uputili protiv nas deset bataljona pod komandom potpukovnika Dušana Besarabića, sa nekoliko baterija topova (pod komandom Borivoja Roksandića) sa 24 mitraljeza i sa preko sto mašinskih pušaka. 
Kod nas su se tada bili sklonili 300 naših (crnogorskih) ustanika. Za punih sedam dana, iako naoružani samo puškama bez dovoljno municije, davali smo očajan otpor napadaču. Međutim nemilosrdno bombardovanje sela, ubijanje žena i djece, primorali su nas da se osmog dana, podijeljeni u nekoliko odjeljenja, probijemo kroz neprijatelja, koji je zauzeo naše selo i opljačkao ga, mučeći žene i djecu. 
Pošto je vojska srbijanska napustila naše pleme i otišla da iste "herojske" podvige čini i u drugim mjestima, mi smo se povratili 23. decembra u pleme. Međutim, već sjutra dan, poslano je ponovo jedno odjeljenje protiv nas, koje nijesmo sačekali, jer nijesmo bili spremni za borbu, te smo otišli u planine. 
Zimu smo prezimili u brdima u navećoj bijedi i oskudici, i u snijegu od 2-3 metra. Mnogi od nas ili su umrli od zime ili su im otpali prsti ruku ili nogu, te se u takvom stanju vratili i predali Srbijancima, koji su ih odmah zatvorili. 
U martu mjesecu 1920. povratili smo se opet u naše pleme. Međutim, već 26. marta 1920. Srbijanci su poslali odjeljenje od nekoliko bataljona, koje je ovoga puta dobilo naređenje da se radikalno i konačno razračuna s nama. 
Naše kuće bile su nemilosrdno paljene i bombardovane, imanja opljačkana, djeca i žene mučeni i zatvarani. 
Srbijanska vojska samo prema našem bratsvu učinila je sljedeće zločine: 

1.  Silovano je i izgubljeno oko 30 žena i djevojaka; među ovima bila je i žena Stevana Bulatovića, stara 55 godina; ona je stalno od balkanskog rata imala u ratu četiri sina, od kojih su joj jednog ubili Srbijanci a dva joj se nalaze u planinama. Pošto je nad ovom sirotom ženom izvršeno silovanje, ona se bacila u rijeku Lim i udavila, nemogući podnijeti nanijetu sramotu. 

2.  Otjerali su u Kolašin i uhapsili 420 žena i djece i 47 ljudi. 

3.  Opljačkali su 95 komada svinja, 36000 ovaca, 446 govedi i uništili nekoliko stotina košnica. 

4.  Izgorjeli su nam 45 kuća, ne računajući tu staje za stoku i ljetne stanove. 
Ostavljajući na stranu imena žena i djece pobijenih u kućama topovima za vrijeme borbe, kao i nabrajanje svih slučajeva mučenja i batinanja, iznijećemo nekoliko zločina, koji će svakog uvjeriti da su upravljači Srbije i njihova "herojska" vojska trebali živjeti u doba najcrnje inkvizicije, ali ne u XX vijeku: 
Pero B. Bulatović i Radivoje R. Bulatović predali su se na časnu riječ Srbijancima, da im neće ništa učiniti. Međutim, čim su se predali, Srbijanci su ih počeli mučiti, hoteći ih primorati da kazuju gdje su se sklonili ustaši. U 24 sata četiri su ih puta vješali, gvozdenim šipkama isprebijali su im noge i ruke, pa im živim sa tijela kožu skidali. 
Matiju J. Bulatovića isprebijali su puškama, pošto im nije umio kazati gdje su sakriveni ustaši, i tako ga isprebijana i polumrtva ostavili. Zbog toga je sakat ostao. 
Srbijanski vojnici stavljali su na vatru Planu Z. Bulatović i Stanicu R. Bulatović, starice od 90 godina, i primorali ih na taj način da prokazuju ustanike. 
Iz istih razloga tukli su i mučili petoro djece Živka P.Bulatovića. Djeci su podnosili noževe pod grlo, isprebijali ih i zatim zatvorili. 

5.  Ružicu, ženu potpisanog poručnika Boža Bulatovića, batinama su namoravili da kaže gdje joj se muž nalazi. Kako ova nije umjela ništa reći, usijanim gvožđem vukli su je za jezik. 

6.  No zločinačka imaginacija Srbijanaca dostigla je svoj vrhunac u mučenju: Manje, žene Radivoja Bulatovića, Milica, žena Mira Bulatovića, Mare, žene Pera Bulatovića i Petrane, žene Pura Bulatovića. Ovim ženama zavezali su dolje suknje, pošto su im prethodno ubacili između nogu po dvije mačke. Poslije toga, pošto su na taj način zatvorili mačke, počeli su ih tući, te su ove razjarene i podivljale razdirale kandžama i zubima meso ovih nesrećnica. 
Stotine svjedoka u Crnoj Gori potvrdiće ove zločine, a najmanje stotina svjedoka nalaze se već u Italiji.

Bulatovići pišu: Ropstvo pod Austro-Ugarskom spram onog pod Srbijom je prijatna uspomena

Od naših rođaka ostalo je još 40 u šumi spremnih, da radije i oni i porodice njihove umru, nego da ostanu pod jarmom najsramnijim, i vladavinom, koju je ikada istorija svijeta zapamtila. 
Tri godine ropstva pod Austro Ugarskom bile su strašne i ponižavajuće, naročito za naš narod koji je vječito bio u slobodi. Ali ropstvo pod Austro-Ugarskom danas je u očima cjelokupnog crnogorskog naroda samo jedna prijatna uspomena prema već 20 mjeseci robovanja pod Srbijom, za koju je Crna Gora dobrovoljno ušla u rat, spasla 1915. njenu vojsku i sebe žrtvovala. 
Postupak sa Crnom Gorom i njenim narodom sram je za XX vijek, sram je za civilizaciju i za vlade savezničkih Velikih Sila, naročito onih, pod čijom je komandom i sa čijim je obavezama i generacijom ušla srbijanska vojska u Crnu Goru novembra 1918. pod uslovom respektovanja suvereniteta crnogorskog naroda, njegove slobode i njegovih ustavnih institucija. 
U namjeri da izlože očajno stanje crnogorskog naroda, naročito svoga kraja, potpisani su prije šest dana došli u Italiju iz Crne Gore, pošto im je trebalo tri nedjelje da preko planina Crne Gore i Arbanije dođu u porat Medovu, u kome se nalazi italijanska posada. 

Izvolite, G.Predsjedniče, primiti uvjerenje našeg odličnog poštovanja. 
Rim 26.jula 1920. 
Ivan Bulatović, komandir 
Božo Bulatović, poručnik 
M.Bulatović, zemljoradnik 
R.Bulatović, zemljoradnik 

DRUGI DIO - PUKOVNIK J.BURNAM, ŠEF HUMANITARNE KANADSKE MISIJE O SITUACIJI U CRNOJ GORI 

Pukovnik J.Burnam, šef humanitarne kanadske misije, koji se više od godinu dana nalazi u Crnoj Gori, dobio je od okupacionih srbijanskih vlasti naređenje da napusti Crnu Goru sa svojom misijom. 
Izvještavajući svoje prijatelje o tom nasilju pismom od 14.1920, pukovnik Burnam je, pored ostalog, naveo i ovo: 
"Ova nesrećna zemlja ide s dana u dan na gore. Narod ne može duže živjeti. Čitava je zemlja u koroti. Narod gubi svijest zbog ovih groznih nasilja. 
Imao sam priliku da pođem u Bar za sizvjesne kupovice prošle nedjelje. Dok sam čekao Vrmac (lađu), tri zvaničnika su mi prišli i zamolili me da odem u kancelariju D.Lekića, koji je, kao što znate, okružni načelnik, imenovan od Beograda. Lekić mi je rekao da želi da me izvjesti da za ovu Misiju nije više sigurno da se bavi u Crnoj Gori. Njegov čitav razgovor je bio jedna otvorena prijetnja. Iz ovoga što je rekao, ja sam to zaključio kao jednu prijetnju ubistva. 
Srbijanci su pokušali svako podlo sredstvo koje su mogli izmisliti, a kada meni prijete ubistvom, što li će uraditi onom siromašnom narodu koji nema nikoga da ga pomogne. 

II RAPORT EDVARDA E.ARNOLDA, NARODNOG IZASLANIKA AMERIKANSKE AMBASADE U RIMU UPUĆENOG U CRNU GORU RADI STVARI N.BAĆEVIĆA I NJEGOVE PORODICE I O OPŠTOJ SITUACIJI U CRNOJ GORI 

Da bi se mogao donijeti lakše i vjernije sud o stanju u Crnoj Gori, donosimo djelimični raport koji se odnosi na g.Nikolu Baćevića, amerikanskog građanina, rođenog u Crnoj Gori, i iznosimo najvažnije stavove, koji mogu jasno osvijetliti pravo stanje u zemlji: 
Crna Gora potpuno oskudijeva u životnim namirnicama i vrlo ih je teško pribaviti. Stanje je uopšte veoma teško i nesnosno, jer proizvodi zemlje nijesu dovoljni za ishranu naroda. Amerikanski Crveni krst i Kanadska Misija dr. Burhama pružaju pomoć narodu onoliko koliko im dozvoljavaju sredstva, kojima raspolažu. Najbolja pomoć, koja bi se mogla dati porodici Baćevića, ta je, da je isele iz Crne Gore, jer živi u vječitom strahu da ne bude kažnjena zbog bjekstva R.Baćevića. Ta je bojazan veoma razumljiva, jer je veliki broj onih Crnogoraca koji su se pobunili protiv Jugoslovenske Vlade, koju smatraju za neprijateljsku i za uzurpatorsku, a nikako kao izabranu vladu. Zločini, počinjeni nad tim ustaškim porodicama, ulivaju užas u srce svakog stvora. 
Jedan izvjesni broj tih ustaša odbjegao je u inostranstvo, dok se drugi nalaze po šumama. Veliki broj je onih, koji su ostali kod kuće, mirni, svjesni da bi njihove porodice zlo prošle, ako bi se oni odmetnuli. Članovi Amerikanskog Crvenog Krsta pričali su mi da je izvjestan broj kuća bio popaljen, čitave porodice poubijane, pošto su prethodno njihove kuće bile opljačkane. Razumije se, Vlada baca svu krivicu za ovo na ustaše koji su po šumama. Ali je očevidno, da su ta nasilja bila izvršena od strane srbijanskih vojnika da bi zaplašili narod i tako vladali pomoću terora. Niko se ne usuđuje otvoreno davati izjave ove vrste, jer nepovjerenje vlada u najvećem stepenu. 

Crnogorcima koji su odbijali nasilnu aneksiju nije davana ni jedna para savezničke pomoći 

"Sedamnaestog juna bijah uzeo automobil Amerikanskog Crvenog Krsta, koji je trebao da me odveze iz Ulcinja za Bar. Bio sam praćen od strane kapetana Vitinga i druga dva Amerikanca. Putujući, opazismo u daljini jednu staru ženu, koja se otimaše i zapomagaše kao da bješe luda. Kad smo bili u blizini nje, zaustavili smo se i upitasmo je šta joj se dogodilo. Ona nam izjavi da je bila napadnuta od strane jednog srbijanskog vojnika, koji joj bijaše oteo izvjesni nakit i pokušao da joj odnese novčanik, ali, na pojavu našeg automobila, bijaše umakao u obližnju šumu. Reče nam također da je taj napadač bio kaplar. Mi izvjestismo prvu vojničku postaju, čiji nam komandant izjavi da poznaje dotičnog kaplara koji je bio poslan da odašilje jedan telegram. Kapetan Viting uze tu staru ženu u automobil i povede je natrag za nekoliko milja, kako bi bila van opasnosti da bude ponovo napadnuta od tog beskrupuloznog čovjeka. Kapetan Viting koji je obišao predjele Francuske i Belgije, koji su najviše postradali za vrijeme rata izjavio nam je, da situaciju u Crnoj Gori smatra na-jgorom u Evropi. (Rim,26.juna 1920. EDVARD E.ARNOLD)"

RAPORT BRITANSKE MISIJE ZA POMOĆ CRNOJ GORI PODNESEN NJ. E.LORDU KERZONU, MINISTRU SPOLJNIH POSLOVA VELIKE BRITANIJE: Nortvud Park, Vinčester, 9. juna 1920; Državnom Sekretaru za Spoljne Poslove Ministarstva Spoljnih Poslova:

Moj Lorde,
Čast mi je podnijeti Vam izvještaj o radu misije u Crnoj Gori i obustavljanju njenog rada od strane srbijanske vlade, koja je vojnički okupirala ovu zemlju. Uvjeren sam da će Vaše lordstvo smatrati fakta koja Vam podnosim kao stvar potpune ozbiljnosti i koja bi trebala da se što šire publikuju, kako bi se prilagačima britanskog fonda pružila prilika da se upoznadu sa tamošnjim prilikama, kao i sva publika uopšte. Ja se prema tome koristim prilikom da iznesem sva fakta prvi pred Vas i, nadam se, kako je ovo stvar vrlo hitna, da ćete Vi naći načina da se vidite sa srbijanskim ministrom u Londonu i da ćete se potruditi da upotrijebite svoj upliv da dobijete od njega u ime njegove vlade obavezu da se neće stavljati nikakve prepreke daljem radu ove misije u Crnoj Gori.
Uzimajući u obzir nasilnu okupaciju Crne Gore od strane Srbije (jedna akcija, koja do danas još nije službeno priznata od Velikih Sila), potpuno je nemoguće u toj zemlji ma za kakvu britansku misiju da ulazi u ma kakve političke stvari i da priznaje jednu situaciju kakvu još britanska vlada nije akceptirala. Kao što je vrlo dobro poznato, razne amerikanske pomoćne misije, koje su ovo učinile, za cijelo vrijeme boravka u Crnoj Gori nijesu imale slobodne ruke u razdjeljivanju pomoći a njihova je pomoć bila upotrebljavana samo u svrhu srbijanske propagande, da nikad nije nijedna para bila dana onom dijelu stanovništva, koji nije htio priznati nasilnu aneksiju Crne Gore.
Ovdje sljeduje kopija definitivnih instrukcija šefovima britanskih misija u Crnoj Gori:
"Misija ima da ide u pristanište u Bar i da odande razdjeljuje siromašnom stanovništvu Crne Gore potpuno i bez ikakvog obzira na njihovo političko gledište ili vjerska mišljenja. Pomoć se ima davati u ime britanske potporne misije za Crnu Goru i mora se obratiti naročita i specijalna pažnja oskudnim ženama i djeci."
Misija (čiji je pokrovitelj lord Provost od Glasgova) poslala je prvo kod svog šefa E.G. Čika. On i njegov personal ušli su u zemlju i izvještaj o njihovom radu bio je upućen područnom Vam odjeljenju u svoje vrijeme.
Teškoće ovoga rada bile su ogromne osobito zbog toga što misija nije imala svojih transportnih automobila, te je bila potpuno zavisna od usluga amerikanske misije (koju su uvijek sprovodili srbijanski vojnici). Mi smo sada prešli preko ove prepreke i na-bavili smo prevozna sredstva. Potpukovnik Čik iz svojih ličnih i privatnih -raloga podnio je aprila t.g. svoju formalnu ostavku. Mi smo ga odmah zamijenili kapetanom A.H. Ćavort Mastersom, oficirom 8. bataljona, lojalne lankerske regimente.
Kapetan Ćavort Masters je iz vrlo dobro poznate porodice iz Darbišera, a njegove kvalifikacije bile su najbolje. Među onima, koji su ga preporučili, bio je i lord Grej de Rutin, g.H. Louter, general-major C.F. Peretra, pukovnik G.B. Mariot (biv. komandant lansirske regimente) itd.
Priključni izvještaj sadrži i izvještaj kapetana Ćavort Mastersa kao vođe britanske misije u Crnoj Gori.
Moleći za što skoriji odgovor, ostajem s poštovanjem.

( London, 9.juna 1920. ALEKS DEVIN)

Za boravak u Crnoj Gori britanskom humanitarcu bila je potrebna propusnica beogradskih vlasti

BRITANSKA POMOĆNA MISIJA U CRNOJ GORI

Specijalni program 9.juna 1920.

Prije svog odlaska iz Engleske, kapetan Ćavort Masters nabavio je svoj pasoš, na kome je stajalo da putuje za "Crnu Goru preko Francuske, Švajcarske i Italije", a potvrde su bile datirane 13. aprila 1920. On je takođe dobio vizu za Francusku, Švajcarsku i Italiju, kao i od strane srbijanskog poslanstva. Dok je bio u srbijanskom poslanstvu u Londonu, sekretar ga je pitao kakve dokaze može iznijeti da zamjenjuje pukovnika Čika kao šefa pomenute misije. Kapetan je odmah iznio originalno pismo srbijanskog poslovodstva izdano pukovniku Čiku na molbu britanskog Ministarstva Spoljnih Poslova, kad je pukovnik Čik prvi put otišao za Crnu Goru. Ovo je pismo bilo odmah uzeto od strane srbijanskih činovnika. Kapetan Masters je odmah otputovao za Trst preko Rima, gdje je posjetio generala Dankana, vojnog atešea britanske ambasade, i obavijestio ga o svojim namjerama.

U Trstu se desio ovaj događaj:
Stigav u Trst, kapetan Masters savjetovao se sa britanskim konsulom i on ga je savjetovao da potraži srbijansku vizu zbog okupacije Crne Gore i da će on vidjeti srbijanskog konsula i nabaviti mu potrebnu vizu. Ovo je i učinjeno. Potvrda je dobijena kako za kapetana Mastersa, tako i za njegova ađutanta kapetana Fukara iz međusavezničke željezničke misije. Sjutradan srbijanski konsul Marković poslao je kapetanu Ćavortu Mastersu poruku, da bi vrlo interesantno bilo da se s njim razgovori. Kad je kapetan Masters otišao u konsulat, gdje je bio tretiran sa najvećom učtivošću, bio je zamoljen da trenutno pokaže svoj pasoš. Konsul je rekao: "Izvinite me za momenat", uzeo je pasoš i s njim izašao iz sobe. Kada se povratio nekoliko minuta docnije, vratio je pasoš sa izbrisanom vizom, govoreći: "Mnogo žalim, ali jedino mjesto gdje možete dobiti potvrdu, to je Beograd". Konsul je bio zaboravio, da postoji još jedna viza na pasošu ađutantovu, kapetana Fukara, koja je bila nedirnuta. Tom prilikom konsul se raspitivao o ovoj misiji i bio je izviješten da je biv. šef misije pukovnik Čik imao jedno pismo od srbijanskih vlasti u Londonu. Kapetan Ćavort Masters je takođe kazao konsulu da je Vrhovna Komanda misija u Glasgovu i da joj je pokrovitelj lord Provost.

Dolazak u Crnu Goru.
Kad je kapetan Ćavort Masters stigao u Bar, našao je varoš u zajedničkoj okupaciji srbijanskih i italijanskih trupa. On je uzeo tumača Toda Petrovića, jednog Crnogorca, koji je bio u Americi. Onda se pripremao da produži za Podgoricu, gdje je želio da vidi pukovnika Fertlu, šefa Amerikanskog Crvenog Krsta, koji, kao što je ovaj razumio, napuštaše Crnu Goru i od koga bi mogao dobiti važne informacije, koje bi mu služile za izvršenje njegove misije i od koga bi mogao nabaviti potrebne nam stvari.
U srijedu ujutru, 28. maja, naredio je da se automobil pripremi, i, silazeći iz hotela, našao je ađutanta gdje govori sa jednim Srbinom-Amerikancem, koji je služio kao redov u srbijanskoj vojsci. S njim je bio jedan srbijanski kapetan u potpunoj uniformi. Ađutant je vodio raspravu sa srbijanskim oficirom, koji ih je pitao po kom su ovlašćenju došli u ovu zemlju. Ađutant je pokazao natpis: Britanska Pomoćna Misija za Crnu Goru, koji je bio na teretnom automobilu, kao i na britansku zastavu, najavljujući da je to njegovo ovlašćenje. Srbijanski oficir se predstavio kao sekretar srbijanskog komesara u Baru, čije je ime Niko Ljumović (jedna crnogorska propalica u službi Srbijanaca).
On je takođe izjavio da okružni načelnik želi da vidi kapetana Mastersa. Kapetan je tražio da mu se kaže razlog i odgovoreno mu je, da žele da vide njegov pasoš i radi čega je došao. Oni su svi zajedno automobilom otišli kod komesara, koji im je oduzeo pasoše (govoreći srpski cijelo vrijeme). Poslije dužeg telefoniranja i čekanja od pola sata, komesar je izjavio da oni moraju ići u St. Bar da vide okr. načelnika Lekića (takođe jedna crnogorska propalica u službi Srbijanaca). Otišli su svi zajedno i, poslije izvjesnog čekanja, došao je okružni načelnik, koga je podsjetio kapetan Masters, da je kod njega bio prošle večeri i da mu nije ništa rekao. Na to je okr. načelnik odgovorio: "Ja dobijam naredbe od srbijanske vlade i ne mogu Vam dozvoliti da ulazite u Crnu Goru bez ovlašćenja iz Beograda". On je takođe rekao da pasoši moraju biti potvrđeni od strane srbijanske vlade u Beogradu.
Kapetan Ćavort je insistirao kod okr. načelnika da ode kod srbijanskog komandanta u Bar. Ovaj je to naposljetku i uradio. Srbijanski komandant je odgovorio da je on samo komandant srbijanskih trupa i da naredbe izdaje okr. načelnik. Kapetan Ćavort Masters je onda molio okr. načelnika da mu pukovnik da slobodnu propusnicu, ali mu je ovaj odgovorio da za to mora tražiti odobrenje iz Beograda.

Ograničavanjem kretanja, glađu i nemaštinom narod je iscrpljivan i primoravan da kapitulira

Pukovnik je takođe rekao da može referisati o ovome komandantu divizije u Zeti, ako bi to okr. načelnik odgovorio, i da bi se odgovor mogao dobiti sjutra prije podne.
Međutim kapetan Masters poslao je svoga tumača Toda Petrovića u St. Bar da kupi lame za petrolijum. Ovog čovjeka oni nijesu više vidjeli, ali su čuli da je bio zatvoren i da mu je zaprijećeno teškom kaznom ako pokuša da opet dođe u vezu sa britanskom misijom.
Narodu je bilo uopšte rečeno da je za njih opasno ako išta imaju sa ovom misijom.
Dr. Dobrečić, rimokatolički biskup, privatno je bio poručio da bi želio da govori sa šefom misije, ali se nije pojavio na uglavljenom sastanku. Šef muslimanske zajednice učinio je isto, tražeći tajni sastanak, ali ni on nije došao. Ovo se sve desilo kada im je tumač bio zatvoren.
Idućeg dana 27.maja, odgovor nije došao, pa čak ni 28, ali u subotu 29. maja, kapetan Masters je dobio ovo pismo na srpskom jeziku:

Policijski Komesarijat Br 135; Bar, 29. maja 1920.
Kapetanu Arturu Henriu, deleg-atu pomoćne misije za Crnu Goru
Okružni načelnik Bara sprovodi mi odgovor od komandanta zetske divizije, koji kaže, da usprkos svoje dobre volje, nije mogao nabaviti propusnicu za slobodan prolaz kroz našu zemlju, pošto se ovo pitanje ima riješiti od strane naše vlade u Beogradu, gdje imaju biti vaši pasoši potvrđeni. Zbog toga se molite da napustite zonu Novog Bara u roku od 24 sata po prijemu ovog pisma, vraćajući se u Spljet, gdje ćete biti mnogo komotniji i odakle ćete otputovati za Beograd direktnim vozom. Molim Vas, gospodine, da ovo primite k znanju i da u isto vrijeme primite moje odlično poštovanje.
Šef policije Niko Ljumović

Na ovo je kapetan Ćavort Masters odgovorio ovo:
Policiskom Komesarijatu - Bar, 19. maja 1920.
Gospodine, primio sam vaš dokument istog dana. U odgovor na njega izvještavam Vas, da sam ja britanski građanin, šef potporne britanske misije za siromašan narod crnogorski i da nikako ne mogu priznati ni Vašu, ni srbijanske vlade naredbu, kojom mi naređujete da napustim u roku od 24 sata Bar, koji je neutralno zemljište. Kao što vrlo dobro znate, za nekoliko dana uredio sam da otputujem u Italiju, zbog poslova vezanih za moju misiju i ja to namjeravam da učinim. Takođe ću preuzeti korake da uredim pitanje moga pasoša.
S poštovanjem A.H.Ć. Masters, pomoćna Misija Britanska za Crnu Goru.

Daljih prepisaka nije bilo. Kapetan Masters se riješio da se vrati u Rim i da traži savjet od tamošnje amerikanske ambasade. Sobom je poveo i ađutanta, a stvari je ostavio kod pukovnika Damorija, italijanskog komandanta u Baru.
Za vrijeme svoga boravka u Baru, kapetan Ćavort Masters dobio je raznovrsne informacije od Crnogoraca i drugih, koji su bili na licu mjesta (čija imena mogu biti objavljena, ako je potrebno) o opštem stanju u zemlji. Ti izvještaji o stanju mizerije i siromaštine su vrlo žalosni. Nema nigdje ničega. Seljaci, koji se ne smiju kretati iz jednog u drugo selo bez srbijanske "dozvole", donose ponešto dnevno, ali i to, što mogu skupiti za prodaju, vrlo je bijedno. Mnogi od ovih bijednika ne mogu doći na pazar, jer nemaju odijela; odjeća je jedino od vreća. Radnje su prazne, pazari pusti. Većina djece po ulicama obučena su samo u vrećama. Misija škotskih žena, koja je radila od početka rata, raspuštena je. Četiri milosrdne sestre su prošle kroz Bar u putu za Englesku. Njihovi izvještaji potpuno potvrđuju ove naše izjave. Siromašan narod nema sredstava niti ništa za hranu. Govori se, da živi od neke vrste trave koja divlje raste po planinama. Poslije gotovo 10 godina ratovanja i oskudijevanja u potrebnoj hrani, stanje naroda je uopšte vrlo slabo. Kada se razbole, nemaju gotovo nimalo otpora da prebole: oni su na jednoj tački iznemoglosti.
Stanje naroda bi zgrozilo one koji se tako dugo titraju pitanjem Crne Gore. Oni nemaju ni najnužnijih potreba, a od udobnosti,za koje mi znamo, oni nemaju nimalo, to je borba između života i smrti i pitanje je: da li će ovaj narod biti istrijebljen. Borba se stalno vodi u planinama, ali ovo istrijebljenje će prije prouzrokovati glad nego ratovanje.
Sada je samo pitanje kapitulacije zbog gladi. Najnužnije su potrebe ove: kava, magi, kondenzirano mlijeko, oriz i brašnjene hrane, odjeća (osobito za žene i djecu, koja su potpuno gola); vojničke cipele i kaputi dobro bi došli. Ali, kao što je bilo dobro poznato, pomoć se mora ukazati samo onima kojima je ona potrebna i od strane Britanaca.
Nikada se ne smije zaboraviti, da je Crna Gora jedna od savezničkih zemalja ovako izuzetno tretirana i da joj za vrijeme cijelog rata nije bilo dozvoljeno da prima ikakve pomoći, a otkako je okupirana od Srbije, sva je pomoć bila obustavljena svima onim Crnogorcima, koji se nijesu složili sa nasilnom okupacijom od strane Srbije." Aleks Devin.

Srpska vlada je dovodila u Beograd poslušne Crnogorce, a u Crnoj Gori podsticala zavadu

JUGOSLOVENSKA ŠTAMPA O SITUACIJI U CRNOJ GORI

(Izvod iz pisma "Radničke Novine" od 29.maja 1920. br. 122, organa jugoslovenske socijalističke stranke, koji izlazi u Beogradu.)

"Vlada u Beogradu pozvala je 80 "viđenih" ljudi iz Crne Gore da pomognu u teškome poslu koji ona obavlja, "za sreću i dobro" naroda ove pokrajine. Čudna je stvar koliko je nesrećan narod u Crnoj Gori! Za vrijeme rata prepolovljen, imovina mu sva uništena, još i sada neobnovljen saobraćaj, on je danas u takvom položaju da, primoran da plaća kukuruz 4 dinara, mora formalno da umre od gladi.
Vlast je nad narodom surova. Sve metode uništavanja života primjećuju se; čak se i kuće pale. To se čini u namjerama da se kazne pristalice bivšeg kralja Nikole. No, u stvari, tu ne može biti riječi o pristalicama bivšeg kralja. Kad je u pitanju narod, to je jedno prosto podmetanje lažnih uvjerenja od strane vlasti a stvar je, pak, prosta i drugog karaktera.
Narodu koji je upropašćen nije davana pomoć. Javnih radova nema, saobraćaja nema, uvoza nema. I prirodna je stvar da narod traži spasenje iz takve situacije.
U ujedinjenju očekivao je ne samo nacionalnu nego i kulturno-socijalnu dobit. I danas kruna može jedino da blagodari tome što su u početku narodom vladale takve dvije nade, inače nikakva dinastija ne bi bila te sreće da poslije evropskog rata raširi svoju vlast nad narodom u Crnoj Gori. Nesreća je za narod bila što je on u prvim danima bio rastrojen i bez i najmanje objektivnih poznavanja svega ovoga, što se moglo predvidjeti kao siguran cilj ondašnjih i današnjih mjerodavnih, te su ovi mogli i uspjeti da prijevarom rašire svoju vlast nad narodom i da ga izlože tako strašnoj bijedi.
Današnja državna vlast uzela je prema narodu stav porobljavanja. Kakvi su tamošnji organi vlasti, može se zaključiti iz toga što oni svim silama rade da se narod umiri i tako "umiren" da u masama umre. Narod je i u tom pogledu bio nesrećan, što nije imao sposobnih i idealnih ljudi, kada bi prihvatajući sudbinu njegovu ostali dosljedni pozivu čovjeka. Oni su u većini nesposobni, slabog karaktera, u velikom broju krivci za ranije nesreće pričinjene narodu, i gotovi su da za razne buržoarske partije nasilnim mjerama stvaraju teren u narodu.
A kako živi taj narod?
Ima primjera da čovjek po 3 dana ide pješice kolskim putem, da kupi 8 kila brašna za porodicu. Prevozna sredstva nedostaju, jer ih je država stavila na raspoloženje plemstvu mlade jugoslovenske države.
Prije izvjesnog vremena jednome domu, koji je za vrijeme ovog strašnog rata bio uništen, obećana je pomoć od 20.000 dinara. Od toga nije dato ništa. Stvar se svršila prostom prijevarom. Najnovija stvar dosta je interesantna: Vlada je pozvala 80 "viđenih" ljudi da sa njima "upravlja" narodom i pomogla je ove "nesrećne" ljude sa 150.000 dinara. Kao što se vidi, silan skok! Ovima je bila u mogućnosti dati toliku sumu novca, pa je čak bila i toliko "dobra" da ih je izvela pred regenta i tako mu dala priliku da on izvrši jedan "patriotski revi". Da je i ovo još jedan nov udar kamenom u glavu narodu, ja ne sumnjam.
Može vlada sazvati svoje ljude iz Crne Gore, može plaćati poslanike, može još za koje vrijeme uspjevati da zavađa pojedine krajeve u Crnoj Gori i između njih razvija ratne operacije, može kočiti cjelokupni privredni život, može, nakraju svih ovih teškoća, tražiti od naroda da je on stranački pomaže: sve će to biti u zalud. Grijesi će biti kažnjeni, glave će se plaćati glavama, jer tako biva u Crnoj Gori. Iščekivati je da narod uvidi u poslednjem času šta treba raditi.
Jedna sasvim opravdana satisfakcija bila bi ta: da se sva ona lica koja su se surovim mjerama ispoljila uklone, smijene, ako to narod potvrdi i zahtjeva, kao i za to da se vlasti kreću u ispunjavanju svojih prava nad narodom i pojedincima u pogledu slobode misli samo do onih granica do kojih narod dopusti. Današnja uprava nad narodom u Crnoj Gori došla je uslovno; ona mora ostati u tim granicama. Vlada je obavezna pružati pomoć narodu, dati mu mogućnost za život. Inače, ako to ne učini, današnje vlasti i današnja država nijesu ispunili sve one dužnosti kakvih su se primale i narod u tom slučaju pozvan je da novom društvenom organizacijom odstrani svaki korumptivni uticaj današnjih vlasti i države iz sredine svoga kulturnog i privrednog života."

UMJESTO POGOVORA

POGLED NA CRNOGORSKO PITANJE

(Memorandum podnesen na Konferenciji mira u Parizu)

INTERNACIONALNA NEPRAVDA NAD CRNOGORSKIM NARODOM U NAJSTARIJOJ NACIONALNOJ DRŽAVI NA BALKANU

U časovima, kada se u čitavom svijetu proglašava carstvo Pravde, i kad areopag (sud) svijeta zasjedava u Parizu, da to carstvo u ime sviju slobodnih naroda ostvari, nad crnogorskim narodom vrši se internacionalna nepravda. Blagodareći intrigama zvanične Srbije, tom narodu oduzima se pravo učešća u tom apreopagu.
Još u davnoj prošlosti, crnogorski je narod umio svojim sopstvenim silama boriti se protiv jedne velike carevine i osnovati svoju nacionalnu državu - mnogo prije no svi ostali narodi Balkana. Još u 9. vijeku, Skadar bijaše prva prijestonica na zemljištu današnje Crne Gore; od tada, i pokraj sviju najezda neprijateljskih, zemlja Crna Gora ostade, sve do polovine 19. v, jedini oltar slobode i časti cjelokupnoga našega naroda. I tako, crnogorski narod ima istorijsku prošlost stariju za četiri vijeka od srbijanske; a ta četiri stoljeća, puna samopožrtvovanja i muka za opštu nacionalnu stvar, pokriše legendarnom slavom ime crnogorsko i ukrasiše ga ne samo u čitavoj naciji, nego i u vaskolikoj velikoj slovenskoj rasi, vijencem nacionalnog mučenika.

Ponižavanje Crne Gore ne bi uspjelo bez aktivne pomoći grupe crnogorskih odroda

SAVEZNIČKO-PAŠIĆEVSKA ZAVJERA PROTIV CRNOGORSKOG NARODA I NJEGOVOG PRVIJENSTVA

Danas u svečanim momentima istorije svijeta, g. Pašić, u ime svoje vlade, pun zavisti prema tom visokom i vjekovnom moralnom položaju Crne Gore, uspijeva, pomoću vješto izvedene zavjere, da ju privremeno isključi iz Društva Naroda.
Istina, on se ne bi nikada usudio preduzeti svojim ličnim sredstvima i na očigled čitavog svijeta, jedan takav korak, da mu nije pošlo za rukom da prethodno dobije za to izvjesne pristanke, čiji uzroci nijesu za kompromis, mi svu nadu u nj polažemo, jer ako ono ne bude apsolutno, carstvo Sile zamijeniće ga automatski.
Srbijanski vlada, koristeći se jednom zamkom, podmetnutom evropskom javnom mnjenju, u formi druge plaćeničke i klevetničke kampanje protivu Crne Gore, pokušala je nedavno da Crnu Goru anektira, otimajući je prepadom svojih trupa koje uđoše na teritoriju ove zemlje, u ime Saveznika, i tobože kao oslobodioci.
Ovaj akt aneksije, prepadom, jedne nezavisne države a, u isto vrijeme, i jednog saveznika, mjesto da je izazvao ozbiljno uzbuđenje među velikim Saveznicima, koje su poslije pobjede, jemci njene nezavisnosti i njenog uspostavljanja, izazvao je, naprotiv, kod nekih Saveznika, slabo skriven nemar; a akt očigledne otimačine poslužio im je kao dovoljan razlog, da mogu opravdati njihovo protivljenje da se na Konferenciji Mira pripuste delegati zakonite crnogorske vlade. Zaključiti da je volja crnogorskog naroda slobodno izražena o konačnom uništenju svoje dr-žave, a na osnovi jedne zainteresovane izjave srbijanske vlade, značilo bi priznati, tim samim, i svoje sudjelovanje u tome, a u isto vrijeme to bi bila jedna novina u oblasti međunarodnih običaja, u kojima bi to činilo jednu novu epohu...

KUPLJENI CRNOGORSKI ODRODI RADI SUPARNIŠTVA CRNOGO-RSTVU I NACIONALNOM IDEALIZUMU

Velika tradicionalna prednost Crne Gore, u oblasti nacionalnog idealizma, učinila ju je u isti mah ozbiljnim suparnikom i prirodnim i neprestanim cenzorom, u smislu nacionalne aktivnosti, sviju političkih režima u Srbiji protivu tog suparništva crnogorstva, g. Pašić je i preduzeo ovu bijesnu i neprestanu borbu. Ali ona ogromna moralna nadmoćnost Crne Gore ne mogaše biti uništena nikako drugčije no samo tako, ako bude osramoćena i predstavljena kao da u nacionalnom pogledu ne vodi iskrenu politiku. Pouspjeti u tome nije se moglo bez aktivne pomoći jedne grupe crnogorskih odroda, koje je g. Pašić kupio po cijenu odricanja od njihove otadžbine i od njihovog ličnog dostojanstva, tj. od onih vrlina koje čovjeka čine čovjekom.

CRNOGORSKA TRADICIJA NACIONALNOG IDEALIZMA POSTAJE NAJVEĆA SLABOST CRNE GORE

Ovu nelojalnu borbu, koja je ispisana na čelu političkog programa Pašićevog, pokrenuo je lično on, a nikakvo sredstvo nije se biralo da se dođe do cilja. Izložićemo ovdje glavne epizode ove divljačke borbe, inkvizicije modernog stila, a počećemo kratkim opisom crnogorskog parlamentarizma.

PAŠIĆEVA STRANKA U CRNOJ GORI - POTUĐENJACI DIJASPORE

U samom početku uspostavljanja ustavnog režima u crnogorskoj državi, i dalje u svima Skupštinama, postojale su samo dvije političke stranke koje su se borile za vlast: stranka za kralja i stranka protiv kralja. Ova pošljednja bijaše u glavnom regrutovana iz crnogorske omladine koja dolazaše iz Srbije i koja se tamo vaspitavaše. Ovi omladinci dolazahu sa srcem punim mržnje, sa džepovima često nabivenim srbijanskim novcem i punih ruku borbi iz kraljevskog srbijanskog arsenala, a namijenjenih "tiranima na Cetinju". Njih je na austrijskoj teritoriji vazda pratila diskretna i uslužna austrijska policija. Sva djela i pokrete ovih prevrtnika uvijek je potpomagala vladina beogradska štampa, a redovno ih je odobravala evropska presa, ukoliko su šefovi različitih poslanstava Srbije bili marljivi (naročito zasluga u ovom poslu pripada poslanstvu Srbije u Parizu). Ova stranka može se nazvati "stranka g. Pašića u Crnoj Gori".

CRNOGORSKA SLOBODNA NACIONALNA STRANKA I "KASTE UPRAVLJAČA"

Onu drugu, tzv, "kraljevu stranku", većim dijelom je predstavljao mnogobrojni i mirni seljački stalež; tj. onaj dio naroda koji je sa punim samopožrtvovanjem znao izdržati duge vjekovne borbe za nacionalni ideal i koji u tome nikada klonuo nije. To je nacionalna slobodna stranka crnogorska u čije ime mi danas uzimamo riječ.
Među ovim dvjema strankama obrazovala se jedna kasta, koju možemo nazvati "kasta upravljača" ili rasadnik kandidata za više državne položaje. Ona se sastojala iz lica kojima njihov lični oportunizam bijaše, u glavnom, karakteristična crta njihovog ubjeđenja, a koji oni često zamjenjivahu demagogijom - običaji također uvezeni iz Biograda u Crnu Goru.

METOD IZOPČAVANJA SAMOODBRANE U IZDANJU "OPŠTE STVARI" I TRADICIJE NACIONALNOG IDEALIZMA

Crnogorski Kralj vrlo jasno bijaše uvidio početak miješanja g. Pašića u unutrašnju politiku njegove države, ali, bilo iz nedostataka sredstava, bilo iz bojazni da uđe otvoreno u borbu protivu vlade srbijanske i da reskira da se ogriješi o jednu tradiciju nacionalnog idealizma, koja bi se mogla i krivo shvatiti, a ne kao samoodbrana, on trpljaše, sa prividnim stoicizmom udarce koje mu zadavaše Biograd. Granica srpsko-crnogorska još se ne dodirivaše, te opasnost još ne bijaše neminovna.

GLAVNO SREDSTVO PODJARMLJIVANJA JE EKONOMSKO UGROŽAVANJE CRNE GORE

Diplomacija g. Pašića sa svoje strane radila je neumorno, naročito u Rusiji i u Italiji, sa tačno određenim ciljem da baci sumnju na crnogorsku spoljnu politiku, da bi joj tijem onemogućila njenu ekonomsku politiku. Zbog ovoga ni u Petrogradu ni u Rimu nimalo se žurahu da potpomognu zajmove na strani koje Crna Gora tražaše bez prestanka, u želji da podigne svoje ekonomsko stanje i obezbijedi svoju nezavisnost.
To je bio također uzrok da svi projekti linija balkanskih željeznica, prema naročitoj želji Pašićeve vlade, obilažahu crnogorsko zemljište...

Pašićevi agenti spletkarili su protiv Crne Gore od Pariza, Rima i Petrograda, do samog Cetinja

PROPAGANDNI RAT PROTIV CRNE GORE U SLUŽBI EKONOMSKE BLOKADE

Vlada g.Pašića, videći da plod njene politike počinje da zrijeva, pohita da preda što široj javnosti ovo izmišljeno približavanje Crne Gore Beču, a njegovi diplomatski agenti govorahu o tome zlonamjerno u Petrogradu i Rimu. Ove događaje, veoma uveličane, propaganda je raširila među Slovenima pod Austrougarskom, i udesila je čak i to, da je jedan hrvatski list publikovao cijeli tekst političkog ugovora, zaključenog tobož između Cetinja i Beča! Dovoljno je samo pročitati ovaj "dokument", pa da se svak uvjeri o njegovoj lažnosti kako u formi tako i u sadržini... Ovim lažnim dokumentom namjeravaše se zadati ozbiljan udarac kraljevom ugledu, u očima svih koji bjehu njegovi privrženici, a tim izmišljenim ugovorom docnije će se poslužiti da se ubaci sumnja i u crnogorski narod, kao i to, da se pokoleba uvaženje koje je kralj imao kod Saveznika.
Austrija, sa svoje strane, perfidno puštaše da se propaganda širi i ne davaše po tome nikakva obavještenja. Sa Cetinja se demantovaše na sve strane da taj ugovor postoji, ali ove demante ne objavi niko osim bečke telegrafske agencije, što izgledaše još kompromitantnije.

PREVARA ZVANIČNE SRBIJE PREMA CRNOJ GORI

Otpoč Balkanski rat, G. Pašić, poslije velikih intriga Crne Gore u Rimu i u Petrogradu, dade joz za kratko malo oduhe i to u momentima, kada se junački narod crnogorski bijaše ponovo bacio u borbu sa divnim poletom, koji ga je vazda odlikovao.
Ali nova podmukla borba opet otpoče prilikom skadarskog pitanja. G.Pašić tajno ne željaše da Crna Gora dobije Skadar (što mu ne bijaše teško, s obzirom na raspoloženje austrijsko). On učinje, u tu svrhu, sve što mu bijaše u moći: najprije, zadocnjavajući obećanu vojničku pomoć, a zatim, naređujući neočekivano da srbijanske trupe napuste skadarske pozicije, i bez da o tome dade ikakva objašnjenja crnogorskom komandantu, što je crnogorsku vojsku izložilo ogromnoj opasnosti.
G.Pašić ukrivaše pred Jugoslovenima ovu svoju prevaru prema Crnoj Gori, preuveličavajući austrijske prijetnje, koje za njega uopšte i ne postojahu, jer - mi odlučno to tvrdimo - on se bijaše već sporazumio s Bečom o proceduri koju treba primijeniti u ovoj aferi. Beč i Biograd bjehu protivni crnogorskom Skadru.

PROPAGANDA SRPSKIH AGENATA PODRIVA KRALJA NIKOLU

Odmah poslije toga, kada Crna Gora bi primorana da pod naređenjem Velikih Sila napusti Skadar, koji ona bijaše ipak svojim sopstvenim silama osvojila i to poslije zagonetnog odlaska srbijanskih trupa, agenti g.Pašića poturiše sumnju da je kralj Nikola "Skadar prodao Austriji za gotov novac".
Nacionalna svijest siromašnih i junačkih Crnogoraca, razljućena otimačinom ovog lijepog nacionalnog dobitka, za koji su zaludo prolili toliko krvi, uzbuni se prvi put ozbiljno protivu politike kralja Nikole. Tako nastade u zemlji prvi nesporazum između kralja i njegovih najodanijih pristalica, u čiju prostu i čistu dušu bijaše ušla jedna strašna sumnja - posljedica njihovog nespoznavanja međunarodne politike i njenih zamki, kao i nevjere g. Pašića.

OPET NAVUKOVANJE NA "BRATSKI POZIV"

Malo zatim Bugarska poče prijetiti na Vardaru, a vlada g.Pašića opet učini "bratski" poziv crnogorskoj vladi za vojničku pomoć. Odmah joj bi poslana jedna divizija koja se, prije nego prijeđe granicu, djelimično pobuni, ne želeći se boriti u Makedoniji, tek poslije intervencije kraljeve, ove se trupe riješiše da produže put. Ali čim stigoše u Srbiju, srbijanska vrhovna komanda, dosljedna surenjivoj politici g.Pašića, odmah razmjesti ovu diviziju u četiri odjeljenja, želeći joj tim putem ukriti karakter crnogorske jedinice. Crnogorcima dodijeliše najgore pozicije protiv Bugara, a ostaviše ih bez zaštite mnogobrojne srbijanske artiljerije, te ono što ne osta na poljima Maćedonije povrati se u Crnu Goru, razočarano dočekom kojim ih dočekaše "braća Srbijanci".

PODMUKLA POLITIKA ZVANIČNE SRBIJE OBIJA SE O GLAVI KRALJA NIKOLE

Poslije gubitka Skadra i ekspedicije u Maćedoniji narod potpuno umoran i iscrpljen, poče gunđati sve glasnije.
Ratne rekvizije još uvijek ne bijahu isplaćene; finansijska pomoć, od 40. mil. franaka koju obećaše Velike Sile, kao naknadu Crnogorcima za oduzimanje Skadra, ne stizaše i situacija se pogoršavaše neprestano...
Srbijanski ministar na Cetinju pleo je među intelektualnim svijetom nove i vrlo vješte intrige. Počeše ministarstva da se mijenjaju, a ministri jedan drugom da prebacuju odgovornost za bezizlaznu situaciju. Narod se sve većma uznemiravaše i podozrijevaše...
Kralj još uvijek bijaše gospodar situacije. On hrabraše svoje ministre da stupe u stvarne pregovore sa biogradskom vladom, u povodu stvaranja nekog ekonomskog i političkog sporazuma. Ali u Biogradu tada ne hitahu; g.Pašić bješe uvidio da crnogorski državni brod već plovi bez kormila, te iđaše za tim da ga "bratski" pusti da se slomi pa da poslije brodoloma sam pokupi željene ostatke. U tako groznim prilikama zatekao je Crnu Goru i njen narod rat.

SVE SNAGE ZA BRATSKU SRBIJU - KOBNI NACIONALNI IDEALIZAM

Kad je Austrougarska predala Srbiji svoj kobni ultimatum, bečka vlada učinila je crnogorskoj vladi pismeno veoma povoljne predloge, ako bi Crna Gora ostala neutralna u sukobu. Vlada Crne Gore odgovorila je na to neodložnom mobilizacijom svega svog muškog stanovništva sposobnog za oružje, a bez obzira na strahovitu situaciju u zemlji i bez obzira na dezorganizaciju vojske koja nemaše ni opreme ni hrane. Izmučeni Crnogorci moradoše za 24 sata posjesti pozicije na granici i ponijeti hranu od kući i - lišiti svoje porodice svih životnih namirnica (da je bilo kakva tajna ugovora, zar bi Austrougarska činila u tom času ponudu Crnoj Gori i to na pismeno).

Pašićevi agenti su bili uslužni austrijski ljudi s namjerom upropašćavanja Crne Gore

PAŠIĆEVA UCJENA CRNE GORE

Crnogorska vlada je tek tada izvjestila vladu g. Pašića da je neophodna i neodložna pomoć crnogorskoj vojsci i narodu. G. Pašić obećao je 50 hiljada dinara dnevno, ali evo pod kojim uslovima:
Crnogorska vlada ima staviti na raspolaganje srbijanskoj vojnoj komandi dvije trećine crnogorske vojske s tijem, da mogu biti upotrebljene i izvan zemljišta crnogorskog, prema nahođenju srbijanske komande; Crnoj Gori se, osim toga, nameće srbijanska vojna misija, koja će voditi kontrolu nad obećanom novčanom subvencijom.
Sve te uslove primila je i strogo ih se je držala crnogorska vlada jedino u želji da se ne gubi dragocjeno vrijeme.

"BRATSKA" IZDAJA SRPSKE KOMANDE

Glavni dio crnogorske vojske sačinjavao je lijevo krilo srbijanske vojske i to u novopazarskom sandžaku; ostatak, pak, oko 15000 ljudi, imao je braniti front od nekih 150 kilometara crnogorske granice. Ove trupe nemađahu, kao artiljerijsko oružje, ništa drugo no nekoliko starih topova sa municijom, jedva dovoljnom za jedan dan borbe; pješadija bješe snabdjevana puškama ruskog sistema koje bijahu već upotrebljene za vrijeme dva prethodna rata.
Srbijanski komandanti odvedoše crnogorsku sandžačku vojsku pred Sarajevo, gdje sačinjavahu lijevo krilo i centar fronta dok na desnom krilu bijahu srbijanske trupe. Srbijanci dobiše jedne noći naredbu od svoga komandanta, generala Miloša Božovića, bivšeg ministra vojnog, da se povuku ka Višegradu, ali da o tome ne obavijeste Crnogorce, koje na taj način, austrougarska vojska opkoli s boka i s fronta. (To bijaše prava klopka, koja je koštala Crnogorce više hiljada mrtvih i ranjenih! Srbijanska vlada disciplinovano je kaznila svog generala pošto je od strane crnogorske veoma diskretno protestovano i na tom se stvar i svršila...).
 

BRATSKU POMOĆ RUSIJE CRNOJ GORI PRISVOJI BEOGRAD

(Pašić je uslužni austrijski potkazivač)

Crnogorska vlada se je i dalje imala boriti sa novim i velikim teškoćama: opšte dizanje cijena svijeh životnih namirnica; nemanje hrane za narod i za velik broj izbjeglica iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije; neposlušnost i pobune u vojsci, koje izazivahu srbijanski agenti. Ishrana preko Srbije bila je nemoguća jedino zbog nenaklonosti srbijanske vojske, a drugo zbog toga što ne bijaše putova... Dobiše Crnogorci veliku pomoć od Rusije, zahvaljujući ugledu knjaza Nikole i njegovog zeta. Dobi veliku količinu životnih namirnica za Crnu Goru. Ali cio taj materijal, upućen Dunavom preko Srbije, zadržaše braća Srbijanci za sebe - kraj svih protesta crnogorske vlade... I, što je najzagonetnije, nekoliko transporta puna hrane i ratnog materijala, koje Francuska plemenita bješe namijenila Crnoj Gori, potopi u Jadransko more austrougarska flota koja bijaše uvijek tačno obaviještena i koja ne dopuštaše da išta uđe u Crnu Goru, dok su, gotovo svi srbijanski transporti prolazili netaknuti...
Pašić i njegovi agenti objašnjavahu ova austrijska topljenja kao dokaz "naročite pažnje" prema kralju crnogorskom. Mi međutim otvoreno optužujemo g. Pašića i njegove agente da su oni bili uslužni austrijski dokazivači s namjerom, da upropašćuju Crnu Goru.

ZA POMOĆ SAVEZNIKA CRNOJ GORI NADLEŽNA SRBIJA

Povodom ličnog i energičnog koraka, koji je crnogorski delegat u Parizu preduzeo kod francuskog ministra finansija, za otvranje kredita od 10 mil. franaka za kupovinu ratnog materijala, ministar mu je, pred svjedocima, odgovorio od riječi do riječi ovako: "Mi nemamo posla sa Crnom Gorom; obratite se Srbiji, koja je primila obavezu da Crnu Goru snabdijeva svijem što vam je potrebno kako hranom tako i vojnim materijalom... Jeste, jeste, vaše potrebe uračunate su u kredite koje Saveznici daju Srbiji".

STRATEGIJSKE VOJNE GREŠKE SAMO ZBOG MRŽNJE PREMA CROJ GORI

Kako se je iznenadio naš delegat kad je, zauzimajući se svim sredstvima za ovu stvr, doznao, da je Srbija odlučno protivna svakoj operaciji crnogorskih trupa protiv Kotora, pod izgovorom da "crnogorska vojska ima druge važnije zadatke". To je pravi uzrok što je ovaj projekat bio napušten od francuskog admiraliteta - Danas je jasno svakome: da je kotorsko pristanište, to gnijezdo neprijateljskih lađa na Jadranu, bilo zauzeto u to vrijeme, veliki broj transportera i ljudskih žrtava bili bi očuvani Saveznicima na istočnoj strani Sredozemnog mora. S druge pak strane, vojnička situacija na Balkanu bila bi dobila sasvijem drugi izgled; srbijanska vojska - s pretpostavkom da će je napasti Bugari s leđa, kao što su je zaista i napali - mogla se tada povući put Crne Gore, i pod zaštitom Savezničke flote ostati u Kotoru, te tako ne bi joj potrebno bilo tražiti zaklona u nesrećnom povlačenju preko Arbanije i Krfa do Soluna.

Ubijanje nevinih Crnogoraca na Božić uništilo je ideale o bratstvu koji su gajeni stoljećima

DOGODIO SE NARODNI TEROR

Obilato razdvajanje novca po glavnim mjestima Crne Gore podržavaše duh raspoloženja i javnog veselja, koji su u malom ono isto što nekada bjehu orgije koje predhodiše propasti drevnog Rima. Svi oni koje ne hoćahu, i poštovanja prema samom sebi, uzeti učešća u ovim orgijama postadoše podozrivi i odmah oglašeni za "izdajnike nacionalne stvari". Obilježena od srbijanskih oficira, pijana ulica ih uznemirivaše, prijeteći im smrću (naročito noću). Novi zavojevači zemlje unesoše u Crnu Goru pravi režim terora, a da bi lakše radili unutra, i bez ikakvih svjedoka, oni potpuno blokiraše zemlju spolja... Među tim istim elementima regrutovahu se najaktivniji faktori austrougarske špijunaže, koji danas igraju ulogu "najvećih patriota".
Među tijem i takvim elementima je današnji uzurpatorski režim pokupio svoje najvatrenije pristalice, i, blagodareći svakovrsnom podmićivanju, uspio je da stvori tobož "nacionalnu gardu"... Oni koji se u početku, pod različitim izgovorima, protiviše polaganju te zakletve, biše zlostavljani i docnije primorani da to učine.

UNIŠTENJE SVEGA ŠTO JE CRNOGORSKO

U svojoj razornoj obijesti da unište sve što je crnogorsko, ove plaćeničke bande zaboraviše se tako daleko, da batinaše sva ona lica kod kojih nađoše crnogorski vojnički barjak ili koji god drugi znak i obilježje koje podsjeća na crnogorsku državu, u tom cilju je uništen i jedini spomenik vojnički na trgu u Podgorici podignut u čast poginulih Crnogoraca za oslobođenje tih krajeva. Kao što se vidi, ide se za tim, da se uništi i istorija ovog mučeničkog naroda.

NEUTRALNA POLITIKA UNUTRAŠNJEG RASPEĆA CRNOGORACA

Ona ne bi prouzrokovala takvo unutrašnje razorno dejstvo, koje Srbijanci vrše zajedno u tom cilju da što sigurnije uspostave svoju vladavinu, a Saveznicima da bace prah u oči, i da ih uvjere kako oni nemaju nikakvog udjela u toj "političkoj borbi koja se zapodjela između samih Crnogoraca".

PROKLETI (KRVAVI) BOŽIĆ UNIŠTI IDEALE O BRATSTVU

Za tri božićna dana mnogo se krvi prolilo, i to, pošto je u svijetu Pravo pobijedilo Silu! Taj Božić ostaće proklet, jer srbijanski topovi, koji pucahu tih dana, pobiše ne samo nevine ljude, nego uništiše sve ideale o toliko žuđenom bratstvu, koje Crnogorci gajiše stoljećima...

PRAVI OSVAJAČKI RAT PROTIV CRNE GORE

Da su Crnogorci mogli zamisliti da savezničke trupe dolaze da ih pokore, oni bi našli načina, da ih te trupe ne zateknu ovako nespremne vojnički, kao što se danas nalaze, zahvaljujući svom povjerenju u obećanja Velikih Sila Saveznica.
Sve Velike Sile faktički priznaju državu i vladu crnogorsku, jer svaka od njih ima svoju diplomatsku misiju, akreditovanu kod te vlade u Neji kod Pariza, a njihova je moralna i materijalna odgovornost najozbiljnije angažovana prema narodu te države. Istovremeno pak Velike Sile puštaju vladu srbijansku da vodi pravi rat po Crnoj Gori i da se organizuje za otpor protiv svakog rješenja Konferencije Mira, koje ne bi odgovaralo njenim osvajačkim željama...

ANEKSIJA JE ZLOČIN UVREDE ČOVJEČNOSTI

(Sveto pravo crnogorskog naroda na opstanak)

Crnogorci, koji su svojim rukama podizali za nekoliko vjekova svoju malu državu, boreći se sa mnogobrojnim teškoćama i podnoseći žrtve koje su postale legendarne, tim samim su pred mnogim generacijama civilizovanog svijeta dokazali svoju političku zrelost i pravo na opstanak sa neospornim mjestom među slobodnim narodima...
S druge strane, zadovoljiti zahtjev srbijanske vlade i sankcionisati prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, značilo bi odobriti zločite "uvrede čovječanstva", jer bi osvetoljubivost srbijanskih vlasti konačno istrijebila ovaj narod.

CRNOGORSKA AUTONOMIJA JE GLAVNI PROTIVNIK DESPOTSKE HEGEMONIJE PAŠIĆIZMA

Priključiti pak Crnu Goru Jugoslaviji u smislu Krfske deklaracije koja je već na putu izvršenja, značilo bi, pod jednom drugom formom, predati je na milost i nemilost vlade g.Pašića, i obezbijediti u novoj državi despotsku hagemoniju "pašićizma" kojemu je crnogorska autonomija jedini nesavladivi protivnik i jedini jemac za slobodu, jednakost i demokratski razvitak nove zajednice Južnih Slovena...

SAMO ZAJEDNICA RAVNOPRAVNIH NARODA IMA USLOVE ZA OPSTANAK

Mi predlažemo svjetskom areopagu u Parizu da pošalje jednu nepristranu međusavezničku komisiju, koja će utvrditi fakta.
Svi jugoslovenski narodi... žude za tim da se ujedine u jednu državu, ali oni hoće da se to ujedinjenje izvede slobodno, bez ikakva pritiska izvan ili iznutra, i to, pošto bude potpuno saslušana volja naroda. Izraz volje slobodnog naroda pokazao bi se u Ustavotvornoj Narodnoj Skupštini, koja bi jedino imala tu moć, da suvereno, u ime cijelog naroda, riješi kakav će oblik i kakve ustanove imati buduća država.
Ta država mora imati sve svoje etnografske granice, u razmjeru kako to nalaže najšire shvaćena pravednost, saglasno obavezi od 25. januara svijeh vlada, koje su sada predstavljene na Konferenciji u Parizu u koju obavezu mi vjerujemo.
U takvoj državi svi njeni članovi bi uživali potpunu jednakost, kako u pravima tako i u obavezama, a svaki bi u njoj zadržao svoje običaje i svoju istorijsku individualnost. Samo pod tim uslovima, ova bi država mogla biti sposobna za život, a u unutrašnjosti spokojna...

Jovo Popović,
bivši narodni poslanik, biši prvi opunomoćeni delegat Crne Gore na Konferenciji mira u Londonu 1913.

Dr Živko M. Andrijašević:
SRPSTVO U CRNOJ GORI

Poznati istoričar analizira istorijske okolnosti i motive koji su crnogorske vladare od kraja osamnaestog vijeka navodili da po Crnoj Gori šire tzv. srpsku svijest kao ključni ideološki obrazac

Vladika Vasilije u opisu događaja svog doba jasno razlikuje Crnogorce i Srbe

Srpstvo u Crnoj Gori, odnosno, svijest da Crnogorci pripadaju srpskom narodu, javlja se u 18. vijeku, kada vladike iz dinastije Petrović Njegoš počinju da za svoju političku ideju traže uporište u mitskom nasljeđu koje je uglavnom baštinila Srpska pravoslavna crkva.
Opredjeljivanje za to nasljeđe bilo je neminovno, jer u to vrijeme oni za neko drugo nasljeđe gotovo i nijesu znali. Prvi vladar dinastije Petrović Njegoš, vladika Danilo (1697 - 1735), znao je za mitsku priču o Kosovskom boju, pa je 1714. godine pisao da su knez Lazar i Miloš Kobilović (Obilić) “slavno poginuli sa sedam hiljada boraca, ostavivši poslije smrti vječnu slavu”. O Kosovskom boju pisao je u svojoj “Istoriji Crne Gore” (1754) i vladika Vasilije (1744 - 1766), koji je smatrao da su Crnogorci, kao dio “slavenoserbskog naroda”, imali obavezu da u njemu učestvuju. Vladika kaže i da je Crna Gora jedini slobodni ostatak nekadašnjeg Srpskog carstva. Međutim, iako Crnogorce u vrijeme Kosovskog boja smatra dijelom “slavenoserbskog naroda”, kada piše o događajima iz 18. vijeka vladika Vasilije jasno razlikuje Crnogorce i Srbe: Crnogorci su slobodni narod, a Srbi su “bratski hrišćanski narod” koji je pod Turcima.
Po prirodi stvari, ona znanja o istorijskom i nacionalnom identitetu Crnogoraca koja su imali vladika Danilo i Vasilije, nijesu bila i svojina većine Crnogoraca. Nesporno je da u Crnoj Gori Danilovog ili Vasilijevog doba, gdje su samo sveštena lica i poneki glavar bili elementarno pismeni, ovakvi stavovi i nijesu mogli pripadati širem krugu ljudi. Izvora koji bi dokazali suprotno, naravno, nema, a jedini sačuvani dokaz - crnogorske pjesme iz 18. vijeka, svjedoče o odsustvu razvijene svijesti o nacionalnom identitetu. Odsustvo takve svijesti karakteristično je ne samo za crnogorsko društvo, već i za gotovo sva balkanska društva 18. vijeka. Čak i sredinom 19. vijeka ruski diplomata Aleksandar Giljferding je prilikom obilaska Bosne primijetio da bosanski Srbi ne razlikuju vjersku od nacionalne pripadnosti, jer i njega, Giljferdinga, smatraju Srbinom samo zato što je pravoslavac.
I povjerenik srpske vlade u Bosni i Hercegovini, Toma Kovačević, zapisao je polovinom 19. vijeka da ovdje veći dio Srba “nema pojma o narodnosti”.
Kod većine Crnogoraca svijest o srpskoj nacionalnoj pripadnosti znatnije se počela učvršćivati tek tokom 19. vijeka, i to najprije u onom dijelu Crne Gore koji je bio pod direktnim političkim uticajem Cetinjske mitropolije. O širokoj rasprostranjenosti te svijesti u 18. vijeku ili ranije, mi nemamo relevantnih istorijskih izvora, što ne znači da je uopšte nije bilo. Međutim, to što je jedan crnogorski mitropolit u 18. vijeku zastupao stanovište o srpskom karakteru Crne Gore, ne znači da je u njegovo doba i većina Crnogoraca imala isti karakter nacionalne ili istorijske svijesti. Crnogorski vladika koji je napisao prvu istoriju Crne Gore, i nepismeni Crnogorac iz okoline Cetinja, nemaju ista izvorišta za formiranje nacionalne svijesti. Čak i u društvima sa mnogo razvijenijom kulturom, potrebno je da prođe dosta vremena da bi ideje i stanovišta koja zastupaju političke grupacije postale svojina većine. Istoričar koji svijest vladike Vasilija proglasi sviješću svih Crnogoraca njegovog doba, bez ikakvog uporišta generalizuje jednu pojavu i pravi logički neodrživu konstrukciju.
Srpska svijest u Crnoj Gori nesumnjivo nije bila pojava koju su crnogorski vladari iz porodice Petrović-Njegoš zatekli utemeljenom i snažnom u crnogorskom društvu, već je bila pojava koju su oni sami razvijali i učvršćivali. S druge strane, pogrešno bi bilo tvrditi da im je srpska svijest nametnuta od nekoga spolja ili da je neki izvanjac unio ovu svijest u Crnu Goru. Naprotiv, srpska svijest u Crnoj Gori izvorni je crnogorski proizvod, ali se ne može sporiti da su za njeno snaženje uveliko zaslužni i neki izvanjci. Prvi razlog za snaženje srpske svijesti u Crnoj Gori leži u činjenici da je saznajni krug crnogorskih vladika bio takav da im se srpski karakter Crne Gore nametao kao jedino istorijski utemeljeno stanovište. Čak i vladika Vasilije u predgovoru za “Istoriju Crne Gore” navodi da je svoje djelo isključivo pisao “iz mnogih srpskih istorija” koje se nalaze u manastirima. Dakle, ni visoko obrazovani crnogorski vladika, koji je komunicirao sa obrazovanim svijetom, nije mogao iskoračiti iz začaranog crkvenog kruga u kome stoluju istorijski mitovi. Slična svijest bila je prisutna i kod vladike Petra I Petrovića Njegoša (1784 - 1830). U svojoj “Kratkoj istoriji Crne Gore” vladika piše da je Crna Gora uvijek bila prepoznatljivi dio Srpskog carstva, a da je tek poslije “plačevnome srbskog carstva padenija” postala potpuno državno samostalna.
Upravo ovakvu istorijsku tradiciju, koja je već bila dobila i svoju istoriografsku formu, vladičin nasljednik, Petar II doveo je do savršenstva i učinio je neizbrisivom u istorijskoj svijesti Crnogoraca. Crna Gora je, kako navodi Njegoš, “komatić od razvalinah našega carstva... ona je urna u koju je silno ime Dušanovo pribjeglo”.
Kada su crnogorski vladari prepoznali u ovakvoj istorijskoj retrospekciji upotrebljivu osnovu za svoje političke ciljeve, oni su snaženje ideje o srpskom karakteru Crne Gore ocijenili kao zadatak od državnog značaja. Taj spoj srpske ideologije i crnogorske politike dostigao je vrhunac u vrijeme knjaza Nikole (1860 - 1918), i od tada država preko svih institucija koje su joj na raspolaganju snaži svijest o srpskom karakteru Crne Gore i Crnogoraca.
Od prvih dana svoje vladavine knjaz Nikola je smatrao da će Osmansko carstvo na Balkanu zamijeniti nacionalne države, čije će teritorije odgovarati nekom istoričnom modelu iz srednjeg vijeka. Države koje je Osmansko carstvo srušilo biće obnovljene, uz integraciju nacionalnih teritorija shodno istorijskom i etničkom principu. Šezdesetih godina 19. vijeka ovo nije bilo samo uvjerenje knjaza Nikole. I nekadašnji ruski poslanik u Carigradu, Novikov, je 1860. godine pisao da će se na Balkanu granice povlačiti “po plemenima i istorijskim uspomenama”.

Nikola je zbog svojih ciljeva gradio mit o “najboljim Srbima”

Kada se radi o srpskom narodu i o Crnoj Gori, za knjaza Nikolu je nekadašnje Dušanovo carstvo jedini istorični model koji nakon ukidanja turske vlasti na Balkanu treba slijediti u stvaranju srpske nacionalne države. U sklopu tog obnovljenog Dušanovog carstva, svoje mjesto treba da ima i Crna Gora, što je on smatrao istorijski utemeljenim rješenjem. Kako je za knjaza Nikolu Crna Gora bila dio nekadašnje srpske države, to je logično bilo da ona bude dio tog obnovljenog carstva, zajedno sa Srbijom, Bosnom, Hercegovinom, dijelom Dalmacije, Starom Srbijom i Makedonijom. Knjaz je vjerovao da se nakon rušenja Osmanskog carstva neće obnavljati ni Raška, ni Duklja, već da će se obnoviti Srpsko carstvo, kao istorična državna forma u kojoj je do turskog osvajanja živio srpski narod. Ukratko, jedan narod (srpski), jedna država (srpska). Prvenstveno zbog svojih dinastičkih interesa knjazu je bilo važno da istorijsku formu crnogorske državnosti veže za Srpsko carstvo. Ideja nacionalne integracije i stvaranje nacionalnih država, bila je tada (šezdesetih i sedamdesetih godina 19. vijeka) evropska realnost. Italijanski, njemački ili grčki nacionalni pokret, jesu realni uzori za knjaza Nikolu, i izvan tog modela on nije mogao promišljati političku stvarnost. Razlog više da vjeruje u proces nacionalnih integracija na Balkanu nakon rušenja Osmanskog carstva, pa time i u “obnavljanje” Dušanovog carstva, bilo je i diskretno uvjeravanje iz Petrograda da će Rusija tobože stati iza ovog političkog projekta. Početkom 1869. godine u Petrogradu mu je indirektno stavljeno do znanja da Rusija računa na njega kao na budućeg nosioca Dušanove krune. Zato po ruskoj preporuci, sve do ostvarenja tog velikog cilja, Crna Gora treba da bude stožer nacionalno-političke borbe srpskog naroda, kako bi u trenutku stvaranja Carstva ona bila njegovo prirodno političko jezgro, što bi i njoj i njenom knjazu obezbijedilo i pravo na “prvjenstvo”, i samo “prvjenstvo”. Ovakve su ruske sugestije snažno uticale na knjaza Nikolu, tako da više nije bilo izgleda da bi ga bilo što moglo razuvjeriti da će balkanska politika krenuti drugačijim tokom ili da će buduća pozicija Crne Gore biti drugačija od one koju su joj u Petrogradu namijenili. Kada je iz Rusije krenuo za Crnu Goru sa tobožnjom sabljom kralja Milutina, koju mu je ruski car teatralno darovao kao istorijskom nasljedniku Nemanjića, knjaz Nikola, možda, nije pretpostavljao koji su stvarni razlozi ovih ruskih “dobročinstava”. Crna Gora je trebalo biti polazna tačka ponovnog uspostavljanja ruske balkanske dominacije, i centar odakle će se plesti mreže protiv austrofilske Srbije. Lukavi Rusi su umješno koristili slavoljubivog knjaza, stavljajući mu u izgled političku budućnost u koju ni sami nijesu vjerovali. U Petrogradu nijesu mnogo cijenili političke sposobnosti knjaza Nikole, ali su znali da se pothranjivanjem njegovih ambicija mnogo može učiniti. Takva ruska politika ubrzo je dala rezultat, pa je ruski konzul Jonin bio svjedok knjaževog razmišljanja o Prizrenu kao o budućem glavnom gradu Crne Gore. Joninov prethodnik na mjestu ruskog konzula u Dubrovniku, Konstantin Petković, sve je to objašnjavao knjaževom opsesijom da Crna Gora bude Pijemont na Balkanu, a on (knjaz) balkanski Viktor Emanuelo. U ovakvom promišljanju političke budućnosti Crne Gore i balkanskih nacionalnih kretanja uopšte, knjazu Nikoli se kao ključni problem nametalo - dinastičko pitanje. Jer, ukoliko dođe do integracije “srpskih zemalja” (Srbija, Crna Gora, Bosna, Hercegovina, Stara Srbija, Makedonija...) u jednu državu, onda će se kao ključno pitanje javiti dinastičko pitanje, budući da postoje dvije dinastije koje pretenduju, i koje imaju istorijsko pravo na prijesto “obnovljenog” Carstva.
Čitavoj državnoj strategiji i politici Crne Gore, on je ovu hipotetičku konstrukciju nametnuo kao krajnji problem koji treba u određenom trenutku da riješi. I crnogorska državotvorna ideja bila je prilagođena ovakvom njegovom političkom diskursu.
Najkraće rečeno, za knjaza Nikolu postoje dvije političke neminovnosti: stvaranje ujedinjene srpske države i eliminisanje jedne od dvije dinastije koje na presto te države pretenduju. Dolazak knjažev na čelo te nove države bilo je zato pitanje političkog opstanka dinastije kojoj je pripadao. Tretirajući to kao svoje sudbinsko pitanje, knjaz Nikola je sve podredio zauzimanju prijestola u ovoj budućoj državi. Upravo takvom njegovom političkom cilju trebala je ideologija koja će osnažiti uvjerenje da su Crnogorci “najbolji Srbi”, a Crna Gora “oduvijek slobodna srpska zemlja”. Sa Crnogorcima kao najboljim Srbima i Crnom Gorom kao oduvijek slobodnom srpskom zemljom, prirodnom je i pravednom izgledala njegova težnja da zasjedne na prijesto buduće velike srpske države. I crnogorska javna misao njegovog doba, i crnogorski školski sistem bili su pedeset godina u službi te njegove opsesije.
U stvaranju nacionalne svijesti školski sistem ima posebno važnu ulogu, jer svojom strukturom obuhvata cjelokupnu populaciju određenog uzrasta i nameće joj unaprijed utvrđene nastavne sadržaje. Tim sistemom, razumije se, upravlja državna vlast, koja određuje personalnu strukturu školskih institucija, kreira nastavne sadržaje i utvrđuje vrijednosti i principe koje škola treba da populariše. Upravo zbog toga država ima mogućnost da preko školskih institucija utiče na formiranje i učvršćivanje svijesti koja odgovara njenim političkim ciljevima, kao i da utiče na stvaranje uvjerenja koje ona smatra poželjnim. Iako se škola zvanično smatra vaspitno-obrazovnom institucijom, država od nje prvenstveno očekuje da od učenika stvori vjerne i lojalne podanike koji će usvojiti sistem vrijednosti poželjan za nju u njene političke ciljeve, a ne samo ljude s određenim znanjima. Da bi škola takvu ulogu mogla ostvariti, državna vlast u nastavne sadržaje ugrađuje svoja ideološka stanovišta i svoj sistem društvenih vrijednosti, tako da se jednoj brojnoj i ideološki još neoblikovanoj populaciji nameću uvjerenja političke grupacije koja kontroliše školski sistem. Školski sistem time postaje izvorište “profane religije” (A. Asman), koja oblikuje i unificira svijest jednog društva.
Ovakva uloga škole postaje sve dominantnija od početka 19. vijeka, najprije u njemačkim pokrajinama, kada ona prestaje biti institucija u kojoj se isključivo stiču znanja, i postaje institucija za oblikovanje nacionalne svijesti. Tu politizaciju obrazovanja uslovila je potreba političke elite da u vrijeme zrijevanja nacionalnih pokreta dobije u ovom dijelu populacije što više sljedbenika. Škola je tako stvarala kolektivnu svijest koja je za ciljeve vladajuće političke elite bila najpoželjnija.
I crnogorski školski sistem je tokom 19. vijeka bio podređen ciljevima vladajuće političke grupacije, koja je svoja ideološka stanovišta ugradila u obrazovne sadržaje. Na taj način formirana je poželjna nacionalna svijest podanika, koji su usvajajući određena znanja, usvajali i djelove jednog ideološkog sistema. Kada je taj proces učenja ideologije okončan, i kada su zvanična ideološka polazišta uglavnom prihvaćena kao sopstvena uvjerenja, ovim ljudima su ciljevi državne politike izgledali pravedni, logični i, nadasve, istorijski utemeljeni. Po prirodi stvari, takve ciljeve oni su bili spremni da slijede, da se za njih bore, i što je jednako važno, da podržavaju onu političku grupaciju koja se za te ciljeve zalaže.

Težilo se da crnogorski đaci budu “zadahnuti jednom mišlju srpstva”

Pravilo je da ljudi koji steknu uvjerenje da je neki politički cilj istorijski utemeljen, smatraju da to nije samo cilj ove ili one političke grupacije, već je to - zajednički cilj. Društvo koje svoju svijest o zajedništvu temelji na istoriji, političke ciljeve koji se predstavljaju istorijski utemeljenim neminovno mora smatrati zajedničkim. Zato nije slučajno što je u crnogorskim školama tokom 19. vijeka razvijana svijest o zajedništvu koje je utemeljeno na zajedničkoj istorijskoj sudbini, i svijest o političkim ciljevima koji imaju istorijsko uporište. Posljednjih godina vladavine knjaza Danila (1851 - 1860) učinjeni su prvi pokušaji da crnogorska škola dobije savremeniji nastavni plan i program koji će omogućiti da crnogorski đaci osim čitanja, pisanja, računanja i osnovnih pojmova iz vjeronauke, steknu i osnovna znanja iz opšte i nacionalne istorije, crkvene istorije, geografije, psihologije. Prvi nastavni plan za crnogorsku osnovnu školu napisao je 1856. Stevan Petranović, Srbin iz Vojvodine. Prvi pokušaji da se crnogorska škola učini modernijom, nijesu tada donijeli preobražaj koji se očekivao, ali su pokazali namjeru državne vlasti da školu učini institucijom koja je bliža dvoru nego manastiru. Ta namjera u potpunosti je ostvarena već prvih godina vladavine knjaza Nikole, kada je crnogorski školski sistem počeo da dobija ulogu državnog instrumenta za odgajanje jedne nove ideološke svijesti. Stalni porast broja škola, učitelja i učenika, činio je njegov uticaj sve većim i značajnijim. Šezdesetih godina 19. vijeka otvoreno je deset novih osnovnih škola, tako da ih je ukupno bilo jedanaest, a 1860. ustanovljeno je i Načelstvo narodne prosvjete. Uvedena je i dužnost školskog nadzornika (1862), koji je od 1869. imao zvanje glavnog školskog nadzornika. Već 1871. godine bila je u Crnoj Gori 31 škola, a do rata 1876. otvorena je još 21 škola. Školske 1875/76. godine u Crnoj Gori je bilo 2146 učenika i 97 učenica. Nekoliko godina nakon “Veljeg rata” u Knjaževini Crnoj Gori bilo je 48 osnovnih škola (42 državne i 6 privatnih), a pohađalo ih je 3140 učenika. Petnaestak godina kasnije (1900) bile su 104 osnovne škole (77 državnih i 27 privatnih) sa preko 5500 učenika. U isto vrijeme, Crna Gora je imala 134 učitelja. Od srednjih škola postojala je Bogoslovija (osnovana 1869), koja je 1887. godine postala Bogoslovsko-učiteljska škola, Djevojački institut i realna Gimnazija na Cetinju (1880), koja je 1902. godine prerasla u klasičnu. Broj učenika srednjih škola nije bio velik. Primjera radi, Cetinjsku gimnaziju je 1885. pohađao 91 učenik, dok su u prvi razred klasične gimnazije (1902) bila upisana 104 učenika.
Prvim crnogorskim školskim zakonom, koji je donesen 1870. godine, ozvaničena je kontrola države nad školskim sistemom. Ovim zakonom utvrđuje se da su crnogorske škole pod “zakriljem crnogorske vlade, a pod nadzorom glavnog školskog nadzornika”. Glavnog školskog nadzornika imenovala je crnogorska vlada, a on je postavljao i kontrolisao sve učitelje i škole u Crnoj Gori. Prema ovom zakonu, nastava je bila obavezna za svu djecu iz imućnijih porodica, dok je siromašnijim porodicama ostavljeno pravo da odluče hoće li ili neće slati svoju djecu u školu. U isto vrijeme kada je donesen školski zakon, glavni školski nadzornik Milan Kostić napisao je novi nastavni plan i program za crnogorske osnovne škole, kao i metodička uputstva za učitelje. Posebna pažnja bila je posvećena izučavanju istorije (“povjesnice”), jer se smatralo da je ovaj predmet najvažniji za oblikovanje nacionalne svijesti učenika. U uputstvu koje je napisao Kostić navodi se da “povesnicu uče deca da znaju: ko su bili njihovi pretci i stari; šta su i ko su oni, i šta treba da budu oni i ceo narod srpski... Tu će im učitelji uzdizati prave zasluge pojedinih uzvišenih lica, bilo careva, bilo drugih junaka, koji su radili za korist i sreću svoga naroda, koji su bili čisti karakteri, koji su prezirali sebične celi, a radili više za opšti napredak. Tom prilikom davaće učitelj deci lepe primere, koji će im služiti kao pravac njihovog rada i ponašanja u njihovom životu”.
Ovo uputstvo nedvosmisleno ukazuje da je nastava istorije smatrana kao pomoćno sredstvo za stvaranje poželjne nacionalne svijesti. Predavanja iz istorije trebalo je učenicima da ukažu na njihove nacionalne zadatke u budućnosti, i na političke ideale koje treba da slijede. Tako je crnogorski školski sistem dobio programske sadržaje u koje su bile uvezene niti zvanične ideologije. U to vrijeme istorija se u crnogorskim školama učila iz dva udžbenika: “Prva znanja za osnovne srbske škole” i “Kratka istorija srbskog naroda za osnovne srbske škole”. Ovi udžbenici štampani su na Cetinju 1868. godine, a kao osnova za oba udžbenika poslužili su udžbenici koji su korišćeni u Knjaževini Srbiji. Cetinjski profesor Špiro Kovačević bio je priređivač ovih udžbenika, i autor poglavlja koja se odnose na istoriju Crne Gore.
Odmah poslije završetka rata (1878) donesen je novi zakon o osnovnim školama, kojim su unijete neke izmjene u crnogorski školski sistem. Školovanje je postalo obavezno i besplatno za svu djecu stariju od sedam godina, osim ukoliko su fizički ili mentalno bolesna. Priznata je i ravnopravnost sve tri konfesije u školi, kao i pravo njihovih sveštenika da se staraju o izvođenju vjerske nastave. Razumijevanje koje je prema nepravoslavcima pokazivala kada je u pitanju vjerska nastava, država nije pokazivala kada su u pitanju nastavni sadržaji i predmeti kojima se oblikuje nacionalna svijest. Utvrdivši školskim zakonom da nastavni plan podjednako važi i za pravoslavce i nepravoslavce, država je pokazala namjeru da uz pomoć školskog sistema učvrsti kod svih svojih podanika istovjetnu istorijsku i nacionalnu svijest. Vojvoda Simo Popović, upravitelj vjerski mješovite Primorske nahije, bio je jedan od glavnih nosilaca te ideje. U pismu crnogorskom ministru prosvjete Jovanu Pavloviću on kaže da u vjerski mješovitim sredinama ne treba otvarati zasebne škole, već da treba otvoriti jednu školu koju moraju pohađati sva djeca, bez obzira kojoj vjeri pripadaju. U tim školama predavalo bi se po istom nastavnom programu kao i u školama u kojima uče isključivo pravoslavci. No, vojvoda Popović smatra da treba da postoje dva učitelja - “jedan Srbin, jedan Turčin, odža”. Učitelj Srbin držao bi nastavu učenicima i jedne i druge vjeroispovijesti, dok bi učitelj Turčin držao vjersku nastavu i nastavu turskog jezika samo djeci islamske vjeroispovijesti. Dakle, pored jednog časa za vjeronauku i maternji jezik, koji bi držao ovaj hodža, i koji bi posebno pohađali učenici islamske vjeroispovijesti, sva nastava bi se držala na srpskom jeziku. “Glavno je”, kaže vojvoda Simo Popović, “da tur. i arb. đeca nauče u ovoj školi srpski. Za to predavanje mora biti srpsko”. On takođe smatra da je od najveće važnosti za državu da Albanci (“ovi sasvijem tuđ ni narod”) nauče srpski jezik, kako bi postali podložniji ideološkom uticaju crnogorske države. Da je učenje srpskog jezika u školi bilo značajno za stvaranje srpske svijesti kod muslimana i katolika, smatrala je i uprava osnovne škole u vjerski mješovitom Baru. U pismu Glavnom školskom nadzorništvu uprava škole predlaže da se u Baru otvori još jedna škola (ženska) kako bi što više djece bilo obuhvaćeno nastavom srpskog jezika, pa bi iz tih škola izlazili učenici i učenice koji bi zasigurno bili “zadahnuti jednom mišlju srpstva i vjerno privrženi svojoj domovini”.

Da škola oblikuje Srbo-Crnogorce i sprema ih za “kosovsku osvetu”

Brigu o stvaranju srpske nacionalne svijesti kod učenika islamske vjeroispovijesti vodio je i učitelj osnovne škole u Mrkojevićima, koji je nadzirao rad njihovog vjeroučitelja. Sumnjajući da bi na časovima vjeronauke hodža mogao predavati nešto što bi bilo suprotno crnogorskim interesima, mrkojevićki učitelj je prisustvovao njegovim časovima. Kada je hodža učenicima rekao da su oni po nacionalnosti Turci, mrkojevićki učitelj mu je prigovorio da je to neistina, sugerišući mu da djeci objasni da oni nijesu Turci, iako su muhamedanske vjere.
O zadacima obrazovnog sistema, njegovom karakteru i profilu političko-ideološke svijesti koju on treba da stvori kod crnogorske školske populacije, često je pisano i u “Prosvjeti”, časopisu Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova. Nesumnjivo da se u ovim člancima prepoznaju osnovna načela državne strategije u prosvjeti, ali i stanovište da je zadatak školskog sistema da oblikuje poželjnu ideološku svijest crnogorskih podanika. Početkom 1889. godine objavljen je programski članak ministra prosvjete Jovana Pavlovića “Treba li Crnoj Gori prosvjeta?”, kojim se naznačuju osnovni pravci obrazovne politike. Iz njegovog članka može se zaključiti da bi glavni cilj prosvjete u Crnoj Gori trebalo da bude formiranje poželjnih mentalitetskih i političkih odlika kod Crnogoraca, pa tek onda sticanje znanja. Kod crnogorske omladine potrebno je oblikovati i učvrstiti svijest koja će doprinositi njegovanju tradicionalnih vrijednosti, u prvom redu ratničkog i patriotskog duha, kao i svijest koja će uticati da se državni i nacionalni interesi smatraju najvažnijim. Obrazovni sistem, odnosno, sva znanja koja se u crnogorskim školama budu sticala, trebalo bi da koriste formiranju takvih ličnosti. Objašnjavano je da su ovakvi ciljevi crnogorskog obrazovnog sistema uslovljeni okolnostima u kojima se Crna Gora nalazi, kao i životno važnim državnim interesima. Navodno da samo Crnogorci koji se odlikuju junačkim duhom i visokom nacionalnom sviješću, mogu očuvati tekovine crnogorske borbe, u prvom redu državnu nezavisnost, a zatim da samo takvi Crnogorci mogu izvršiti uzvišenu nacionalnu misiju - misiju oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda. U suprotnom, tj. ukoliko Crnogorci ne bi imali ove poželjne osobine, bila bi dovedena u pitanje ne samo budućnost Crne Gore, nego i budućnost srpskog naroda. Nakon nekoliko opštih napomena o značaju prosvjete za razvoj jednog društva, Pavlović konstatuje da Crna Gora mora uložiti ogromne napore kako bi svoj prosvjetni sistem usavršila i dovela do zadovoljavajućeg nivoa, tim prije što je prosvjeta, zbog viševjekovnog crnogorskog ratovanja, zadugo bila zapostavljana. No, sada, nakon završetka “Veljeg rata”, kada su se prilike promijenile, Crna Gora mora mnogo veću pažnju posvetiti razvoju prosvjete i u ovim novim okolnostima svoju društvenu energiju usmjeriti na razvoj prosvjete. Navodno da ona to ne treba da radi samo radi sopstvenih interesa, već i zato što je kao uređena i razvijena država potrebna Srpstvu i Slovenstvu. Crnogorska škola trebalo je posebno da učvršćuje nacionalnu svijest (“Mi hoćemo da ostanemo Srbi Crnogorci”) i da od “malog Crnogorca” stvori velikog Crnogorca-borca. Navodno je i Gospodar preporučio da se u Crnoj Gori razvija prosvjeta “koja odgovara duhu i ponosu crnogorskog naroda - i da se razvijamo u srpsko-crnogorskoj naciji; da ne ovlada s nama kužna zapadna kultura, mekuštvo i mlitavilo”. Potreba da crnogorska škola razvija i učvšćuje ovakve osobine objašnjavana je političkim razlozima. Naime, “kosovske rane” još nijesu zaliječene, niti je crnogorski vojnik završio svoj sveti i uzvišeni zadatak. Taj zadatak biće, naravno, završen tek kada se tuđinskih okova oslobode “pokorena braća” koja već pet stotina godina čekaju crnogorsku vojsku.
Po prirodi stvari, ovakvim ciljevima crnogorskog obrazovnog sistema bio je prilagođen nastavni program. Posebno se prilagođavanje nastavnog programa političkim potrebama uočava u dijelu koji se odnosi na predmete od značaja za oblikovanje poželjne ideološke svijesti. Riječ je o predmetima čiji su sadržaji projekcija nacionalnog identiteta ili njegovo najvažnije izvorište, a ti predmeti su: istorija, jezik i književnost i, djelimično, geografija. Prvi nastavni plan za crnogorske osnovne škole, koji je 1870. napravio Milan Kostić, sadrži dosta uopštenu naznaku da se u trećem razredu osnovne škole opširno izučava istorija Crne Gore, a opšta srpska istorija ukratko, te da se u četvrtom razredu detaljnije uči srpska i crnogorska povjesnica. Tek se nastavnim planom za osnovne škole iz 1884. godine daju detaljnije programske smjernice nastave istorije. Prema ovom nastavnom planu, istorija se uči od drugog razreda. Na predavanjima iz istorije u drugom razredu osnovne škole trebalo je obraditi tri teme: pojam o srpskoj narodnosti, životopis knjaza Nikole i rodoslov dinastije Petrović-Njegoš. Nakon toga predviđeno je da se učenicima čitaju pjesme o crnogorsko-turskim bojevima, i to iz “Junačkog spomenika” vojvode Mirka Petrovića-Njegoša, pete knjige Vukovih “Srpskih narodnih pjesama” ili pjesničke zbirke “Gusle Crnogorske”. Učenici su imali obavezu da jednu pjesmu nauče napamet. U trećem razredu učila se istorija Crne Gore u srednjem i novom vijeku. Predavanja su počinjala izučavanjem perioda Nemanjićke vladavine u Crnoj Gori (“Crna Gora kao sastavni dio srpske države”), a zatim su slijedila predavanja o Balšićima i Crnojevićima. Poslije dinastije Crnojević obrađivan je period teokratske vlasti u Crnoj Gori, i to za vrijeme mitropolita iz “raznih plemena” i mitropolita iz porodice Petrović-Njegoš. Isto kao i u prethodnom razredu, i u trećem razredu predviđena su predavanja o srpskoj narodnosti, ali uz napomenu da sada ovu temu treba malo opširnije obraditi. Na kraju, iz istorije se učilo da postoje Srbi od tri vjere i da treba razlikovati vjersku od nacionalne pripadnosti. U četvrtom razredu osnovne škole predavala se opšta istorija srpskog naroda, za razliku od drugog i trećeg gdje se dominantno izučavala istorija Crne Gore. Najprije se učilo o Slovenima, a zatim o najranijoj istoriji Srba. Istorija Srba u srednjem vijeku podijeljena je u četiri perioda: Srbi pod županima, Srbi pod Nemanjićima, pretkosovsko doba i Srbi poslije Kosova. Izučavanje istorije Srba u novom vijeku obuhvatalo je period od 1804. do 1872. godine. Nastavnim planom koji je donesen 1895. godine predmet “Istorija” preimenovan je u “Srpska istorija”, i umjesto od drugog, počinjala je da se izučava od trećeg razreda. U trećem razredu osnovne škole u okviru “Srpske istorije” izučavala se istorija Crne Gore, dok se u četvrtom učila prošlost ostalih “srpskih zemalja”. Nastavnim planom bilo je predviđeno da se u trećem razredu najprije stiču znanja o samom pojmu srpske narodnosti, a zatim o podjeli Srba na pravoslavce, rimokatolike i muhamedance, i razlici između vjere i narodnosti. Nakon toga, istorija Crne Gore obrađivana je po sljedećim periodima: Crna Gora kao sastavni dio srpskih zemalja, Crna Gora u doba Balšića, Crna Gora u doba Crnojevića, Crna Gora u doba vladika iz raznih plemena, i napokon, epoha Petrovića-Njegoša sa odgovarajućom periodizacijom.

Cilj škole je bio da vaspita “Srbina, a ne kosmopolitu”

U četvrtom razredu osnovne škole izučavanje “Srpske istorije” započinjalo je objašnjavanjem pojma o Slovenima i slovenskim narodima, a zatim se govorilo o Srbima, njihovom doseljavanju na Balkan i njihovom narodnom životu. Bilo je predviđeno i da se izučava istorija Srba pod županima, Srbija u vrijeme Nemanjića, srpska Despotovina, stradanja i seobe Srba, Karađorđev ustanak, ustanak pod vođstvom Miloša Obrenovića, i Srbija u vrijeme Karađorđevića i Obrenovića. Uz ovaj nastavni plan prosvjetne vlasti su učiteljima dale i posebno uputstvo o zadacima izučavanja “Srpske istorije”. U tom uputstvu se navodi da je cilj predavanja iz srpske istorije da se učenici upoznaju s najglavnijim događajima iz srpske prošlosti, kako bi se kod njih razvila ljubav prema svome narodu i otadžbini, i snažila volja za junačka i plemenita djela. Učiteljima je napomenuto da istorija ima posebno važno mjesto u razvijanju patriotskih osjećaja, rodoljublja i junačkog duha, te da zbog toga treba obratiti pažnju na način na koji se istorija predaje. Predavanja iz istorije, kako se kaže, treba kod učenika da razviju “živo osjećanje za našu prošlost, za našeg Gospodara i za našu srpsku državu”. Zbog svoje tematike, nastava istorije se smatra najpogodnijom za razvijanje patriotskog i junačkog duha, koji je Crnoj Gori potreban.
Nastava istorije pretrpjela je izvjesne promjene novim nastavnim programom, koji je donijet 1908. godine. Zadržan je naziv predmeta “Srpska istorija” i raspored izučavanja (treći i četvrti razred), ali je unekoliko promijenjena struktura gradiva. U oba razreda zajedno se izučavala crnogorska istorija (kao dio srpske) i opšta srpska istorija. U trećem razredu učila se opštesrpska istorija od najranijih vremena do Kosovske bitke, i tek neznatno istorija Crne Gore u vrijeme Vojislavljevića, dok je u četvrtom razredu bilo obratno. Zanimljivo, po prvi put predavanja iz crnogorske istorije u trećem razredu ne počinju Balšićima, već Vojislavljevićima, što će reći, prednemanjićkim periodom. Od Vojislavljevića pominje se Vojislav i kraljevi Mihailo i Bodin. U vezi sa Mihailom i Bodinom napominje se da prilikom obrade njihove vladavine posebno treba obratiti pažnju na njihove pokušaje da ujedine srpski narod. U četvrtom razredu izučava se “Srpska istorija” od Balšića do knjaza Nikole, tj. istorija Crne Gore, dok se istorija ostalih “srpskih zemalja” izučava u neznatnom obimu. Kao cilj izučavanja istorije u trećem i četvrtom razredu, navodi se poznavanje prošlosti svoga naroda i buđenje patriotskih i nacionalnih osjećanja.
Za razliku od osnovne škole, nastava istorije u gimnaziji nije imala obilježja dominantno nacionalne discipline. U gimnaziji se uglavnom izučavala opšta istorija, zbog čega u nazivu predmeta nema pridjeva “srpska”. Nacionalna istorija, tj. “srpska istorija” dominantno je bila zastupljena u osnovnoj školi, dok je u nastavi istorije u gimnaziji taj udio nacionalne istorije bio neznatan. Za crnogorsku vlast nastava istorije u osnovnoj školi imala je veći značaj nego u gimnaziji, jer je osnovnim školovanjem bio obuhvaćen mnogo veći dio populacije. Osnovnih škola bilo je nekoliko desetina, pa i više od stotinu, dok je zadugo postojala samo gimnazija na Cetinju. Prema Nastavnom planu za crnogorsku (realnu) gimnaziju iz 1886. godine, istorija se učila od drugog do četvrtog razreda. U drugom razredu izučavala se Praistorija i Stari vijek, dok se u trećem učila istorija Srednjeg vijeka. U četvrtom razredu učila se istorija Novog vijeka i tek neznatno istorija “srpskih zemalja”. Udio nacionalne istorije u gimnazijskom predmetu povećan je početkom 20. vijeka, kada je na Cetinju počela s radom viša (osmorazredna) gimnazija (1902). Tada je povećan broj razreda i časova istorije, što je dalo prostora za povećanje nastavnih sadržaja. Nastavni plan i program za (klasičnu) gimnaziju, koji je donesen 1907. godine, predviđa da se istorija izučava od drugog do osmog razreda (od drugog do četvrtog po dva časa nedjeljno, a od petog do osmog po tri časa nedjeljno). U drugom razredu gimnazije učila se istorija Starog vijeka, dok se u trećem učila istorija srpskog naroda do kraja 15. vijeka, uz pregled najvažnijih događaja iz opšte istorije Srednjeg vijeka. Istorija srpskog naroda poslije propasti srpskih država, s posebnim osvrtom na istoriju Crne Gore, učila se u četvrtom razredu. Predavanja su obuhvatala dosta širok period - od pada pod tursku vlast do najnovijih događaja. U petom razredu učila se ponovo istorija starog vijeka, ali ovoga puta s posebnim osvrtom na kulturne prilike. U šestom i sedmom razredu dominirala je opšta istorija Srednjeg i Novog vijeka, uz osvrt na događaje iz istorije srpskog naroda koji imaju dodirnih tačaka sa opštom istorijom ovih perioda. Istorija srpskog naroda, i posebno istorija Crne Gore, u 19. vijeku učila se u osmom razredu gimnazije. Ovakav izbor sadržaja iz nacionalne (srpske i crnogorske) istorije nesumnjivo ukazuje na činjenicu da je državna vlast željela da ovaj predmet posluži stvaranju srpske nacionalne svijesti crnogorskih učenika, odnosno, učvršćivanju svijesti o pripadnosti srpskom narodu. Čak je isticano da na časovima istorije treba posebno obratiti pažnju na sadržaje koji se tiču nacionalnog identiteta, odnosno, sadržaje koji govore o srpskoj narodnosti. Takav zadatak istorije potpuno odgovara proklamovanom cilju crnogorske škole, koja, kako se ističe, treba da vaspitava “Srbina, a ne kosmopolita”. Ovakva nacionalna svijest bila je, u stvari, temelj za političku svijest crnogorskih učenika, koja je sa stanovišta državne vlasti bila najpoželjnija. Kada se kod crnogorskih đaka usadi srpska nacionalna svijest, onda će oni lako prihvatiti i proklamovane ciljeve državne politike Crne Gore koji su utemeljeni na ideologiji nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. Primjera radi, čim se kod učenika uz pomoć udžbeničkih sadržaja učvrsti svijest da pripadaju srpskom narodu, i to onom njegovom “najboljem” dijelu, čiji elitizam potvrđuje istorija, onda je prirodno da takvi učenici smatraju za svoj nacionalni zadatak - borbu za oslobođenje pokorenih djelova svog naroda, a za svoj ideal - državno ujedinjenje naroda kojemu pripadaju. Učvršćivanjem takve svijesti kod crnogorske školske populacije, državna vlast dobijala je armiju privrženika za svoje političke ciljeve, a državna ideologija armiju “vjernika” na koje može imati veoma djelotvoran uticaj. To je, uostalom, njen suštinski zadatak u vrijeme kada se otvoreno govori da crnogorska borba još nije završena i da je novi nacionalni rat stvar bliske budućnosti. Zbog toga se u nekim tekstovima, u kojima se tretira pitanje vaspitanja najmlađe populacije, daju jasni nagovještaji da Crnoj Gori trebaju nove generacije ratnika i nacionalnih boraca čiji profil političke svijesti treba da nalikuje svijesti ratnika s Vučjeg dola. Upravo nastava istorije trebalo je da bude izvor primjera koji će uticati na oblikovanje takve svijesti i usvajanje poželjnih političkih stavova i ideala. U jednom se članku navodi da predavanje o vladici Danilu ne treba samo da posluži učenju činjenica iz njegovog života, već prvenstveno usvajanju moralnih načela i političkih ideala koje on personifikuje.

U crnogorskim školama pjevalo se “Rado ide Srbin u vojnike”

Ako je vladika Danilo i pored svih opasnosti išao u Zetu kod svoje pokorene braće, onda i učenici, zaneseni njegovim primjerom, treba da usvoje načelo da je pomoć pokorenim sunarodnicima njihova najviša moralna obaveza. Podsticanjem ovakvih analogija u nastavi istorije, kod učenika se formiraju mjerila koja će kasnije odrediti njihove postupke i političke stavove. Već krajem 19. vijeka u crnogorskoj periodici iznijet je stav da istorija pomaže “rasvjetljavanju sadašnjosti” i predviđanju budućnosti, te da je ona patriotska disciplina koja formira karakter i rodoljubivi duh. Poželjni karakter nacionalne svijesti koji je prvenstveno trebalo stvoriti učenjem istorije, podstican je programskim sadržajima još nekih predmeta, iako se uloga tih nastavnih predmeta u stvaranju poželjne svijesti ne može porediti s ulogom istorije. Sadržaji od značaja za stvaranje nacionalne svijesti bili su zastupljeni u predmetima: srpski jezik, geografija, pjevanje. Razvijanje patriotskih i nacionalnih osjećanja bilo je označeno kao cilj nastave srpskog jezika, što se pokušavalo postići korišćenjem odabranih tekstova i pjesama sa nacionalnom ili istorijskom tematikom. I za nastavu geografije kaže se da treba da služi buđenju ljubavi prema otadžbini. Prema nastavnim programima za crnogorske osnovne škole, u nastavi geografije najveća pažnja posvećivana je izučavanju prostora Crne Gore, a zatim izučavanju “ostalih srpskih zemalja”. U te srpske zemlje ubrajaju se: Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Stara Srbija, Kraljevina Srbija, Makedonija, Banat, Bačka , Srem, Slavonija, Hrvatska i Istra. Nastavnim programom koji je usvojen 1908. iz “srpskih zemalja” izdvojene su kao posebna nastavna cjelina oblasti na koje Crna Gora pretenduje ili polaže “istorijsko pravo” (Stara Srbija, Albanija, Hercegovina, Boka Kotorska).
Sadržaji koji mogu snažiti nacionalnu svijest bili su obavezni i na časovima pjevanja. Crnogorski đaci su na ovim časovima pjevali razne patriotske pjesme (“Ja sam Srbin, srpski sin”, “Polećela dva anđela”, “Onamo, onamo”, “Ustaj, ustaj Srbine”, “Rado ide Srbin u vojnike”, “Srpsko kolo”).
Crnogorski udžbenici istorije, od prvog do posljednjeg, imali su gotovo istovjetan programski karakter i istoriografsku koncepciju. U manjoj ili većoj mjeri mijenjala se njihova forma i stil, ali su istoriografske teze bile skoro pedeset godina nepromijenjene. Takva postojanost istoriografskih teza u crnogorskim udžbenicima istorije nije bila uzrokovana neširenjem kruga istorijskih znanja, već nepromjenljivošću političkih ciljeva kojim su ovi ideologizirani udžbenici trebali da služe. Ma kakva bila nova istorijska saznanja iz nacionalne prošlosti, crnogorska vlast ih zbog svojih političkih ciljeva nije mogla učiniti dijelom školskog programa ukoliko ona narušavaju teze o crnogorskom elitizmu, zaslugama Crne Gore za srpski narod, neprekinutoj niti slobode i državnosti. Istorijska nauka mogla je koraknuti naprijed i džinovskim korakom, ali je crnogorska politička računica uglavnom bila na istom mjestu. Istorijska koncepcija nacionalne prošlosti, koja je bila usklađena s političkim ciljevima crnogorske vlasti, i koja je u potpunosti bila u njihovoj službi, mogla se mijenjati jedino ukoliko su to ovi politički ciljevi zahtijevali. Kako takve potrebe nije bilo, “školska istorija” čvrsto se držala istoriografskih stanovišta koja su učvršćivala svijest o crnogorskom elitizmu, i tako snažila ideološku osnovu na kojoj su počivali glavni ciljevi državne politike.
Prvi crnogorski udžbenik istorije za osnovne škole, koji je publikovan 1868. godine, unio je u svijest školske populacije istoriografsku priču o Crnoj Gori i Crnogorcima koja je u potpunosti odgovarala političkim interesima cetinjskog Dvora. Ovaj udžbenik tretirao je Crnogorce kao elitni dio srpskog naroda, i to onaj koji je uspio da očuva svoju slobodu i poslije Kosovskog poraza. Činjenica da se istorija Crne Gore uči iz udžbenika čiji je naziv - “Kratka istorija srbskog naroda za osnovne srbske škole”, dovoljno govori o tome. Kao što su Crnogorci dio srpskog naroda, tako je, po prirodi stvari, i Crna Gora nezavisna srpska država, koja je očuvala politički kontinuitet Srpskog carstva, i koja je zauzela mjesto predvodnice nacionalne borbe srpskog naroda. Prvi crnogorski udžbenik istorije imao je dva dijela: prvi, u kome se obrađuje opšta istorija srpskog naroda (str. 3 - 85); i drugi u kome se obrađuje istorija Crne Gore (str. 86 - 104). Najprije se govori o prapostojbini srpskog naroda i njihovom doseljenju na Balkan. Već iz tog prvog poglavlja udžbenika, crnogorski učenici su mogli saznati koje su “srpske zemlje”, odnosno, koji je to prostor na Balkanu koji pripada srpskom narodu. Ukratko, Srbi su naselili prostor od Jadranskog mora do Morave i Timoka, i od Dunava i Save do Drača. Četiri najvažnija srpska grada na četiri strane svijeta, bili su: Niš, Kotor, Bar i Beograd. U narednom poglavlju govori se o razdoblju srpskih župana, a zatim o vladavini prvih srpskih kraljeva (1010 - 1159). Prvim srpskim kraljem, odnosno, kraljem Srbije, smatra se Vladimir. Riječ je, naravno, o dukljanskom knezu Vladimiru, o kome važne podatke daje “Ljetopis popa Dukljanina”, mada se u ovom udžbeniku to ne pominje. Kraljem Srbije naziva se i dukljanski knez Vojislav, osnivač dinastije Vojislavljevića, za koga se kaže da je četvrt vijeka vladao Srbijom. Srbijom je, takođe vladao i njegov sin Mihailo, dok se za Mihailovog sina Bodina kaže da je bio rođak srpskog kralja. Navodi se da je Bodin učestvovao u ustanku Bugara, i da je kasnije prevratom došao na srpski prijesto. Nakon vladavine Vojislavljevića, koji se smatraju vladarima Srbije, slijedi poglavlje o Nemanjićima. Četvrto poglavlje udžbenika odnosi se na razdoblje kralja Vukašina i kneza Lazara, a peto na period od Kosovske bitke do Prvog srpskog ustanka (1389 - 1804). Posljednje poglavlje u prvom dijelu udžbenika obrađuje istoriju Srbije od 1804. do 1868. godine.
U prvom crnogorskom udžbeniku istorije, uostalom kao i u svim kasnijim, istorija Crne Gore počinje tek u doba Balšića. Time se hoće reći da je nezavisna crnogorska država stvorena tek nakon nestanka Srpskog carstva, silom istorijskih neprilika, a ne posljedicom nekih političkih težnji dinastije Balšić. Crna Gora koju su stvorili Balšići, sačuvala je svoju slobodu i onda “kad su Srbi svuda na sve strane svoju samostalnost izgubili”. Crna Gora je, kako se objašnjava, bila jedina zemlja gdje se neprekidno održala “srbska sloboda” i gdje se nezavisna politička vlast nije nikada prekidala. Nakon Balšića, Crnom Gorom su upravljali Crnojevići, a kada je posljednji Crnojević napustio zemlju, vlast je prešla na cetinjskog mitropolita, kome je Đurađ Crnojević dobrovoljno predao vlast. U vrijeme kada Crnom Gorom vladaju cetinjski mitropoliti, ona postaje pribježište za mnogobrojne srpske porodice koje zbog svog ponosa nijesu mogle trpjeti tursku vlast. Ovom tvrdnjom zaokružuje se istorijska osnova crnogorskog nacionalnog elitizma. Na period kada je Crna Gora sticala slavu na bojnom polju i branila svoju “vjekovnu nezavisnost” odnose se poglavlja o mitropolitima iz raznih plemena i vladarima iz porodice Petrović-Njegoš.

Novi udžbenici preuzimali su stare mitske konstrukcije

U čitavom tom periodu crnogorska istorija prepoznaje se po sjajnim pobjedama nad Turcima i po nemjerljivim žrtvama za oslobođenje srpskog naroda od tuđinske vlasti. Ovaj udžbenik istorije bio je u upotrebi tačno tri decenije. Godine 1872. poj-avilo se njegovo drugo izdanje, nešto izmijenjenog naziva, a 1887. treće izdanje sa nešto obimnijim preg-ledom vladavine gospodara iz dinastije Petrović-Njegoš.
Činjenice i slike iz prošlosti Crne Gore kojima se hranio mit o njenom nacionalnom elitizmu, slavnim pobjedama i junačkim žrtvama, ostale su netaknute. Kada je poslije trideset godina upotrebe ovaj udžbenik zamijenjen novim (1898), iz njega je preuzeta čitava ta mitska konstrukcija. Na tu mitsku konstrukciju nadodati su samo novi primjeri koji potvrđuju njenu “istinitost”. Naravno, pored očuvanja mitske slike crnogorske prošlosti, i novi udžbenik istorije imao je ulogu da učvrsti srpsku nacionalnu svijest Crnogoraca.
Udžbenik “Istorija srpskog naroda za treći i četvrti razred osnovne škole” (Cetinje, 1898), koji su priredili Milo Kovačević i Lazar Perović, imao je uvodno poglavlje u kome se ukratko ukazuje na osobenosti života ljudskih zajednica u praistorijskom razdoblju i objašnjavaju pojmovi “jezik”, “narod i narodnost”, “srpski narod”, “slovenski narod”. Za narod se kaže da je to zajednica srodnih plemena koja žive u jednoj zemlji, govore istim jezikom i imaju iste običaje. U odrednici “Srpski narod” navodi se da srpski narod sačinjavaju sva ona plemena koja govore srpskim jezikom. Kaže se i da se srpskim jezikom govori u Crnoj Gori, i da je to maternji jezik Crnogoraca. Srpskim jezikom, navodi se dalje, ne govori se samo u Crnoj Gori, već i u mnogim drugim krajevima gdje žive Srbi. Objašnjava se i da srpski narod ne čine pripadnici samo pravoslavne vjeroispovijesti, nego i ljudi koji su muhamedanske i rimokatoličke vjeroispovijesti. S tim u vezi, kaže se da vjera ne bi smjela da razdvaja Srbe, jer su svi oni braća “jedne krvi”, bez obzira kojoj vjeri pripadaju. Nakon objašnjenja ovih opštih pojmova, obrađuje se najraniji period istorije srpskog naroda - period od doseljavanja na Balkan do primanja hrišćanstva. Pored odjeljaka o vjerovanjima, običajima i društvenom životu Srba u ovom periodu, u posebnom se poglavlju govorilo o oblastima koje su Srbi na Balkanu naselili, i koje su postale njihova nova postojbina. Autori nabrajaju devet oblasti koje su u ranom srednjem vijeku naselili Srbi: Zetu, Hercegovinu, Bosnu, Dalmaciju, Rašku, Makedoniju, Braničevo, Mačvu i Srem. Kao prvi srpski vladar za koga istorija zna, navodi se raški župan Vlastimir, koji je vladao u 9. vijeku. Poslije njega, vladao je njegov sin Mutimir, a nakon Mutimira nastupilo je tridesetogodišnje razdoblje nemira i borbe za vlast između njegovih sinova. Ovo teško razdoblje za srpsku državu završilo se dolaskom na presto Časlava, praunuka Vlastimirovog. Za Časlava se kaže da je radio da sjedini što više srpskih zemalja i da osnuje snažnu srpsku državu, u čemu je i uspio, sjedinivši Rašku, Zetu, Hercegovinu i Bosnu. No, ta jedinstvena srpska država nije bila dugog vijeka, jer je poslije Časlavljeve smrti (oko 960. godine) ponovo došlo do unutrašnjih nemira i nesloge, što je rezultiralo raspadom jedinstvene srpske države. Upravo tada, krajem 10. vijeka, ističe se zetski župan Stefan Vojislav, koji je uspio da od Zete stvori nezavisnu državu. Tek tada je, dakle, nastala prva nezavisna slovenska država na prostoru Crne Gore. Tom nezavisnom srpskom državom vladao je najprije Vojislav, a nakon Vojislava njegov sin Mihailo, koji je, kako se kaže, “bio prvi koji je sebe nazvao srpskijem kraljem”. Poslije njega vladao je kralj Bodin, za koga se navodi da je kao “mudar i vrijedan srpski vladalac”, upravljao Zetom dvadeset godina, uspjevši da svojoj državi pripoji Rašku, Bosnu i dio Hercegovine. Umro je 1110. godine. Prema tome, u ovom udžbeniku se tvrdi da je prvi krunisani srpski vladalac (“prvovjenčani”) bio Mihailo Vojislavljević, zetski kralj, a ne Nemanjin sin Stefan (1217). Za istorijsko utemeljenje političkih aspiracija crnogorske dinastije to je bila veoma važna činjenica, koju je i na ovaj način trebalo istaći i usaditi u svijest najmlađe populacije. Kada se na taj način oblikuje njihova svijest, onda, naravno, knjaževa težnja za “prvjenstvom” izgleda prirodna i legitimna. Nakon ovog osvrta na vrijeme prvih zetskih kraljeva, u udžbeniku se obrađuje period slabljenja državne moći Zete, prvih decenija 12. vijeka. Za Zetu u ovom periodu navodno su karakteristični nemiri i sporenja oko vlasti, a isto takvo stanje vladalo je i u ostalim “srpskim zemljama”. Tek nakon nekoliko decenija došlo je do uspostavljanja političke stabilnosti, i to najprije u Raškoj, kada je veliki župan postao Stefan Nemanja. Pored namjere da osnaži Rašku, Nemanja je imao i veliku misao “da sjedini sve srpske zemlje u jednu veliku državu”. Vođen tom idejom, on je krenuo da pokorava srpske zemlje koje nijesu priznavale njegovu vlast. Pored Huma i nekih primorskih gradova, Nemanja je osvojio i Zetu, i tako je pripojio svojoj državi. Na taj način je on, kako se objašnjava, u djelo sproveo misao o “ujedinjenju svijeh srpskijeh zemalja”. Zatim se u udžbeniku srpske istorije obrađuje vladavina ostalih Nemanjića - od Stefana Provjenčanog do cara Uroša. Začudo, za Stefana Prvovjenčanog se, i pored već iznesene tvrdnje da je Mihailo Vojislavljević prvi krunisani srpski vladar, kaže kako se on nazivao “prvijem vjenčanijem kraljem srpskijem”. Poslije vladavine Nemanjića, predmet obrade je doba “cara” Lazara, Kosovska bitka, istorija Bosne i Hercegovine, srpska Despotovina i pad srpskih zemalja pod tursku vlast. Istoriji srpskog naroda u doba turske vladavine posvećeno je nekoliko poglavlja (Stradanje Srba, Iseljavanje Srba, Srpski uskoci i hajduci). Nakon ovih nastavnih jedinica, predmet obrade su Prvi i Drugi srpski ustanak, i vladavina srpskih kneževa: Miloša, Mihaila, Aleksandra, te kralja Milana Obrenovića (do 1893). Drugi dio udžbenika posvećen je istoriji Crne Gore. Prema usvojenoj koncepciji, istorija Crne Gore kao nezavisne države počinje tek od perioda Balšića. Do tada je ona, kako se tvrdi, bila dio jedinstvene srpske države. Za pisce udžbenika, vrijeme poslije smrti cara Uroša predstavlja period u kome se razvilo nekoliko srpskih državnosti (srbijanska, bosansko-hercegovačka, zetska, odnosno, crnogorska). Tek od tada, istorija Crne Gore ima prepoznatljiv, i u odnosu na Srbiju i ostale “srpske zemlje”, poseban državotvorni hod. Uzrok za to je, naravno, slabljenje državnog jedinstva Carstva nakon smrti cara Dušana i stalni turski upadi u srpske zemlje, što je onemogućavalo njihovo ponovno državno objedinjavanje. To je, dakle, koncepcija nacionalne istorije koja je imala svoju zvaničnu verifikaciju, i koja se preko školskog sistema željela nametnuti crnogorskim đacima.
Istorija Crne Gore u ovom udžbeniku počinje razdobljem Balšića, koji su vladali Zetom od 1367. do 1421. godine. Porodica Balšić, koja je upravljala Zetom u vrijeme cara Dušana, bila je, kako se tvrdi, u srodstvu sa carskom porodicom, a njen rodonačelnik Balša I, bio je “srpski plemić”.

Učilo se da je državnost Crne Gore začeo raški župan Časlav!

Političko osamostaljivanje Balšića, u udžbeniku je objašnjeno na sljedeći način: “No, kad se dogodi nesreća u srpskoj carevini, smrt Uroševa, sila Vukašinova i otimanje oko vlasti ostalijeh velikaša, tada se Balša sa svojijem sinovima odvoji od srpskoga carstva”. Period Balšića obrađen je u nekoliko nastavnih jedinica. Svaka od njih odnosi se na doba vladavine jednog od Balšića (Balša I, Stracimir, Đurađ, Balša II, Đurađ II, Balša III). U obradi ovog perioda glavna pažnja posvećena je sukobima Balšića s Turcima, pokušajima Balšića da sa okolnim velikašima postignu sporazum o saradnji protiv Osmanlija, kao i njihovoj saradnji s Mletačkom republikom. Za posljednjeg Balšića kaže se da je ostavio Zetu na upravu svom ujaku despotu Stefanu Lazareviću, budući da nasljednika nije imao. No, kako ni despot Stefan “nemađaše od srca poroda”, on je svoju državu ostavio u nasljeđe sestriću Đurađu Brankoviću. Tada dolazi i do pobune Zećana, jer je, kako se objašnjava, Đurađ bio potčinjen Turcima, a Zećani nijesu htjeli da njima upravlja vladar koji je potčinjen Turcima. I kada su se oslobodili vlasti turskog vazala Đurađa Brankovića, Zećani su prihvatili za vladara Stefana Crnojevića, zetskog vlastelina i rođaka porodice Balšić. Kada su objasnili kako su Crnojevići postali treća crnogorska dinastija, autori su prilikom obrade perioda Crnojevića najveću pažnju posvetili crnogorskim naporima za odbranu nezavisnosti od Turaka. Za drugog po redu Crnojevića, Ivana, kaže se da je povlačeći se pred turskim napadima, morao prenijeti svoju prijestonicu sa Oboda na Cetinjsko polje. U to vrijeme u Crnu Goru su se počeli naseljavati svi oni koji su se sklanjali od Turaka, tako da je Crna Gora postala pribježište “mučeničkog naroda”. No, Crna Gora je uprkos borbi i otporu, potpala pod tursku vlast za vrijeme Đurađa Crnojevića, koji se nije mogao oduprijeti njihovoj prevelikoj sili. Nakon njegovog odlaska iz zemlje, Turci su na čelo Crne Gore postavili Ivanovog najmlađeg sina - Stanišu, koji se već bio poturčio. Očito da se ovakvim objašnjenjem ukazuje da je i Crna Gora izgubila svoju nezavisnost krajem 15. vijeka. Međutim, autori udžbenika su odmah našli načina da minimiziraju značenje ove nepobitne istorijske činjenice. Već na početku odjeljka “Mitropoliti iz raznijeh plemena”, oni su konstatovali da je Đurađ Crnojević prije odlaska iz Crne Gore odredio cetinjskog mitropolita Vavilu za svog nasljednika, ostavivši mu “upravu nad Crnom Gorom”. Ovim se hoće reći da je i nakon svrgavanja Đurađa Crnojevića očuvan kontinuitet državne vlasti u Crnoj Gori, budući da je Đurađ vlast predao mitropolitu cetinjskom kao svom legitimnom nasljedniku. Naravno, očuvanje kontinuiteta vlasti u jednoj zemlji, znak je kontinuiteta državnosti.
Poslije obrade istorije Crne Gore u vrijeme “mitropolita iz raznih plemena”, slijede poglavlja koja su posvećena dinastima iz porodice Petrović-Njegoš. Period prvog mitropolita iz porodice Petrović-Njegoš, Danila, označavao se kao doba u kome se Crna Gora oslobodila poturčenjaka, i tako postala potpuno slobodna. Zatim, to je doba kada je Crna Gora izvojevala nekoliko značajnih pobjeda nad Turcima, i kada su uspostavljeni, za Crnu Goru životno važni crnogorsko-ruski politički odnosi. Vladika Danilo je, kako se to ističe, bio pokretač crnogorske borbe i vladar koji je unaprijedio crnogorsku državu. Za nasljednika vladike Danila, Savu, navedeno je da je bio “mirne naravi”, te da se najviše brinuo o crkvenim poslovima, dok je u narodu “razvijao slogu i ljubav, koliko je mogao”. Mnogo više prostora dato je mitropolitu Vasiliju i njegovom spoljnopolitičkom djelovanju, prvenstveno njegovim vezama s ruskim dvorom. Poslije perioda mitropolita Vasilija, ukratko je obrađeno vrijeme samozvanca Šćepana Malog, o kome su izneseni i afirmativni sudovi, što je, s obzirom na njegovo uzurpiranje dinastičke vlasti Petrovića-Njegoša, pomalo neobično. Autori su, recimo, istakli da je Šćepan Mali “dobro brinuo za narodno dobro”, da je mirio zavađena bratstva i da je iskorijenio mnoge mane iz naroda.
Najviše prostora u udžbeniku dobio je mitropolit Petar I Petrović Njegoš, čak više nego knjaz Nikola. Autori su u njegovom političkom djelovanju istakli nekoliko pravaca: spoljnopolitički, nacionalni, državotvorni, mirotvorni, vojnički i prosvjetiteljski. Njegovom nasljedniku, vladici Petru II, posvećeno je nešto manje prostora, s tim što se njegovo političko djelovanje uglavnom posmatralo kroz prizmu crnogorsko-turskih odnosa. Gotovo da je isti princip primijenjen i za period knjaza Danila. Pišući o knjazu, autori su istakli da je on bio prvi svjetovni crnogorski gospodar nakon Đurađa Crnojevića, a da je njegov glavni cilj bila obnova “Ivanbegovine”. Navodi se da se knjaza crnogorski narod bojao, ali ga je i volio, dok su “susjedna podjarmljena braća” polagala u njega velike nade, očekujući da će ih osloboditi od turske vlasti. Knjaz Danilo se, kako se to ovdje kaže, “i srcem i dušom starao za sreću i napredak cijelog Srpstva”, odnosno, njegova osnovna politička misao bila je ujedinjenje srpskog naroda.
Posljednje poglavlje ovog udžbenika odnosi se na period knjaza Nikole. Knjaz Nikola je prikazan kao vladar koji vodi dosljednu nacionalno-oslobodilačku politiku, kao uspješan ratnik koji je znatno proširio svoju državu, i nadasve, kao vladar kojemu je na srcu pravda, blagostanje i napredak Crne Gore. Inače, udžbenik “Istorije srpskog naroda za treći i četvrti razred osnovnijeh škola” ima ukupno 159 strana. Udžbenik ima dva dijela: “Srpska istorija” (11 - 104) i “Istorija Crne Gore” (107 - 159). Kao što se može vidjeti, opšta srpska istorija obrađena je na 93 strane, a istorija Crne Gore na 53 strane. U dijelu koji se tiče istorije Crne Gore, periodu Balšića posvećeno je skoro 6 strana, Crnojevićima 4, mitropolitima iz raznih plemena 3, a periodu Petrovića-Njegoša 40 strana. Pored mnogih znakovitosti, ovakva udžbenička koncepcija istorije Crne Gore pokazuje i jedan veoma zanimljiv pristup pitanju geneze crnogorske državnosti. U ovom udžbeniku počeci državnosti Crne Gore vezuju se za doba raškog župana Časlava, koji je, kako se kaže, uspio da “sjedini što više srpskijeh zemalja pod svoju vlast, pa da tako osnuje jednu snažnu srpsku državu”. Jedna od tih “srpskih zemalja” koje je Časlav stavio pod svoju vlast, bila je i Zeta, koja je u 10. vijeku postala dio srpske države. Od tog doba počinje državni život Crne Gore, ali ne kao nezavisne cjeline. Tek poslije smrti velikog župana Časlava, kao prvi nezavisni zetski župan označava se Stefan-Vojislav, začetnik dinastije Vojislavljevića. Poslije vladavine Vojislavljevića, Zeta je došla pod vlast Nemanjića, postavši opet dio velike sprske države. I tek kada je došlo do raspada ove države u vrijeme posljednjeg Nemanjića, cara Uroša, Zeta je ponovo postala samostalna država. Dakle, Kosovski poraz i tursko osvajanje srpskih zemalja, utiče da bude ustanovljena državna samostalnost Zete. Upravo od tada, kako se to iz ovog udžbenika može zaključiti, počinje gotovo neprekinuta državna samostalnost Zete, (Crne Gore), odnosno, njen državni život izvan jedinstvene srpske države. Ovakva koncepcija istorije Crne Gore pokazuje da je bio potpuno zaobiđen tzv. “dukljanski period” u njenom istorijskom i državnom razvitku.

Kroz nastavne sadržaje širene su knjaževe velikodržavne ideje

U pjesmi se navodi da je Crna Gora sada nevelika, ali da će se u dogledno vrijeme teritorijalno širiti na okolne oblasti. Pretpostavlja se da će do ostvarenja tog velikog cilja doći vrlo brzo, tačnije kada poodrastu učenici koji sada uče ovu pjesmu. Ta ideja o “velikoj” Crnoj Gori ovdje se predstavlja kao težnja koja ima svoje istorijsko utemeljenje, jer Crna Gora samo želi da bude država kakva je nekada bila (“Dok ja budem veliki,/ Biće ona slavna,/ Ko što bješe nekada/ U vremena davna”). Taj veliki cilj ostvariće, naravno, Srbi iz Crne Gore, ili crnogorski Srbi (“Mi ćemo je Srpčići,/ Slavnom načiniti”).
U “Čitanci za drugi razred” učenicima se objašnjava da su svi oni koji govore srpskim jezikom po nacionalnosti Srbi, a kako svi državljani Crne Gore govore srpski, to je logično da su svi ljudi koji žive u Crnoj Gori - Srbi. Iz toga slijedi zaključak da su Srbi u Crnoj Gori i pravoslavci i nepravoslavci, jer i jedni i drugi govore srpskim jezikom. Ako su pravoslavci i nepravoslavci pripadnici iste nacije, onda su oni braća, bez obzira što su različite vjeroispovijesti, a braća, kako se kaže, treba da se vole i poštuju. Kao dodatak ovom poglavlju navedena su i pitanja na koja učenici treba da odgovore služeći se onim što su prethodno naučili. Navedena su tri pitanja: “Koje smo mi vjere? Kako govorimo mi? Šta smo mi?”
Da bi učenici lakše usvojili znanja i pojmove o svojoj nacionalnoj pripadnosti, u “Čitanci” su date i tri pjesme: “Merima”, “Srbin sam” i “Srpkinjica”. Pjesmom “Merima” učenicima se na jednostavan način želi objasniti da su crnogorski muhamedanci po svojoj nacionalnoj pripadnosti Srbi, a da je samo njihova vjera “turska”. No, to što su oni druge vjere, ni u kom slučaju ne utiče da se osjećaju izdvojenima od srpskog naroda i da opšte interese srpskog naroda ne doživljavaju kao svoje:
“Merimom se zove/
To je tursko ime;
Ali srpska duša/
krije se pod njime./
Ona znade šta su/
Njeni đedi bili,/
Pa u srpskom društvu/
Tako joj se mili./
Srpsku knjigu štije;/
Srpske pjesme pjeva/
I na srpskoj sreći/
Nade svoje zgr”jeva./
Ona srpstvo ljubi/
Više c”jela sv”jeta,/
Tom je srce uči/
Vjeri joj ne smeta.”
Pjesma “Srbin sam” počinje stihovima:
“Još sam malen, još sam nejak,/
Ni govorit” skromno ne znam;/
Ali ipak znadem reći:/
Znadem reći: Ta Srbin sam!” Zatim ovaj “maleni Srbin” poručuje da će “do pošljednjeg izdaha” braniti svoju domovinu i svoje srpsko ime. I pjesma “Srpkinjica” sličnog je tematskog profila. Djevojčica koja će svakom ponosno reći:
“Ja sam mlada srpkinjica”, i koja voli Srpstvo više od svega na svijetu, obećava da će se uvijek samo Srpkinjom zvati.
Pored ovih pjesama kojima je učvršćivana svijest o nacionalnoj pripadnosti, u “Čitanci za drugi razred osnovnijeh škola” objavljena je i poučna priča “Tri Srpčeta”. To je priča o tri dječaka - tri Srbina, od kojih je jedan pravoslavac, drugi muhamedanac, a treći katolik. U jednoj situaciji njih trojica pokazuju slogu i riješenost da uvijek budu zajedno, što je učenicima trebalo da sugeriše kako njihovi odnosi, bez obzira kojoj vjeri pripadaju, uvijek treba da se odlikuju slogom, zajedništvom i međusobnom ljubavlju.
I u “Čitanci za treći razred osnovnijeh škola” (1898) uvrštena je narodna priča o sedam prutova, koja opet ukazuje na potrebu međusobnog uvažavanja i zajedništva. Osnovna poruka priče jeste da se u borbi može pobijediti samo ukoliko postoji sloga i jedinstvo. Pored nekoliko izreka o koristi sloge, navedena je i sentenca “Samo sloga Srbina spasava”. Takođe, crnogorskim učenicima se ponovo napominje da su svi oni koji žive u Crnoj Gori - Srbi, ali i da njihova otadžbina nije samo Crna Gora, već da njihovu otadžbinu čine sve srpske zemlje: “Otačastvo je vaše cijela Crna Gora i sve one zemlje, gdje se srpski govori, srpski pjeva, srpski slavi, gdje se gusle čuju, gdje se o Marku Kraljeviću pjeva, gdje se Vuk proklinje, gdje se sveti Savo slavi.” U udžbeniku je bilo i nekoliko pjesama koje su crnogorskim đacima trebalo da razviju srpski nacionalni osjećaj. Objavljena je, recimo, pjesma “Soko” (o sokolu koji obilazi “cio srpski svijet”), pa pjesme “Srbinu”, “Ja sam Srbin”, “Moje selo”, “Malena sam”... Primjera radi, u pjesmi “Ja sam Srbin” prva strofa glasi:
“Ja sam Srbin, čelik ljuti,/
Srpska mene mati rodi/
Srpsko ime, divno ime,/
O, kako mi srcu godi”.
Slične je sadržine i pjesma “Moje selo”:
“Za gorom je selo,/
Tu se srpski diše,/
Srpski zbori, piše/...
Dobri Bog će dati,/
K”o što j” moje selo/
Biće Srpstvo c”jelo,/
A ja ću pjevati:
Srpstvo moje c”jelo,/
Budi mi veselo!” U udžbeniku je kroz priče ili pjesme istaknuto nekoliko značajnih ličnosti iz srpske istorije (Sveti Sava, Knjaz Danilo, Vojvoda Mirko Petrović, Stevan Sinđelić, Vuk St. Karadžić, Marko Kraljević), a među “tri osobito zaslužna srpska vladaoca” izdvajaju se Stefan Nemanja, car Dušan i knez Lazar.
Već u “Čitanci za četvrti razred osnovnijeh škola” (1897) pojmovi o nacionalnom karakteru Crnogoraca i vjerskim odlikama crnogorskog stanovništva nijesu dodatno objašnjavani, izuzev što je na početku odjeljka “Crnogorac i Crnogorka” rečeno da se Crnogorac tako zove zato što je rođen u Crnoj Gori, ali je on po svojoj nacionalnoj pripadnosti Srbin. Uglavnom se u ovom udžbeniku izučavala nacionalna prošlost, uz sadržaje kojima se podsticao nacionalni i patriotski duh. Odabir sadržaja ukazuje da je udžbenik zamišljen kao nacionalna čitanka. Posebni odjeljci bili su posvećeni Marku Kraljeviću, Sv. Petru Cetinjskom, knjazu Nikoli, Stefanu Nemanjiću, caru Dušanu i knezu Lazaru.
U “Čitanci” je bilo poglavlje o istorijskom razvoju Cetinja, ali i poglavlje o carskoj prestonici - Prizrenu.
U “Čitanci” je bilo i pjesama s istorijskom tematikom.
Stihovima:
“Crna Goro, ponosito st”jenje,/
Krune srpske ti drago kamenje”, počinjala je pjesma “Crnoj Gori”.
Nakon ove pjesme, slijedila je crnogorska himna, pa “Našljednikovo kolo”, “Onamo, onamo”, “Srpsko kolo”, “Pašću za narod svoj”... Pjesma “Srpče” podučavala je nacionalnoj postojanosti i odanosti nacionalnoj borbi:
“Ja sam Srpče malo;/
Mene Srpstvo čeka,/
Srbovaću, Bože,/
Mog cijelog v”jeka./
Djedovi su moji/
Krv za Srpstvo lili/
Ta je ista krvca/
I u mojoj žili./
Srpski ću da živim,/
Srpski ću da vladam,/
I gotov sam uv”jek/
Zato i da stradam...”
Isti nacionalni sentiment razvijan je i njegovan i u novim crnogorskim čitankama za osnovne škole koje su se pojavile neposredno prije početka Prvog svjetskog rata (1913 - 1914). Učenicima je, recimo, objašnjavano da se Srbi razlikuju samo po nošnji, dijalektu srpskog jezika kojim govore i državnoj pripadnosti. Svi Srbi - i oni iz Crne Gore, i oni iz ostalih “srpskih krajeva”, imaju oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda kao zajednički nacionalni i politički cilj. Kako taj veliki nacionalni cilj nije ostvaren nakon posljednjeg rata s Turskom (1876 - 78.), crnogorskim učenicima se različitim sadržajima sugeriše da je njihov budući zadatak da se pripremaju za “osvetu Kosova” i borbu za svesrpsko ujedinjenje. U jednoj “poučnoj” pjesmi đed daje unuku jatagan i kaže mu da se sprema za boj, jer je to Kosovski amanet koji Crnogorci treba da izvrše. Crnogorski đaci su učili i pjesmu “Krst” u kojoj “djeca mala, Crnogorčad živa” idu na grob palih junaka i kunu se da će krvlju braniti Crnu Goru i ginuti za slobodu. Ličnu žrtvu za ostvarenje nacionalnih ciljeva slavila je i pjesma “Pašću za narod svoj".